Pitate se umiju li psi brojati? Jesu li skloni umjetnosti? Može li pas naučiti obaviti nešto samo promatrajući kako to čini drugi pas ili čak čovjek? Sanjaju li psi? Kakva je priroda pseće osobnosti? Mogu li psi predosjetiti potrese ili otkriti tumore? Koja su pseća ponašanja čvrsto definirana, a koja možete mijenjati? Sve ovo možete otkriti u knjizi "Kako razmišljaju psi" dr. Stanleyja Corena, uglednog psihologa i svjetskog stručnjaka za ponašanje i obuku pasa.
Kako psi uče?
Klasično uvjetovanje emocija objašnjava zašto je obuka utemeljena na načelu nagrađivanja bolja i zašto ostvaruje snažniju vezu između psa i trenera od obuke utemeljene na načelu kažnjavanja. Svaki put kad psu date poslasticu ili neku drugu nagradu uspostavljate slijed „ugledam te – poslastica – ugoda“. Čak i ako trenutak nije najbolje izabran i niste jako dobar i stručan trener, u ovom slučaju nema štete. Svako nagrađivanje povećava vjerojatnost da će se pas osjećati bolje u vašoj prisutnosti jer zapravo uvjetujete emocionalni odgovor „tvoja prisutnost – ugoda“.
Druga je vrsta obuke kažnjavanje oštrim
korekcijama. Pogled na tebe ili na tvoju ruku ili na
uzicu za obuku i ogrlicu, nakon čega odmah slijedi bol ili
neugoda, pas na kraju povezuje s negativnim osjećajima i
izbjegavanjem. Predočeno mi je to kad sam posjetio jedan objekt
za obuku pasa zaštitara. Metoda kojom se služio taj trener bila
je vrlo gruba i neugodna, a zamisao joj je bila da pas odmah
razvije nepovjerenje i odbojnost prema nepoznatim ljudima. To je
ostvarivano suočavanjem psa s nizom negativnih susreta s
nepoznatim kako bi se klasično uvjetovali negativni osjećaji psa
prema bilo kome koga ne poznaje. Uočio sam da su se psi i u
trenutku trenerova približavanja štenari s ogrlicom u ruci
povlačili prema najudaljenijem zidu i nastojali
izbjeći stavljanje ogrlice oko vrata. Očito da je ukupan scenarij
obuke, zajedno s trenerima, morao biti tako uvjetovan da izazove
neugodne osjećaje. Dok sam promatrao kako se ponašaju, nisam
mogao ne pomisliti na svoje pse obučavane po načelu nagrađivanja
(možda pretjerano) koji veselo skakuću oko mene ispred vrata
vrteći repovima, s očima prepunim čežnje kad vide da podižem
torbu u kojoj je njihov pribor za obuku ili kad posegnem za
njihovim povodnicima. Moji psi možda nisu najbolje obučeni ili
nisu najsjajniji izvođači kad je riječ o poslušnosti, ali svoje
zadatke obavljaju s veseljem jer su brojne nagrade i klasično
uvjetovanje uzrok tome da sve povezano s obukom u njih izaziva
pozitivne osjećaje.
(Foto: Promo)
Klasično uvjetovanje također objašnjava zašto neki ljudi misle da psi osjećaju krivnju. Zamislite sljedeći scenarij: vlasnik psa dolazi kući i Lassie ga pogleda te pobjegne i sakrije se. Vlasnik pretpostavlja da je to reakcija krivnje i ogledava se kako bi vidio gdje je kujica pogriješila. Dakako, Lassie je skočila preko kante za smeće i otpad se rasuo po kuhinjskom podu. Uobičajenija reakcija na to je dohvatiti kujicu, pokazati joj nered i kazniti je. Time se uspostavlja slijed klasičnog uvjetovanja „pogled prema tebi i smeću na podu – bol zbog kažnjavanja – strah“. To znači da kad sljedeći put dođete kući i prisutne su obje sastavnice (vi na vidiku, a smeće na podu), pas će pokazati uvjetovani strah. Strah natjera psa na bijeg, ne krivnja. Imate li psa s ovim problemom možete dokazati da je riječ o strahu, a ne krivnji tako da sami prevrnete kantu dok pas gleda. I u tim uvjetima pas jednom kažnjen zbog navale na kantu iskazat će „krivnju“ i pokušati pobjeći. Očito da životinja ne osjeća krivnju zbog vaših postupaka, ali vaša prisutnost i nered izazvat će u njega snažnu negativnu emociju.
