"Moja prva tri porođaja bila su klasična, medicinski postupci, lezi na leđa i rađaj. Nakon trećeg djeteta, u lokalnoj se bolnici otvorio ženski centar. Na TV-u je bila reklama u kojoj je liječnik govorio o 'prirodnoj metodi porođaja' i kako oni provode takav koncept. To me uvjerilo kako bi prirodni porođaj mogao biti bolje rješenje, a pogotovo kad čujete da liječnik priča o tome.
Ta nova bolnica (Brookwood Medicinski Centar) počela se naveliko oglašavati, a središnja tema njihove nove kampanje bila je prirodna metoda porođaja, pa čak i metode porođaja u vodi. Sve je bilo okrenuto komforu i pravu na odabir. Mogla si dobiti ono što si htjela. To me privuklo i zatim sam odlučila napustiti svog dugogodišnjeg ginekologa kako bih mogla roditi u spomenutoj bolnici.
Imala sam razgovor s doktorom u Brookwoodu tijekom prvog tromjesečja trudnoće, samo kako bih potvrdila da želim sve te prirodne i bazične metode koje nude. U razgovoru je potvrdio sve ono o čemu sam čitala. Rekao je da ću moći roditi u bilo kojoj poziciji, ne nužno ležeći na leđima te da mi neće biti potrebno konstantno motrenje. Prebacila sam se u Brookwood u 20. tjednu.
'Kad sam došla u bolnicu sestra mi je rekla da se neću moći dizati iz kreveta sve do kraja porođaja'
Te noći, 11. ožujka, oko 21 sat, osjetila sam grčeve i poslala poruku svojoj babici kako mi se čini da su trudovi krenuli. Oko 23 sata osjećaj se javljao sve češće, pa sam nazvala u Brookwood i rekla im da imam trudove. Rekli su mi da pričekam dok trudovi ne budu dugi barem jednu minutu, u razmaku od barem pet minuta. Radilo se o slabijim trudovima, pa smo moj suprug i ja odlučili odmoriti, kako bismo imali dovoljno energije kada krenu oni pravi.
Oko pola 3 ujutro osjetila sam vlažnost i pomislila kako mi je puknuo vodenjak (no bilo je mnogo krvavije), i iako su mi trudovi i dalje bili u dosta velikom razmaku otišli smo u bolnicu. Kad sam došla u rađaonicu, sestra mi je rekla da odmah odem u kupaonicu, jer vjerojatno neću biti u mogućnosti ustati iz kreveta do kraja porođaja. Rekla sam joj da mi je liječnik rekao kako ću se moći kretati te da neću biti neprestano nadzirana, ali ona mi je rekla kako to nije njegova odluka. I tada je krenula borba rečenicama 'Ali, moj liječnik je rekao da mogu' te 'Ne, ne možeš.' Sestra se prema meni ponašala kao da sam neposlušno dijete.
Pokušala sam mirovati, ali sam se cijelo vrijeme namještala zato što sam - bila u trudovima. Legla sam u krevet, odjenula sam bolničku haljinu (iako su mi rekli da ću moći imati svoju odjeću), legla sam na leđa (iako je bilo vrlo bolno)...
'Sestra me povukla za ruku i prebacila na leđa, dok je druga uhvatila glavu mog djeteta i vratila ga nazad u mene'
Neprestano sam ih ispitivala: 'Zašto? Zašto?', ali mi sestra nije odgovarala. Ignorirala me, ponašala se kao da je neizmjerno živciram. I dok smo se tako nastavile natezati - ja sam postavljala pitanja i govorila joj koliko je ovo bolno, a ona je bila iritirana mojim pitanjima - bilo je jasno da se ovdje ne radi o zdravlju i sigurnosti. Ovdje je bila riječ o igri moći.
Zatim sam osjetila užasnu bol i trudovi su postajali sve jači, pa sam naglo skočila na koljena i oslonila se na ruke te im rekla da ne mogu biti na leđima. Vodenjak mi je puknuo i bebina glava pomalo je izvirila van.
