'Čekamo da nam Bandić počne naplaćivati i klupicu na kojoj igramo'
"Tradicionalno druženje u ljetnoj sezoni. Nas, umirovljenika. Ima i mlađih, ali oni se toliko druže s nama, da su već i sami postali k'o umirovljenici."
"Čekamo sada da nam Bandić počne naplaćivati ovo."
"Ha-ha, da, za štand!"
Cijeli kvart se skupi na klupici
"Sad ste došli. Sad nas je premalo. Inače nas je više, bude nas do petnaest ovdje."
"Skoro svake večeri smo tu. Druženja malo..."
"Da malo! Cijeli kvart se skupi."
"A šta ćete. Ne bojimo se starosti."
"Ma, 'ko je vidio bojat' se starosti!"
"Ako ćemo se još toga bojati... Meni u dokumentima piše da sam rođena 25. 12. 1943. godine. A meni je mati uvijek govorila da je ona išla žito pobirat' kad je mene rodila. Trudove imala na polju."
"A da! Al' to je na ljeto, susjeda."
"Da, a pazite. Išla sam ja to provjeriti. Čudno mi je bilo oduvijek, pa sam otišla kod vidovnjakinje. Išla sam kod vidovnjakinje, i ona je meni izgatala moj datum. Gledala malo, je li peti, je li šesti, kad ono na kraju - četvrti jula, to mi je rođendan. Rođena sam u sedmom mjesecu 1943. godine, znači starija sam nego što piše. Jer u dokumentima mi i dalje stoji 25. 12. Nikad se ništa nije promijenilo. A je l' znate zašto? Zato jer su svi ti tamo, iznad, zaduženi za takve stvari, bili i ostali govna."
"A da, to je tako bilo i biti će. To znamo svi mi, malo iskusniji."
Bosiljka, Darinka i Ana
'Hrvatska je najljepša zemlja na svijetu. Samo da je vode pravi i iskreni ljudi'
"Moje djetinjstvo bilo je teško, sirotinjsko. Bez roditelja, poratno doba, gladni, goli i bosi. Tri kilometra smo bosi išli u školu. Voljela sam školu, jako. Samo, da sam imala bolje mogućnosti... Bio mi je san biti učiteljica.
Baš i ne vjerujem u snove. Željela sam vidjeti Ameriku i to mi se dogodilo. Ali tek u starijoj dobi, na jako kratko. Meni je to bilo nepojmljivo vidjeti, Amerika je bila tako daleko. A to sam doživjela. Ako su to snovi, onda i vjerujem u snove.
'Kad misliš da nema izlaza, ima ga. Kada je najteže, Bog ti je najbliži', uvijek mi je moja mama govorila. I u to sam se sama uvjerila. Povjerenje, ljubav i smiren život. To su neprocjenjive stvari. To se ne može kupiti.
Hrvatska je najljepša zemlja na svijetu. Samo da je vode pravi i iskreni ljudi, koji će Hrvatsku staviti ispred svega. Meni je Hrvatska stvarno sve. Prošla sam puno, i vidjela. I bogatih, i svakakvih, ali nema do Hrvatske. Nadam se da će biti bolje. Da će doći da mladi ne odlaze više, da se vraćaju. Da se zaposle u svojoj zemlji.
Ima naznaka, negdje, daleko, da bi moglo biti bolje za deset godina. A ja... Mislim da to neću ni doživjeti, ali ako doživim, mislim da bi i nama starima moglo biti malo bolje."
Kata, 78
Umirovljenica sa stilom...
"Ne mogu vam reći svoju tajnu za dobar izgled. To bi ipak bilo previše. Ali slikati možete.
Znate, imam 80 godina. Zapravo, 79... Nije još okruglo. Ali je puno."
Znaju naši stari da tamo negdje u nekom svijetu postoji internet.
"Treba ih nahraniti... Slikate vi, slikate, za internete."
Ukrasne biljke
"Moram obrezati malo, jer ju je nešto napalo. Ovdje po vrhu. Ima neka oštećenja. Ma meni je važno da je uredno tu, ispred ulaza u zgradu. Nemam pojma ni koja je to biljka. Neka ukrasna.
