"Dobrovoljno zaposlenje vrijedi za obje strane: Prije nekoliko godina, početkom ljeta je moj muž dobio otkaz. Imala sam honorarni posao kao profesorica, ali taj posao nije imao nikakve beneficije. Morala sam prihvatiti posao, bilo koji posao, i osigurati si zdravstveno osiguranje dok je muž tražio novi posao. Zaposlila sam se kao blagajnica u banci."

"Šefica podsjeća zaposlenike da ima moć otpustiti ljude kad god želi: Trudila sam se, ali s obzirom na to da sam bila nova u radu na blagajni, nekoliko puta tjedno moj registar nije bio u ravnoteži. Nikad nije bilo puno novca, uvijek je falilo nekoliko dolara, ali je cijelo osoblje moralo ostati do kasno sve dok to nismo riješili. Osjećala sam se užasno zbog ostatka osoblja. Kao da mi ta sramota nije dovoljna, moja nadređena Mel bi me svaki put podsjetila da zapravo radim "po volji" i da bi me ona u svakom trenutku mogli otpustiti. Gubitak zdravstvenog osiguranja naše obitelji mi je zvučao zastrašujuće. Ponekad je bilo teško suspregnuti suze."

"Možeš odustati u bilo kojem trenutku, znaš": Kako je ljeto odmicalo, postajalo mi je sve bolje, ali svakih nekoliko tjedana, ako bih pogriješila, Mel bi se nasmiješila dok me upozoravala da mogu dobiti otkaz bez razloga i da moram odmah otići. U jednom trenutku sam istaknula da stalne prijetnje ne stvaraju zdravo okruženje. Njezin osmijeh se na to samo proširio. "Tiče se obje strane. Možete odustati u bilo kojem trenutku, znate to."

Zaposlenica pronalazi izlaz: "Kad je na jesen počela školska godina, trebala sam svoju kćer prvi dan odvesti u obilazak škole. Zamolila sam šeficu ako mogu ići na ručak popodne, kako bih mogla pomoći svojoj kćeri. Iako su to odobrili, kada je došlo vrijeme za moj ručak, inzistirali su na tome da radim do ručka jer je na poslu bio udaran tempo. Do tada je muž pronašao posao s osiguranjem i, još bolje. Ponuđeno mi je više satova podučavanja, ali još uvijek ne i puno radno vrijeme. Bilo mi je dosta."

“Odlazim zauvijek": Sljedećeg dana sam praktički dotrčala u banku. Čekala sam do 10 ujutro, a onda sam rekla Mel da moram razgovarati s njom. Odgovorila mi je da je jako zauzeta i da će to morati pričekati dok ne zatvorimo. "Oh, tada neću biti ovdje", rekla sam. Izgledala je kao da sam ju udarila ciglom u glavu. "Što?" Nasmiješila sam se: "Sjećaš li se da sam jučer trebala odvesti svoju kćer u njezinu novu školu? Ne bi mi to dopustila, tako da radim danas poslijepodne." Nije to uopće shvatila. Rekla mi je: "Ne možeš samo uzeti sat vremena kada...", morala sam ju prekinuti: "Ne uzimam slobodan sat. Odlazim. Zauvijek. U podne. Stalno si me podsjećala da radim "po volji". Hvala na tim podsjetnicima. Za dva sata odlazim zauvijek."

"Je... sam preskočila vrata": Dok je Mel ludila, ja sam čekala klijente. Praktički sam ih pjevajući pozdravila i bilo je tako je... veselo da su me klijenti stalno ispitivali zašto sam tako sretna. S oduševljenjem sam im rekala: "Jer odlazim zauvijek u podne!" Pola sata nakon toga, Mel je rekla da bih trebala odmah otići. I jesam. Je... sam iskočila kroz vrata."

"Volio bih da korporacija i ljudski resursi istraže zašto toliko zaposlenika odlazi, ali bila je ista stvar gdje sam i ja radio jer su obje strane sakrile glave u pijesak", nadovezao se jedan muškarac na njezinu priču.