Bijela svjetlost, susret s nekom nadrealnom silom, život koji vam proleti pred očima, sve su to izlizani klišeji povezani s umiranjem, no istraživanja pokazuju da su ti fenomeni zapravo iznenađujuće česti tijekom bliskih iskustava sa smrću, piše IFLScience.
Ljudi iz svih zemalja i kulturnih pozadina navode ove motive, što nameće pitanje proizlaze li oni iz istog izvora, odnosno iz živčanog tkiva.
Znanstvenici godinama pokušavaju utvrditi mogu li bliska iskustva sa smrću objasniti moždanom aktivnošću.
Promjena moždane aktivnosti tijekom umiranja
Za početak, studije su otkrile da moždani udari, napadaji i ozljede mozga mogu dovesti do abnormalnih funkcija medijalnog temporalnog područja i temporoparijetalnog spoja, što rezultira psihološkim iskustvima koja nalikuju bliskim iskustvima sa smrću. Neki napadaji također mogu izazvati promijenjenu aktivnost unutar insularnog korteksa, što povremeno stvara intenzivne osjećaje ekstaze i druge pojave povezane s umiranjem.
Nadalje, uočene su promjene u oscilacijama moždanih valova kod štakora koji su imali srčane udare, što implicira da se moždana aktivnost može radikalno promijeniti kada umiremo. Ipak, dok svi ovi nalazi upućuju na neurološko objašnjenje bliskih iskustava sa smrću, zagonetka koja ju okružuje tek treba biti riješena.
Ono što znamo je da otprilike jedna od deset osoba tvrdi da je doživjela neku vrstu bliskih iskustava sa smrću, bilo tijekom srčanog zastoja, poroda ili nakon što ih je udario grom. Takva se iskustva mogu identificirati pomoću alata zvanog Greysonova ljestvica blizine smrti, koja kvantificira različite aspekte tih iskustava, uključujući promijenjenu percepciju vremena, pojačana osjetila i osjećaj odvojenosti od fizičkog tijela.
Iskustvo slično učinku psihoaktivnih droga
Zanimljivo je da su mnogi od ovih fenomena povezani s REM fazom spavanja, kada je mozak vrlo aktivan i kada se pojavljuju živopisni snovi. Istodobno, drugi aspekti bliskih iskustava sa smrću jako nalikuju učincima određenih psihoaktivnih droga. Nakon što su pročitali pisana izvješća o tisućama bliskih iskustava sa smrću i iskustvima na drogama, tim znanstvenika je zaključio da je ketamin tvar koja najdosljednije stvara halucinacije slične bliskim iskustvima sa smrću i često izaziva osjećaj napuštanja tijela.
Intrigantno je da je sposobnost ketamina da blokira NMDA receptore u mozgu povezana sa smanjenjem oštećenja nakon moždanog udara. To je navelo znanstvenike na nagađanje da mozak otpušta slične kemikalije u trenutku smrti u pokušaju da zaštiti i održi neurone na životu kako opada razina kisika.
Iako nedokazana, slična teorija kaže da bi halucinogena tvar DMT mogla obavljati istu funkciju, a neki znanstvenici nagađaju da mozak luči ovu molekulu kada umremo. Zanimljivo je da je nedavna studija pokazala da je iskustvo na DMT-u često zapanjujuće slično bliskom iskustvu sa smrću.
Bez obzira na to jesu li ove hipoteze istinite ili ne, one jačaju argument da su, baš poput doživljaja na drogama, bliski susreti sa smrću vjerojatno uzrokovani promjenama u moždanoj aktivnosti, a ne izravnim kontaktom s nadnaravnom dimenzijom.
Uvjerljiva objašnjenja stručnjaka
Jedan znanstvenik koji je to pokušao dokazati je dr. Steven Laureys, neurolog u Centre Hospitalier Universitaire de Liège u Belgiji. U nedavnom dokumentarcu pokazao je kako mozak stvara mnoge fenomene povezane s bliskim iskustvima sa smrću, pružajući uvjerljiva objašnjenja za ova bizarna iskustva.
Primjerice, otkrio je kako smanjeni dotok krvi u mozak uzrokuje gašenje perifernog vida, što rezultira svojevrsnim tunelskim vidom koji nalikuje iskustvu putovanja mračnim hodnikom prema jakom svjetlu. Također je pokazao kako mozak pretražuje vlastitu riznicu uspomena kako bi s proizveo poznate zvukove i vizije kada je suočen s nedostatkom podražaja, potencijalno objašnjavajući zašto ljudi vide da im život prolazi pred očima ili čuju glasove kada su blizu smrti.