Volim srediti malo, ali imam zdravstvenih problema, pa mogu samo rano ujutro, dok još nema sunca na ovoj strani."
Čedo
Autocenzura
"Jedino što mogu reći, kao umirovljenik i netko tko živi ovdje već 80 godina, je da su svi političari đubrad. Svi do jednoga.
Još bi samo mogao opsovat. A to neću."
Stjepan, 80
Full time deda jer je sve bolje od jaslica
"Treba tako, uskočiti... Mama ide kod zubara pa Laru nema tko iz jaslica pokupit'. Sad idemo do parka malo, ona je uvijek tamo na klaki...
Ona je rođena u srpnju, 1.7. je bio rođendan, i onda je bila do 1.9. kod nas... Sada već, treba dijete ići u vrtić. Bolje joj je tamo u jaslicama s drugom djecom, šta će s nama starima.
Možemo pesa gledat' ovako. To nam je sad fora..."
Josip i Lara
Još jedna umirovljenica sa stilom
"Ja sam vam baba, stara i bolesna. Svaka četiri dana hitna dolazi po mene. Ali, evo, u ružičastom je baba. To nije svaka."
Bosiljka, 67
Hrabra knjižničarka sa stilom - vlastitim 'Mercedesom'
"Nosim voće i povrće frendici, stavila sam ga u ova kolica, baš su zgodna. To mi je treći Mercedes. I kupila sam desetak knjiga - kad dođem doma, sve ću ih pročitati. Bila sam knjižničarka, pa mi je navika čitati. Zanimanje mi je čitati.
Kolica sam kupila u Offertissimi, a odjeća je sva iz 'seconda'. Otkad sam skočila s 38, kad sam bila mlada, na 44, 46, kupujem sve tamo. Imam još za dva života robu iz seconda.
I možete nove stvari naći. To znate po etiketi. Etiketa vam je potpuno nova ako je stvar neiznošena. Ja sam živjela vani i znam kvalitetu materijala. Tako da, kad vidim – alpaca – iz Južne Amerike, onu životinju od koje rade vunu, znam da je to jako skupo. A, za deset kuna, možeš si kupiti alpaca pulover. Super. Samo 'second'. Znam second handove koji su dobro opskrbljeni i koji imaju padajuće cijene. Ali nikad tamo ne kupujem cipele. Ni taške. To mi je malo odbojno.
Jedva čekam pročitati knjige. Inače jako volim Orianu Fallaci. Napisala je par knjiga i neke su prevedene kod nas. Napisala je Pismo nerođenom djetetu - tu knjigu preporučujem svima. Ona je bila iz Firenze. Bila je ratna izvjestiteljica iz arapskih ratova. Na kraju se zaljubila u jednog Grka kojega su kasnije, ja mislim, osudili na smrt. Oni su bili u ljubavnoj vezi za vrijeme vojne diktature u Grčkoj. Ja vam to dosta dobro znam jer sam pratila uz tatu - on je bio političar i puno smo čitali.
I onda je ona bila jako hrabra i, znate kakve su Talijanke, lepršave i strastvene. Ona je umrla, bila je puno starija od mene, 20-25 godina... Ali ja sam rekla da bih htjela ići njenim putem.
Živjela sam u Africi jedno vrijeme, a onda i u Velikoj Britaniji... Puno sam putovala u mladosti, zajedno sa suprugom. On je preminuo, ali ostavio mi je kolekciju dijapozitiva s naših putovanja. Danas, i sama slikam. On je uvijek slikao prirodu. Ja većinom slikam cvijeće. I čitam knjige."
Vesna
Uvijek neki šerif pametuje: 'Maltretiraju me, al' neću im se dat. Ja sam takva...'
[UVIJEK SE NAĐE NEKI ŠERIF DA PAMETUJE]
"Volim šarene boje. I sad sam baš kupila neku šarenu majicu. Volim oduvijek, otkad sam mlada bila, biti nešto posebno, ali zato osjetim da su druge babe ljubomorne na mene. Mada, one su još mlađe od mene, al' su ono, kak' ja velim - drepaste.