Klasično uvjetovanje može se u praksi zanimljivo upotrijebiti kod jednog od najtežih, ali uobičajenih problema vlasnika pasa – u slučaju žvakanja i uništavanja vrijednih predmeta. Razlog što je tako teško nositi se s tim problemom je taj što se obično javi kad vlasnika nema kod kuće pa nema nikog da psa zaustavi i korigira. Kažnjavanje psa nakon što se događaj odigrao od slabe je koristi jer se prijestup dogodio u (za psa) dalekoj prošlosti i mala je vjerojatnost da će povezati kažnjavanje sa svojim postupcima. Kažnjavanje bi ga samo moglo navesti da razvije negativne emocije prema osobi koja ga kažnjava (temeljem uvjetovanja utemeljenog na slijedu “trener – kažnjavanje – bol i strah“). Sličnim nizom naučenih negativnih osjećaja možemo se poslužiti da bismo riješili pitanja žvakanja ako te negativne emocije pridružimo odgovarajućim predmetima.
Pretpostavimo da pas običava žvakati vaše cipele dok vas nema. Vaš je zadatak da pogled na cipele i njihov miris (kad vam nisu na nogama) budu okidač negativnog osjećaja, slično kao što je kemikalija na mrtvoj ovci izazvala mučninu kod vukova. Morate, međutim, osmisliti način da to djeluje čak i kad vas nema kod kuće. Učinkovito je klasično uvjetovanje emocija. Započnete kad pas napravi prvu štetu. Pozovite ga da sjedne do vas. Ako se lako prepadne, možete mu staviti povodnik. Tada mu pokažite predmet koji je žvakao ili jedan koji ne želite da žvače. Potom (ovo će zvučati čudnovato), dok pas gleda ljutito kaznite predmet, udarajući cipelu i uzvikujući: „Ne!“ i slično, hineći ljutnju. Pas je sklon promatrati što mi radimo te reagirati na naš glas, pokrete i druge postupke koji odaju naše duševno stanje. Glasno, ljutito postupanje uzrokovat će negativnu emocionalnu reakciju psa, no kako mu pogled počiva na predmetu koji udarate taj je osjećaj povezan s predmetom koji želite da on ostavi na miru, a ne s vama. Tako je slijed zbivanja „pogled na predmet – ljutito ponašanje – strah“. Možete to ponoviti nekoliko puta tijekom nekoliko idućih dana i na kraju ćete izazvati uvjetovani slijed „pogled na predmet – stres i izbjegavanje“. Ovo djeluje, samo predlažem da to ne činite dok je u blizini netko tko nije pročitao ovu knjigu jer biste mu teško mogli objasnili zašto tučete cipelu dok vas pas nadgleda.
(Foto: Thinkstock)
Poduka ljubavi
Klasično uvjetovanje najmoćniji je oblik uspostave emocionalne veze sa psom. To je vrlo učinkovito kod štenaca koje želite socijalizirati, kod novoudomljenog psa ili kod psa kojeg imate već neko vrijeme, a želite osnažiti vašu povezanost. Nema formalne „poduke“. Potrebno je samo barem jedanput dnevno psa hraniti iz ruke. Trebate odvojiti tek oko pet minuta tako da mu dajete komadić po komadić (granulu) suhe hrane. Postupak je jednostavan. Podignite pseću posudu za hranu s poda. Obraćajte mu se ljubazno, pokažite mu hranu, pružite ruku prema njemu i dotaknite mu tijelo ili povucite njegovu ogrlicu pa mu potom dajte granulu. Ako zna osnovne naredbe, kao što su „dođi“, „sjedni“, „legni“ i slično, možete ih naizmjence izgovarati nagrađujući ga hranom za svaku uspješnu izvedbu. A što time postižete? Uspostavljate emocionalnu vezu korištenjem slijeda „vaš glas, vaša prisutnost i dodir – hrana – pozitivna emocionalna reakcija“. Svaki komadić hrane postaje tad okidač ugode u psu, koji vašu prisutnost povezuje s tom ugodom. Nakon nekog vremena bit će potreban samo vaš dodir, zvuk vašega glasa ili samo da vas ugleda kad uđete u sobu da bi se pas dobro osjećao. Ne mogu reći da ćete učinkovito klasično uvjetovati da vas pas zavoli, ali zasigurno ćete imati psa koji će željeti biti u vašoj blizini jer se zbog toga životinja osjeća dobro.
