Jesam li ja bila sretna kad je rekao da želi motor? Naravno da ne. Mislim, tisuću puta sam mu znala reći "Što ako ti se nešto desi?".
Uvijek bi mi govorio: "Daj molim te, neće mi se ništa desiti."
"Ali mi imamo dvoje male djece. Kako ću ja bez tebe?", stoput sam ga pitala. I svađali smo se zbog toga.
"Nije me strah tebe nego drugih. Znam da nećeš divljati", rekla bih. I eto, nekoliko godina poslije... Baš tako- oduzet život. Samo tuga..
Jedan dan je došao i rekao: "Idem na vozački, pa čak ako i ne kupim motor, želim to položiti." I tome sam se protivila, ali zapravo, kako možeš nekome zabraniti nešto? Je li to onda isto ljubav?
Kad nekog stvarno voliš, ne voliš li i njegove mane? Ja sam njegove voljela, baš kao i on moje. U to sam danas sigurna.
Položio je i tada je počela njegova avantura zvana 'cafe racer'. Odlučio je kupiti stari motor i on i susjed, satima su, danima uređivali motor. Naručivali dijelove iz čitavog svijeta.
O kako me samo živcirao. No, on je rekao meni treba ispušni ventil.
I tako bi on pričao o tome motoru i s takvim žarom i srećom. I
tako smo se polako navikli da je u njegov život ušao motor. Kad
ga je napokon složio to veselje nikad neću zaboraviti, baš kao ni
činjenicu da ga je nekoliko mjeseci kasnije motor ostavio na
cesti više do 3 kilometra od kuće. Pao je lanac, a on je motor
gurao više od 2 i pol sata.
"Gotovo je s motorima" rekao je tada.
I sljedećih 10 dana smo šutjeli. On je bio tip koji nije volio pričati o emocijama, a tih dana samo sam vidjela tugu u njegovim očima. Počeo je gledati druge motore na oglasima.
"Ti nisi normalan", rekla sam. "Dosta je sad. Desit će se nešto." I tako je to trajalo neko vrijeme dok u lipnju lani nismo išli na more s djecom. Sjedili smo na popodnevnoj kavi i nikad to neću zaboraviti.
(FOTO: Željka Sablić Odrljin)
On je opet gledao motore, a ja sam odlučila pomoći. Jesam
li onda i ja kriva? Jesam li i ja trebala znati? I tako smo
našli taj motor, kojeg je i vozio taj dan. Dan kada je sve stalo
na križanju...
Kad se ovo desilo nazvao me prijatelj iz djetinjstva i rekao "Ja
sam htio motor, meni je žena zabranila i nisam ga kupio". Šutila
sam. Samo sam šutila. Kad sam poklopila sam shvatila da sam
ljuta.
"Trebala sam mu zabraniti. I što bi dobila s time? Tko kome može nešto zabraniti? I tko kaže da za deset godina ne bi kupio motor i onda mi rekao "Hej odoh, ne želim nekog tko me sputava", razmišljala sam i kiptila.
Znam da nije ništa loše mislio s time, ali reći tako nešto je za mene potpuno suludo. Naime, ja mrzim motore, ali eto voljela sam čovjeka koji je volio motore i to toliko da danas kad gledam neke fotografije s mobitela koje smo čuvali tijekom godina- motori svuda. Danas se mogu tome i nasmijati. Zašto? Zato jer znam da je to volio i da ako ništa bar je ostvario dio svojih snova dok je bio živ.
Planove o putovanjima, plivanju s morskim psima, uživanju u vremenu za sebe kad jednom otplatimo kredit, uhvatimo vremena za sebe... prekinula je nesreća. Što reći ženi koja nikada nije pokušala razgovarati?
Snovi, planovi, nadanja, razasuli su se po kolniku na križanju kod Samobora... Osim ulja koje je prosulo po cesti, prosuo se i život čovjeka koji je između ostalog volio motore.
Ali volio je i život, more, pecanje, morske pse, tetovaže, prijatelje, Brazilian Ju Jitsu, obitelj, svoj posao, mene, a više od svega volio je djecu. U to sam sigurna svakim svojim atomom.
Baš kao i što sam sigurna da eto, ako nekog voliš, voliš i njegove mane.
Na dan kada samo polagali njegovu urnu, stigla sam na Krematorij kad mi je mobitel zavibrirao. Facebook javlja notifikacijom da imam uspomenu s njim. Pogledala sam što je. Bila je to ova fotografija.
I uz svu tugu i suze, znala sam da je tu.
Vedar, nasmijan kao što mu i ime kaže. Čovjek koji se volio smijati, čovjek koji je volio motore i čovjek koji je kao i mnogi drugi otišao prerano.
Pročitajte još:
Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!