Živim u Domu Trešnjevka i tek sam prije par dana došla. Gdje god hoću sjesti, zauzeto. Uzmem si stolac iz kuhinje, odnesem na terasu. Sjedim malo na terasi, gledam malo van... Začas, evo jedne, već ga je uzela. Maltretiraju me, al' neću im se dat. Ja sam takva..."
Anđela, 86
Noćni život penzića
Grbe i djeteline s četiri lista
"Sve bi bilo dobro da nisam ovako grbava, znate... Prije su mi uvijek ljudi govorili kako lijepu liniju imam. Ravna sam bila skroz, onak' štulc sam se držala, kak' bi rekli Zagorci. A sad mi grbe ne dozvoljavaju... Ništa. I šta vrijedi više lijepa linija, kad sam grbava.
Ponekad pronađem djetelinu s četiri lista, znate, kad šetam ovak' pogrbljena. Sve je dobro jer imam djecu, unuke, i često se vidimo, družimo se. Inače, ne bi bilo dobro.
Živjela sam prije u ovoj žutoj zgradi iza mene. Sad više ne, jer mi muža više nema. I dva brata sam imala u Zagrebu, oni su preminuli, a s njima sam provodila puno vremena. Dobro da imam djecu i unuke. Sad im nosim štrudla malo na Britanac.
Unuk mi je sad bio u Mađarskoj četiri dana, pa su gledali Čarobnu frulu. I sad mi sin to priča, a ja se svega sjećam. Sjećam se još iz srednje škole, ja sam u ekonomsku išla, Čarobne frule... To je bilo najbolje, najljepše nešto..."
Ivana, 89
Priče iz doma
"Pričala sam to sada ovima. Imala sam susjeda koji me slikao. Dva puta. I susjedu je slikao. Teška vucibatina, ološar. On slikava sve vas, i onda nešto spoji, i onda s tim radi tko zna što. I za pare to prodaje. Tužile smo ga mi, otišao je u zatvor.
Slikavao i mene, i susjede. Sad, nedavno, nije to tako davno bilo. Svašta ima danas. Ja vam kažem, kao svojem djetetu što bih rekla, pazite se. Pazite se i vodite računa o sebi."
Mila i Anka
Vrućine i umirovljenici
"Vruće je za krepat'. Topimo se. More je blizu, a daleko je. Kilometar tamo, pa dok se dovučemo nazad. To je napor. Prestari smo za to. A druga stvar je, nekako me i ne privlači više more. Tu u hladu, molimo Boga da udahnemo malo vjetra. I ako nije s Neretve, da je barem s mora.
Imamo pjevače, svirače, dođu nam nastupati u dom. I između sebe pričamo, družimo se. Imamo televiziju. Nismo ni žedni ni gladni. Ne fali nam ništa, Bože sačuvaj."
Valerija
U potrazi za ljubavlju
"Udovac sam već devet godina. Jedno tri godine sam tugovao i onda sam ponovno oživio. Oženio sam se s 26 godina. Kad sam bio mlad... Ja znam što je ljubav. I toliko me sada opet obuzela ljubav. Htio bih ženu uza se.
Operirao sam mjehur pa sam bio u bolnici, sada živim u domu na Kantridi. Prije sam živio sam. Vozio, kuhao, prao, sve sam znao sam. Sve. I sada sam se oporavio, i sada bih se opet htio pokrenuti.
Išao bih na kupanje, ali imam štaku, pa se bojim sam. Tu ispod, blizu, ima plaža. Ali, sada mi kažu ove kolegice iz doma, da ima pedeset stepenica do dolje. Kad bi me netko držao, mogao bih ići. Ovako me strah. A blizu je, pedeset metara do plaže. Ima držača. Možda bih i mogao sam pješke, ali neću riskirati. Samo kada bi me netko držao za ruku...
Kako bih se želio okupati. Ovako, odem provozati auto do plaže. Ali samo da razgledam. Izađem iz auta, pa malo vidim kako je. Velika je gužva. Ja bih negdje na malu plažu, gdje nije gužva. Po mogućnosti, da ima malo hladovine. Samo kada bi me netko držao. Platio bih ako treba."
Željko
Bake i njihovi psići
"Jako ste mi simpatični, biste li imali što protiv da vas uslikam?”
