Muž je nasmijao mnoge
22.03.2020.
'Pišem da zaboravim i pišem da se zapamti..
Svi još spavamo.. Muž i ja u krevetu ..točno pod krovom.. djeca i tek pristiglo štene u sobama ispod nas..
potres…
Naglo skočimo iz sna…..ne znam što se događa.. ne znam padaju li bombe ili je to potres…spuštamo se na donju etažu, padamo jedan preko drugog…hitamo niz stepenice da dođemo do djece i nekog sigurnog mjesta… vrištimo brzoooo svi pod stooool… nisam uopće znala kud krenuti.. mislim da su mi u trenutku noge otkazale i da sam se ukočila u mjestu..poslije sam skužila da sam jako, baš jako nagazila petu i tjedan dana poslije šepala... svi smo živi, čučimo ispod stola.. imala sam osjećaj da nam se ruši tlo pod nogama i krov nad glavom.. u stanu je sve ruknulo u isti čas…i satovi i slike i ogledala i boce i čaše…sve je popadalo i razbilo se u stotine komadića.. po krovu su se rušili dimnjaci teški tonu..
u tim sekundama zovem mamu.. Sama živi.. isto u centru, blizu nas.. u malom stančiću isto u potkrovlju.. čujem je kako plače preko telefona i govori mi…“sve je uništeno..“…vičem u slušalicu „mama brzo izađi, pusti sve, brzo izađi van…“ i tek u tom trenutku shvatim da to moramo i mi napraviti…poslije shvatim da me taj poziv dozvao k sebi…
Potom je do izražaja došao automatizirani dio mene…hvatanje za slamku sigurnosti.. muž me u čudu gleda, a ja između dva potresa jurim po stanu i vadim hranu da nahranim psića.. jedino što mislim to je vrijeme kad jede, moram joj dati jesti..hranim psića, grabim kruh za djecu jer znam da ništa ne radi, a moramo izaći iz stana…to je sve čega se sjećam i onda rokne drugi potres…
Nakon njega smo svi izletili van u pidžamama…svi u zgradi jure dole, a ja zvonim susjedima preko puta nas da vidim jesu li živi i treba li im pomoć…oni zbunjeno gledaju i kažu mi da će oni ostati…sjećam se i kad su u ratu sirene pištale oni su uvijek ostajali… kao da im i danas oči govore..mi smo toliko toga proživjeli, ostajemo pa što bude…
Trčim dole niz stubište s četvrtog kata.. kad novi šok i nevjerica…Bože, na što sliči naša ulica.. suze gutam.. auto do našeg je potpuno stradao.. nakon što smo raščistili ulicu da možemo proći uletavamo u auto i tražimo sigurno mjesto za parking…
Telefon ne prestaje zvoniti.. zovu iz svih dijelova svijeta..a ja ne znam gdje sam.. pogledam kroz prozor od auta i ne vjerujem…sedmi jahač apokalipse..nakon potresa i drame oko korone, počne padati snijeg…
Zovem mamu.. ne znam gdje je.. isključen joj je mobitel.. znam koliko je zimogrozna..brinem jer znam da nije ponijela inzulin…kasnije, puno kasnije, javila se da je na Trgu i da se smrzava, ali da je dobro…proći će još dosta vremena prije nego li se ona vrati kući..
Puno poslije smo utvrdili koliko smo zapravo sreće imali..ostali smo bez četiri dimnjaka…da je jedan od dimnjaka pao na lijevu stranu danas ne bi bilo moje kćeri…da se srušio još jedan dimnjak danas ne bi bilo ni mene ni mog dragog.. ali hvala Bogu sve se srušilo baš kako je moralo da svi ostanemo živi…
A muž poslije priča da prvo što je pomislio „dobro da noćas nisam spavao gol..“…, rekla je Ivana Kokić Ajazaj.
