"Ž. - on nije otišao, on je još uvijek tu... u tebi i u njima. Ti promišljaš što bi on rekao, on je još s tobom", ne znam koliko puta su mi rekli prijatelji, pa čak i moja divna doktorica s kojom pokušavam procesuirati sve što mi se desilo.
I da, sigurna sam da je moj V još tu. U mnogo sitnica... U svakom pogledu, zagrljaju moje djece, u načinu na koji naš sin hoda, u pogledu i trepavicama naše kćeri... Kažu da duša ima 21 gram? Gdje je njegova? Ako mene pitate, njegova je i više od tih 21 gram jer kako bi se inače raspodijelila u toliko ljudi?
Znam, svakome je njegova nepravda najgora, pa eto i meni moja. Jer ja bi puno više od tog 21 grama. Ja bi svog partnera, supruga, oca svoje djece...
Neki dan sam se rasplakala jer je auto zaleđen. Znam, zvuči suludo. No, eto to me podsjetilo na nekoliko puta kad je on išao prije mene na posao. Bilo je hladno,a on kad je već čistio zaleđena stakla na svom autu, očistio je moj. Sišla sam tako nekoliko jutra i vidjela očišćen auto. Kada sam ga pitala zašto, rekao je: "Zašto ne? Htio sam te iznenaditi."
(FOTO: Željka Sablić Odrljin)
I da, tako sam ja stajala kraj auta i plakala. Ne zato što su zaleđena stakla, nego što nema čovjeka koji ih je očistio da me iznenadi. To su bile sitnice koje su ga odvajale od drugih.
Jesam li tada pomislila da je on i dalje tu? Jesam, jer za mene je on tu i pjesmama, u vjetru kad puše, u svakom motoru koji prođe kraj mene i iznova me strese...
Kad sam išla u bolnicu tog kobnog ponedjeljka naručila sam Uber jer sam nakon poziva našeg prijatelja i naglog otrežnjenja da me ne zezaju, te da je V. doista imao prometnu, shvatila da neću moći voziti.
Ušla sam u auto i pravila se da sam normalna, iako su mi koljena
klecala...Nisam znala kako je, ali nije se javljao na
telefon, a to je za mene značilo da nije
dobro.
Odjednom je na radiju svirala pjesma koju je on volio i koju je
to ljeto stalno puštao našoj djeci. Psihomodo pop, "Sve
će biti u redu"..
Mantrala sam, eto vidiš, sve će biti u redu. To je njegova pjesma, to je to.. To je znak.. No, drugi dio pjesme ide, opusti se i uživaj u letu.. To sam previdjela..
(FOTO: Vedran Odrljin)
Danas kada vrtim film, nekako mislim da je već tada on uživao u letu.. Daleko od problema, boli, i želim i moram vjerovati da nikada nije morao osjetiti tu bol, teret tih strašnih ozljeda koje su se nizale sa svakom pretragom...
Pitala sam u nekom trenutku tu divnu doktoricu koja mi je te večeri morala reći bolnu istinu, jel ga boljelo.. Uvjerila me da nije.. I tada bi je najradije zagrilila... Jer u svemu ovome, ovoj boli i tuzi, važno je da ga nije boljelo...
A duša, energija, u što god vjerovali... sigurna sam da
je tu negdje..
Za mene je njegova energija i dalje posvuda.
Kitili smo bor.. Da, eto nećemo se držati tradicije i kititi ga na Badnjak jer su djeca tako poželjela... A njihova sreća je ipak najvažnija...
(FOTO: Željka Sablić Odrljin)
Ove sam im godine kupila posebnu kuglicu. Onu koja je posvećena njihovom tati. Donijela sam je kad su već gotovo okitili bor i rekla: "Možda nema tate, ali kao što ima posebno mjesto u srcu, imat će i na boru."
"Tata, prijatelj, faca, legenda" piše na kuglici.. E pa, nekako sam sigurna da baš taj opis opisuje čovjeka mog života...
Možda bih dodala još, 21 gram čiste ljubavi.. Jer to je za mene bio on.
Pročitajte još:
- Kad voliš nekog, ne voliš li i sve njegove mane?
- I ako nije bila filmska ljubav, bila je moja
- Kako to točno misliš da njega više nema?
Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!
