Arheolozi u Latinskoj Americi nagledali su se svačega, od zamršenog panteona Maja do astečkog žrtvovanja ljudi na industrijskoj razini, no kada su proučavali grnčariju, freske i ostale slike naroda Moche, zbog detaljnih prikaza žrtvovanja ljudi, bili su uvjereni kako gledaju krvave mitove. No, daljnja istraživanja otkrila su kako gledaju jezivu stvarnost.
Ovi američki domorodci nisu bili ništa manje eksplicitni ni brutalni kada su prikazivali i druge svakodnevne stvari, a njihova keramika toliko je živopisno prikazivala seks, mahom analni, da su konkvistadori nemilice uništavali svu umjetnost na koju su naletjeli.
Drevni čak i za Inke
Kultura Moche cvjetala je na sjevernoj obali Perua između otprilike 200. i 900. godine n. e. Pustinjskom obalom Pacifika dominirali su davno prije Inka pa kultura nije ostavila pisane tragove, a europski osvajači na tim prostorima su zatekli nove kulture pa ni oni nisu zabilježili ništa o drevnoj indijanskoj civilizaciji. Ipak, Moche su ostavili nevjerojatno bogatu materijalnu ostavštinu, koja je uspjela preživjeti sva osvajanja i pljačke, pa se tek danas, više od 1000 godina nakon njihove misteriozne propasti polako slaže mozaik nevjerojatne i krvoločne kulture.
Početkom 20. stoljeća u Peruu je bilo vrlo malo znanstvenih iskapanja. Mnogi umjetnički predmeti koji su dospjeli u muzeje i privatne zbirke uzeti su iz grobova i nije bilo zapisa o njihovom izvornom kontekstu. Na temelju ovog ograničenog znanja, znanstvenici su smatrali da su Moche bili ujedinjena država koja je imala vlast nad velikim dijelom sjeverne obale, otprilike od granice s današnjim Ekvadorom na sjeveru do doline rijeke Huarmey na jugu.
Ujedinjeni tek istom kulturom i morbidnim vjerovanjima
Kako je moderna znanstvena arheologija počela proučavati to područje, postalo je jasno da Moche nisu bili jedinstveni politički entitet. Arheolozi i povjesničari umjetnosti počeli su uviđati da se razlike u stilu i ikonografiji mogu odrediti između područja. Osim toga, datiranje ugljikom omogućilo je znanstvenicima da shvate da bi neki stilovi keramike mogli potjecati iz jednog vremenskog okvira u jednoj riječnoj dolini, dok bi bili povezani s potpuno drugim vremenskim okvirom u drugoj. Kako se prikupljalo više podataka, koncepcija naroda Moche je revidirana. Ono što se pojavilo bila je vizija tog naroda kao politički neovisnih skupina koje dijele zajedničku ideologiju, mitska i religijska uvjerenja i prakse, kao i zajedničku ikonografiju za svoja umjetnička djela.
Nezavisna područja (ponekad velika kao par riječnih dolina, ponekad mala kao dio jedne doline) signalizirala bi da pripadaju kulturi tog naroda korištenjem Moche tema u svojim umjetničkim djelima, dok su u isto vrijeme isticali razlike - u arhitekturi, u ikonografskom stilu, ali i time koji su likovi iz mitologije ocijenjeni najvažnijima. Na taj su način odvojene države Moche mogle izraziti i svoju političku neovisnost kao i osjećaj pripadnosti većem kulturnom sustavu. Najveće razdvajanje Moche stila i ikonografije dijeli ih na sjeverna i južna područja), koja se zatim mogu dalje podijeliti na manja, politički neovisna područja.
Pustinju pretvorili u plodna polja, gradili i piramide
Moche su bili i veliki inovatori. Izgradili su vrlo uspješne sustave za navodnjavanje i suhi, pustinjski krajolik pretvorili u bujno i plodno poljoprivredno zemljište. Također su konstruirali huacas. Bile su to spektakularne građevine nalik piramidama napravljene od ćerpiča. Moche su ih koristili za rituale, palače, administrativne svrhe i kraljevske ukope. I brutalno žrtvovanje zarobljenika.
Taj je narod u svojoj umjetnosti prikazivao raznolik raspon tema i ikona.
Životinje su bile od velike važnosti i često su se nalazile u njihovoj keramici i nakitu, a posebno su popularne bile sove, šišmiši, mačke, rakovi i druga morska stvorenja. Narod Moche vjerovao je da su sove moćna stvorenja koja vide kroz mrak smrti pa su im one također djelovale kao čuvari na putovanju u sljedeći život. Šišmiši također simboliziraju smrt i obnovu.