“Ma slikaj, dušo, moj Kojo ne vidi preko balkona, pa ga ja podignem i pričam mu priče o ljudima koji prolaze.
Evo, baš mu kažem da si stala jer je on lijep, a on meni nek’ ti kažem da imaš dopuštenje za slikanje.
Samo da znaš tko ti je rekao da može, jer Kojo je gazda ove kuće!”
Jedna od rijetkih koja se ne 'grabi' za prazno mjesto u tramvaju
Gospođa Ljerka brža je od tramvaja. Umirovljenica je koja se koristi neuobičajenim prijevoznim sredstvom.
"Moj sin se bavio prije iznajmljivanjem tih trokolica. Međutim, otišao je natrag na brod, na kruzerima radi već godinama. I eto, mama dobila. Ja se četiri godine već vozim na tome. Bolje je od tramvaja. Nećemo o tramvajima."
Najbolje frendice se rađaju kad kukaju o istome/istoj
„Nas dvije smo se srele na Jelačić placu, čekale smo tramvaj i onda smo počele ogovarati ZET jer se nije držal' displaya. Do tu smo sada slučajno zajedno došle.“
„Rekle smo da će nas još malo čipirat i sve. Gospođa meni tako kaže, a ja kažem da smo već čipirani.
"I više nema nikakve privatnosti. Sad ste svi zaraženi s tim... Tipkanjem. Ali fala Bogu, nek' ste mladi, nek' ste vi meni živi i zdravi.“
„Je l' Vi baratate sa... tim...?“
„Ne, ja iz principa neću. Ja imam mobitel, a znate zakaj? Samo da si pozovem taxi i eventualno hitnu. Ili djecu.“
„Ja sam u početku imala onaj mali, dok je bio onaj mali. Onda sam imala laptop, pa ovaj sad na touch. Kažem sinu, pa ja ne znam to, daj mi pokaži. A on kaže – ti ne znaš, odi doma i sve ćeš vidjet. A mene zanimaju te stvari.“
„Ja nisam znatiželjna. Znatiželjna sam za realne stvari, za ovo nisam. Jedan od znanstvenika, ne znam koji, kako stalno šaram po televizoru, je rekao – ničega se ne bojim nego te umjetne inteligencije kada poludi. I to je živa istina.“
„A ne znam... Kako se zovete, gospođo?“
„Prestara sam da si tražim ljubavnika, što će sad moje ime na internetu. Dobro, Nada se zovem.“
„I ja isto!!!“
Umirovljenici 'festivaluše'
"Nema nikoga osim nas od umirovljenika, samo mladi u kampu. Već smo bili na Motovun Film Festival, isto biciklima, ali drugim putem. Tada smo išli iz Poreča, sada smo išli iz Kopra, preko Brezovice. Volim raditi nešto drugo, ne isto što i svi drugi. Prije nisam imao vremena za filmove. Zapravo sam si govorio da ga nemam, ali samo ga nisam izdvajao. Zadnjih par godina sam filmoljub. Tako ja kažem, da nisam filmofil, nego filmoljub.
Posljednje tri godine smo imali duge kilometarske ture. Maribor-Beograd, onda sljedeće godine Beograd-Crno more. Ima Europski put od Francuske do Crnog mora, uz Dunav. A prošle godine smo išli od Albanije, kroz Jugoslaviju, pa tamo do Šida, tamo na međi između Srbije i Hrvatske. I onda vozom kući.
Inače, kad negdje idem, prvo gledam kako se može doći biciklom. Za ljude je problem vrijeme. Nije problem samo kondicija, nego se ljudima žuri. Ja i prije nego što sam bio u penziji, isto sam na ovaj način pokušavao usporiti vrijeme kako bi spriječio ovaj brzi ritam koji nas vuče.
Ja kažem da sam pridobio na vremenu jer ne idem automobilom. Ljudi kažu da ga gube, ali nije tako, jer u tih nekoliko sati svašta proživite. Ljudi idu samo od točke A do B, za mene je to izgubljeno vrijeme. Satima ste izgubljeni ako putujete avionom i čitate novine. Ili spavate. A nama je zabavno."
Miro (66) i Jasna (64)