Sestra mi je rekla da se vratim na leđa. Ostala sam na koljenima i duboko disala, pokušavajući se smiriti, kao da mi je došlo potpuno prirodno. Ali sestra me povukla za ruku i ponovno prebacila na leđa. Zatim je druga sestra uhvatila glavu mog djeteta i vratila ga nazad u mene, kako ne bi izašlo van. Sestre su me snažno držale, a ja sam se mučila - užasno sam se mučila. Uhvatila sam se za rub kreveta, a u jednom sam trenutku čak podigla nogu na rame jedne od sestara kako bih se pokušala okrenuti, ali uzalud.
Zbog agresivnog načina na koji su me sestre držale, moj je suprug prvo pomislio kako se događa nešto ozbiljno. J.T. je mislio da sam ili ja u opasnosti, ili je beba u opasnosti, ili oboje. Bio je poput uplašene srne. Došao je do mene i prišapnuo mi da će sve biti u redu, pokušao me utješiti. A sada, kada zna istinu, J.T. se svakoga dana kaje što im je vjerovao.
'Liječnik je napokon došao u sobu, a sestra je pustila glavu moje bebe. Osjetila sam olakšanje'
Nakon šest minuta mučenja, liječnik je napokon utrčao u sobu. Sestra je pustila glavu moje bebe i u istom sam trenutku osjetila olakšanje, jer je jak pritisak koji se javio za vrijeme njena držanja bebine glave unatoč jakim trudovima napokon nestao. I zato sam zaradila toliko ozbiljne ozljede, zato što je na silu držala bebu u meni.
Sve se dogodilo tako brzo. Djetetova je glava u istom trenutku iskočila van i minutu nakon toga rodila sam sinčića. I zatim sam se odlučila fokusirati samo na njega, na mog sinčića, Jacka - najbolji dio cijele ove priče.
U tjednima nakon toga, svoje sam frustracije s porođaja odlučila podijeliti sa svojim suprugom, s nekim bliskim prijateljima, pa čak i s djelatnicima bolnice. Samo sam htjela znati zašto. Zašto su me prisilile da ležim na leđima? Ali nikada nisam dobila direktan odgovor. Dobivala sam diplomatske odgovore, ali tada ih još nisam dovoljno pritiskala zato što nisam bila svjesna da sam trajno ozlijeđena zbog načina na koji su se prema meni odnosili.
Znakovi ozljeda počeli su se javljati nakon porođaja, a tijekom nekoliko mjeseci pretvorili su se u ozbiljne ozljede živaca. Imala sam abnormalne živčane reakcije: peckanje, probadanje, utrnuća. Znala sam da nešto nije u redu. Vraćala sam se svom ginekologu i on me neprestano uvjeravao da je sve u redu, zato što nije znao da se nešto zaista događa.
Zatim, u studenome, ozljeda se ozbiljno rasplamsala. Više nisam mogla normalno voditi ljubav, ali sam nekako ipak uspijevala izdržati silnu bol. No, osam mjeseci nakon porođaja, najgori je dio došao prilično iznenada. Toliko sam oslabila da sam se morala preseliti kod svojih roditelja, kako bi se mogli brinuti za mene i moju djecu. Bilo je to užasno, bolno i neugodno stanje. Šest mjeseci nisam mogla uopće funkcionirati.
'Dobila sam dijagnozu, ali unatoč njenoj ozbiljnosti nisam htjela podizati tužbu. Samo sam htjela odgovore'
Unatoč tome što je Jack bio savršeno pozicionirana beba teška oko tri kilograma, i što sam prije njega rodila i veće bebe puno brže, bila sam ozbiljno ozlijeđena. Zbog traume koju sam proživljavala boreći se sa sestrama kad sam rađala, sada sam zadobila trajno i ozbiljno živčano oštećenje pod nazivom pudendalna neuralgija.
Odrasla sam u medicinskoj obitelji. Moj je tata liječnik, moj djed je bio liječnik. A parnice zbog medicinske nesavjesnosti ne pokreću se samo tako. Čak ni kad se ozljeda živaca počela ozbiljno pokazivati nisam htjela pokrenuti tužbu. Samo sam htjela odgovore.
