U Jadranu nalazimo i nešto manje zastupljenu prvu rođakinju grdobine, a to je grdobina mrkulja, koja je u svemu ostalom ista kao i grdobina žutka osim u boji i dimenzijama. Grdobina mrkulja je maslinasto smeđe boje, crnkasto izmrljana, s trbušne strane je izrazito svijetla, a dosegne impresivnih 200 centimetara duljine i preko 40 kilograma težine. Ribari najčešće ne razlikuju ove dvije rođakinje već ih naprosto nazivaju jednim od uobičajenih naziva za kraj gdje bude ulovljena.

Rijetko je nalazimo pliće od 30 metara, dok su najdublja staništa ove vrste zabilježena čak na 450 metara.  U zimskom periodu zalazi u plitke, tek petnaestak metara duboke kamenite međuotočke kanale kada na kamenitim hridima grdobina mrkulja može postati plijenom spretnijeg podvodnog ribolovca. Bolji je ulov danju u zimskom periodu ili pak noću za jake mjesečine.  Ponekad se grdobina mrkulja ulovi i parangalom, a udicom vrlo rijetko. Mamac je živa ješka ili već zakačena riba.   Kod ulova udicom, ali i kod podizanja nastrijeljenih grdobina treba voditi računa o snažnim trzajima lovine koji su specifični prvenstveno zbog same građe ribe.  Velika glava koju grdobina mrkulja ima uz malen trup rezultira grubim i vrlo snažnim udarcima zbog kojih se riba u posljednjim trenucima lako može izgubiti.  Grdobina mrkulja ima vrlo tvrdu glavu što prilikom odapinjanja strijele svakako treba imati u vidu. I za kraj, prihvat ribe je najpraktičnije izvesti kukom, ponajviše zbog skliske kože i oštrih zuba koji kod krupnijih primjeraka lako prodiru i kroz rukavicu.