Jedno važno božanstvo u njihovoj umjetnosti bio je Ai Apaec, stvoritelj i bog neba. Obično je prikazivan s antropomorfnim licem i mačjim očnjacima. Drugi je bio Obezglavitelj, bog tame. Obično je prikazivan kao pola čovjek, pola jaguar. Najmoćnija je, međutim, bila Si, božica Mjeseca.
No više od svega, prikazivali su ratove, pobjede i žrtvovanja ljudi nekom od ljutitih bogova svog panteona. U umjetnosti vidimo pobjedničke ratnike kako skidaju kacigu sa svojih neprijatelja, pritom im razbijajući i nos. Bilo im je prilično važno prikazati kako poraženom ratniku krvari nos. Tada se skidaju oklop i odjeća. S užetom vezanim oko vrata, vodi ga pobjednik, koji nosi oklop i odjeću u zamotuljku koji označava njegovu pobjedu. Poraženi ratnici na kraju su žrtvovani u složenom ritualu, prerezanih vratova i prikupljene krvi, da bi ih pile figure odjevene u kostime bogova.
Eksplicitno erotsko posuđe zgrozilo konkvistadore
Moche su izrađivali i složeno posuđe za kućanstvo. Oni su se sastojali od florerosa (razvijenih zdjela), staklenki, pehara i šalica. A stotine komada erotske keramike otkriveno je na drevnim nalazištima tog naroda, uključujući duhovne hramove i kraljevske grobnice. Posude su prikazivale ljude i kosture uključene u eksplicitne seksualne radnje. Nakon njihova otkrića, zgroženi španjolski kolonisti uništili su mnoge od ovih erotskih posuda, ali dosta ih je ipak preživjelo i nude nam bolji uvid u njihovu kulturu.
Najčešće prikazan čin je analni seks, a vrlo su rijetke scene vaginalne penetracije. Većina parova je heteroseksualna, s pažljivo izrezbarenim genitalijama kako bi se pokazalo da se penetrira u anus, a ne u vaginu. Često je prikazano dijete dok ga majka doji za vrijeme seksa. Felacija je ponekad zastupljena, ali kunilingusa nema. Neki prikazuju muške kosture kako masturbiraju ili ih zadovoljavaju žive žene.
No bolesna opsjednutost tjelesnim tekućinama, bilo krvlju zarobljenika ili onih seksualnih prema tumačenjima ima puno dublje korijene. Budući da je navodnjavanje bilo izvor bogatstva i temelj carstva, kultura Moche naglašavala je važnost cirkulacije i protoka. Tako su i umjetnička djela često prikazivala prolaz tekućina, posebno životnih tekućina kroz ranjive ljudske otvore. Postoje bezbrojne slike poraženih ratnika koji gube životnu tekućinu kroz nos ili bespomoćnih žrtava kojima su ptice ili uzničari iskopali oči. Slike zarobljenih seksualnih robova sa zjapećim otvorima i curenjem tekućine prikazuju ekstremnu izloženost, poniženje i gubitak moći.
Ratnici koji su sami sebe uništili?
Postoji više teorija o tome što je uzrokovalo propast političke strukture naroda Moche. Neki su znanstvenici naglasili ulogu promjene okoliša. Istraživanja ledenih jezgri iz ledenjaka u Andama otkrivaju klimatske događaje između 563. i 594. godine, vjerojatno super El Niño, koji su rezultirali 30 godina intenzivnim kišama i poplavama nakon kojih je uslijedilo 30 godina suše. Ove vremenski uvjeti mogli bi poremetiti način života tog naroda, političku hijerarhiju i ugroziti njihovu vjeru i religiju jer se poljoprivreda uvelike oslanjala na navodnjavanje putem kanala iz planinskog otjecanja Anda, koje bi jaka suša ugrozila. Neki znanstvenici pripisuju pritisak na sustave navodnjavanja osjetljivoj tektonici u regiji.
Drugi dokazi pokazuju da ti događaji nisu uzrokovali potpuni kolaps tog naroda. Politička društva Moche preživjela su nakon 650. godine nove ere u dolini Jequetepeque i dolinama Moche. Na primjer, u dolini Jequetepeque kasnija naselja karakteriziraju utvrde i obrambeni radovi. Iako nema dokaza o stranoj invaziji, kao što su mnogi znanstvenici sugerirali u prošlosti, obrambeni radovi sugeriraju društvene nemire, jer su se frakcije borile za kontrolu nad sve oskudnijim resursima, a za poražene nisu imali milosti.
