Sjede u školi 8 sati, onda dođu doma pa još dva sata minimalno pišu zadaću. Treba nešto i ponoviti i naučiti, ode još cca 2 sata! Vrijeme ne pita, brzo prolazi i za čas, evo ti večeri, treba se istuširati, večerati i u krpe... A igra, druženje, hobiji? Njih treba ubaciti u ono malo slobodnog vremena što djeci ostane od prenatrpanog poslovnog rasporeda. I odlučila je mama da se zadaća više ne piše.
Podijelila je njezina odluka i brojne mame oko mene. Radi li time mama svome djetetu samo medvjeđu uslugu ili spašava svoje dijete od nepotrebne okupacije tih malih glavica. Moj Milo u školu još nije niti krenuo, ne znam kako to izgleda u praksi.
Čujem samo ostale mame i većinom sve muku muče oko škole i školskih obveza. Dođu jadne žene s posla i jednom rukom kuhaju ručak za sutra, drugom djetetu pomažu oko zadaće jer kažu – To više nije normalno šta ta djeca moraju naučiti. Utjerale mi strah u kosti pa se već preznojavam zbog onog sto me čeka za par mjeseci. Kako svi – tako ćemo i mi. Od zadaće neću odustati, lakše ću se ostaviti tog kuhanja navečer za sutra i posvetit ću se svladavanju programa za koji svi oko mene tvrde – nije nimalo lagan posao.
(FOTO: Ana Miščević)
Ja se ne sjećam da smo mi malo stariji takvu muku mučili sa školom. Po cijele dane smo bili vani, naganjali loptu i preskakivali gumi-gumi. Mame su nam stigle napraviti i nešto drugo uz našu zadaći i ručak za sutra. Ali OK, nova su vremena došla. Zakinut ćemo im malo parka i igranja – jer škola je najvažnija. Samo pitam se – je li doista to baš tako?! Nemojte me krivo shvatiti, ni najmanje ne dovodim u pitanje koliko je obrazovanje važno, mislim da je najvažnije, no pruža li se našoj djeci baš najbolje od najboljeg? E, to će pokazati vrijeme. Do tada ćemo pisati zadaće jer te im zadaće kroje budućnost. Odustaneš li od zadaća evo problema...Treba se upisati i na fakultet, a do njega ni ne možeš ako ne pišeš zadaće.
Jedna nenapisana zadaća može ti uništiti cijeliživot jer možeš dobiti jedan, a danas ako nemaš sve petice, teško da možeš razmišljati o svijetloj budućnosti akademskog građanina. To je najozbiljnije shvatio Milov tata Milo i sad već svakodnevno priprema teren za ono što ga u školi čeka. Stvaranje navike može rezultirati plodom...
Moj mali već sada zna matematiku bolje od mene jer ide na Brainobrain, a jedno od osnovnih pravila je da se svakodnevno vježba i piše zadaća barem 15-ak minuta na dan. Svaka čast tati! Još samo da mali shvati da je to za njegovo dobro i na konju smo. Ali shvaća polako jer svakodnevnom vježbom to se može i postići. Samo mi preostaje da bude jedan od one savjesne djece koji će svoje školske obveze rješavati sam od sebe. Sa zanimanjem i upornošću. Inače mi sijede ne ginu! Zato sad još dok škole nema uživamo u svakom slobodnom trenutku.
(FOTO: Ana Miščević)
Produženi nam je vikend za to bio idealan. A što drugo raditi za Praznik rada nego li praznikovati. Roštiljanje, priroda, društvo. Meni vam je i to škola. Nauče djeca puno toga – bez prisile ocjena i zadaća. Nauče se životu. Treba svladati prirodu i sve što nam ona prekrasno donosi. Biti cijeli dan na nekoj pustopoljini bez signala mobitela iiPada najbolje je što im možemo priuštiti. A to je ono što današnjoj djeci najviše fali! Pa ako baš morate riskirati da ne napišu jednu zadaću jer ćete im pružiti život kakav je nekad bio, gdje umjesto po tabletima vise po drveću – ne sumnjajte u svoju odluku!
Zadaća može pričekati, njihovo djetinjstvo ne! Govorim to iz perspektive mame jednog sedmogodišnjaka koja će vrlo uskoro s njim sjediti i ispunjavati radne bilježnice jer škola je bitna najbitnija, ali nekada im moramo valjda malo progledati kroz prste ako za to imaju dobar razlog! Ili ne!? Ne znam, pitajte me za godinu dana!
Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!