Pokušala sam kontaktirati vrh bolnice. Zastupnica pacijenata poslala me dopredsjedniku bolnice, koji me pak poslao nazad k njoj, ali mi nitko od njih nije mogao dati odgovore na pitanja. Zastupnica pacijenata napokon je pristala na razgovor sa mnom, ali me zatim uskoro ponovno nazvala i rekla: 'Menadžment i nekoliko ključnih pojedinaca odbili su tvoj zahtjev za sastankom. Zaista mi je žao, iz dubine duše, zbog svega što vam se dogodilo.' Naglo je prekinula razgovor, jer je, kako kaže, netko ušao u ured, pa je morala hitno otići. Rekla je da mi želi ugodan dan i zatim mi je spustila slušalicu.
'No, nije mi preostalo ništa drugo... A zatim je došla i presuda'
To je bio trenutak u kojem sam shvatila da mi, unatoč tome što ne želim prolaziti sav taj sudski proces, ne preostaje ništa drugo nego podići tužbu, jer me drukčije nikada ne bi saslušali.
Iz bolnice su vrlo jasno poručili kako nisu spremni ni na kakvu nagodbu. Mislim da me nisu doživljavali previše ozbiljno. Mislim da u bolnici mnogo puta misle kako se radi samo o nekoj 'smiješnoj ženi' i njezinom 'blesavom iskustvu'. Ali ovdje je bila riječ o nečem mnogo ozbiljnijem. Te žene, koje donose takve odluke, donose ih iz opravdanih razloga.
Dvije godine nakon podizanja tužbe završili smo na sudu. I iako nisam toliko vremena provodila na sudu, već svega nekoliko sati dnevno, i to mi je bilo previše. Nisam toliko dugo mogla sjediti na stolici. Poroti je trebalo devet sati da donesu odluku. Tad sam imala pravi anksiozni nered u glavi.
Kad sam čula presudu, tresla sam se. Zaplakala sam. Nisam mogla vjerovati da je, nakon toliko godina, ova borba za istinom i potvrdom napokon gotova.
Kad sam pokrenula tužbu, nisam imala pojma što mogu očekivati. No nakon što je suđenje počelo i nakon prvih medijskih napisa, mnoge su me žene kontaktirale i ispričale mi svoja iskustva. Postala sam svjesna da se ovdje ne radi samo o meni. I to mi je postala misao vodilja. Donijeti istinu zbog dobrobiti tolikog broja žena. Nisam mogla vjerovati koliko tim ženama znači činjenica da sam pokrenula tužbu (protiv centra).
'Ovo je za sve žene koje su imale slična iskustva. A ja? Ja se i dalje nadam da ću ozdraviti'
Ova je presuda jasan signal bolnicama da žene počnu shvaćati ozbiljno. To im je signal da uvide svoje pogreške i promijene ih. No, nažalost, trebalo je doći do ovoga da bi se probudili.
Iz Brookwooda su ideju prirodnog porođaja iskoristili kako bi namamili pacijentice. I to kažem bez zadrške. Oni nisu pružali usluge za koje su tvrdili da ih pružaju. Mislim da se njihov odjel marketinga malo prenaglio, jer trebali su znati da te žene zaista žele te usluge. One žele donositi vlastite odluke. A bolnice oglašavaju pravo žene na izbor kao da je to privilegij, a ne osnovno ljudsko pravo i pravo pacijenta. To je velika uvreda za žene!
Mnogim se ženama govori: 'Najbolje je da budete fleksibilne jer porođaji mogu biti nepredvidivi', ali ja mislim da je to samo loš izgovor za sve što se događa tijekom porođaja. Mislim da je to jedna od najzloupotrebljavanijih fraza u porodništvu, a pogotovo kad je riječ o uskraćivanju ženskih prava na odabir.
Danas se osjećam mnogo bolje, ali život mi je veoma drukčiji. Mnogo više spavam. Moram mnogo više odmarati u krevetu. Neprestano si pomažem ledom i toplim kupkama kako bih barem malo ublažila nesnosne bolove. Imam kronične bolove u živcima na najosjetljivijem dijelu tijela. Neki su dani gori i boli me jače, dok su neki dani bolji. Ali jednostavno živim dan po dan. I dalje pijem hrpu lijekova, radim samo dio onoga što sam dosad mogla raditi, i dalje ne mogu voditi ljubav... Moram čuvati energiju za važnije stvari. Živci moraju mirovati. I bilo bi to pravo pravcato medicinsko čudo kad bih se oporavila. Ali odbijam reći 'Nikad'. Moram se držati za to malo nade što mi je ostalo."
Izvor: Cosmopolitan
