Božićni je običaj da se ljudi međusobno daruju. Lijep običaj, složit će se mnogi, osobito djeca. No, čini mi se nekako kao da smo sve ostale vrijednosti vezane uz jednu od najvećih kršćanskih svetkovina – zapostavili.
Histerija koja kreće pred Božić, zvana kupovina poklona, sve više uzima maha. Što kupiti mužu, sestri, mami, tati, baki, prijateljici, njezinom sadašnjem dečku... I tako unedogled.
Potpuni kaos nastaje kad su djeca u pitanju. Što pokloniti svom djetetu, što kuminoj djeci, što nećacima... Svi imaju želje.
U to vrijeme kao da počinje neko neslužbeno natjecanje tko će svom djetetu kupiti što više skupljih stvari. Pritom pobjednik ne dobiva apsolutno ništa.
Primijetila sam da mi Božić postaje stresan i umjesto da poštujem blagdanski običaj da pođemo u čestitare ili dočekamo čestitare, shvatila sam da neke osobe iz svog kruga u stvari taj dan ne želim vidjeti. Nimalo kršćanski.
Poklon kao imperativ – što skuplji to bolji
Razlog je vrlo jednostavan. Ja moram donijeti poklon i to je imperativ. Nisam nekulturna ili škrta, da se ne bi krivo shvatilo. Znam što je red, bilo na Božić, bilo da je u pitanju neki neformalniji posjet, i da se u goste ne ide praznih ruku.
Ali ako sam dobrodošla samo zato što ću pod bor istovariti, naprimjer, najmoderniji mobitel, hvala lijepa. Radije ću ostati doma.
I da, dragi moji prijatelji, poznanici, daljnja i bliža rodbino, ako nisam vašoj djeci za Božić donijela Hello Kitty kojoj zbog veličine glava viri kroz prozor auta ili Spidermana u prirodnoj veličini, ne znači da ne volim vašu djecu.
Priča meni moja prijateljica što su sve poklonili svojoj malenoj, koja je tek ušla u pubertet. Nije to bilo silno nabrajanje, jer samo ta dva takozvana smart telefona su oko 1.500 eura. A našlo se tu još i nešto gotovine. Sve u svemu oko 2.000 eura (na tom popisu nisu pokloni baka i djedova).
E sad, kako da ja dođem u goste s običnom čokoladom?! Dijete je pristojno i reći će hvala, ali tu će započeti i završiti naš razgovor, a ja ću milijun puta ponoviti i opravdavati se kako je to samo sitnica i mali znak pažnje. U stvari ću duboko u sebi znati da sam u krivu. To je, naime, premali znak pažnje.
Nek' se vidi da se ima
Kad točno nastupa faza kad darove više ne nosi Mali Isusek ni Djed Mraz? Kad točno dolazi ta faza kad više nije važno tko je poklon donio, nego što je donio? Jer Djed Mraz, to barem svi znaju, donosi poklone kao nagradu djeci koja su bila dobra.
U ovoj potonjoj fazi svrha darova je ta da bi se prijateljima iz razreda moglo pohvaliti što se dobilo, bez obzira na uspjeh u školi ili ponašanje u obitelji. A ponosni roditelji samo zamišljaju kako se oni drugi, koji pod bor nisu stavili išta 'markirano', koprcaju i pravdaju pred svojom djecom, koja im to poslije doma nabijaju na nos.
Moja pravila su drugačija. Svom malom od godinu i pol pod bor sam stavila čokoladnog Djeda Mraza. Doduše, on je fazi kad su mu još uvijek zanimljivije kuglice i lampice na boru, ali poklon je dobio.
Kako sam pobijedila kumu
Njegova kuma, koja ga obožava, imala je svakojake ideje oko poklona. U prosjeku je to iznosilo oko 1.000 kuna po ideji. No, dobro, nije ih mislila sve provesti u djelo, ali i jedna bi mi bila previše. Protivila sam se tome i borila rukama i nogama, premda me pokušala otpiliti riječima da je to između njega i nje i da se ja ne petljam.
Ipak sam se petljala i nisam se dala. Dobio je prekrasne čarapice. Dobro ajde – komada dva.
Jesam li ja sad loša majka jer mi je važnije da je njegova kuma tu kad mu bude zatrebao savjet, koja će ga prekoriti kad nešto zgriješi te pohvaliti i nagraditi kad to zasluži?
Jesam li ja loša majka zato što punim srcem uživam kad ga ona s ljubavlju primi, poljubi, igra se s njim?
Za neke možda jesam. Ali meni je i dalje najveći i najvredniji poklon za Božić kad sam okružena ljudima koji će mi ga od srca i iskreno čestitati!
Upravo to želim usaditi i svom djetetu. I sigurna sam da nisam usamljena u toj želji, kao ni u svom shvaćanju Božića. Samo su, izgleda, ovi drugi puno glasniji i agresivniji.
