Tužno je znati da neke pčele, iako su cijelu godinu radile, umru od gladi. Uz nektar koji prikupljaju i pretvaraju u med, upravo taj med pčelama je nužan za život.
Pčele jedu med kada u prirodi nema nektara. Kako bi im njihova hrana bila dostupna i pčelari moraju dobro razmisliti koliko i kada se ona vadi iz košnice. Nikako i nikad je se ne smije vaditi "pod svaku cijenu".
Pčele koje su prepuštene same sebi, pčele u prirodi, većinu sakupljenog pohranjuju u nastambu "za zlu ne trebalo" koje dolazi na kraju svake sezone, nekad prije nekad kasnije. Tada da bi preživjele prazne svoje smočnice, racionalno pritom izbacivši iz košnice ono što im ne treba a trošilo bi zalihe hrane, odnosno izbace trutove.
Ali kada se umiješa čovjek koji upravlja pčelinjakom stvar se mijenja, dio zaliha uzima on za sebe, pčelama to u pravilu ne smeta ako pčelar zna te zalihe kao prvo nadoknaditi prihranom, a kao drugo vaditi s razumijevanjem.
Mnogi pčelari zadnjih godina okrenuli su se zimskoj prihrani pčela fruktoznim sirupom. To je za pčelara vrlo jednostavna prihrana, nužno ne i najjeftinija, no za pčele dugoročno gledajući štetna ukoliko dobiju genetski modificirane proizvode na koje su vrlo osjetljive.
Iako pčele proizvode med kako bi u vremenu kada nema nektara imale hranu, med nije uvijek najbolja opcija za hranjenje pčela.
Med je namirnica koja je u košnici uskladištena tako da se neće pokvariti, pčele su u tom djelu najveći odnosno najsposobniji svjetski skladištari te vrijedne namirnice. Više od meda, kada imaju prilike, pčele više vole i jedu nektar.
Med se za dohranu i zimsku prihranu pčela koristi isključivo iz vlastitog pčelinjaka, nikako nije dobro da bude kupljen za tu namjenu.
Prosječna potrošnja tijekom normalnih zima iznosi oko 1 kg meda mjesečno po pčelinjoj zajednici. Kupljeni med može sadržavati zarazu koja je za ljude sigurna, ali za pčele može biti katastrofalna.
Nakon vrcanja meda po završetku određene paše, a ovisno o području, dobro je pčele malo prihraniti. Pčele se prihranjuju i kada se ne vrca u ekstremnim uvjetima kada im je prirodni izvor nektarne paše nedostupan. Tome služi i zimska prihrana pčela.
Prihrana se koristi i kada želimo maticu potaknuti neojačano
zalijeganje jer uzgoj legla opada opadanjem izvora hrane. Neke
vrste meda imaju sastav koji je teže probavljiv pa za pčele to
također može predstavljati određen problem. Sirup spravljen od
šećera tada se čini kao bolja opcija za hranu medonosnim pčelama
na našem pčelinjaku.
Bilo bi najbolje da pčele uvijek imaju određene zalihe meda koji
su same proizvele od prikupljenog nektara u prirodi.
Treba obratiti pažnju kod davanja šećernog sirupa i davati od 200 do 300 gr dnevno ili svaki drugi dan. Mora se obratiti pažnja posebno na pčelinjake koji su na većim nadmorskim visinama gdje može biti unosa medljike.
Ako je ima istu moramo iscijediti, a umjesto nje dodati med koji je zdrav, a ako nemamo med - mora se dodati šećerni sirup kao glavna hrana koju će pčela preraditi i spremiti za zimsku prihranu.
Iako neki pčelari koriste razne vrste slatke melase ona se u pravilu ne preporučuje jer može sadržavati nečistoće koje pčelama štete. Šećer u prahu ne bi smio imati dodatke koji sprječavaju zgrušnjavanje jer oni su također potencijalna pčelinja opasnost.
Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!
