Evo, baš pred neki dan rodila novinarka s državne televizije curicu. Divno. Sve je prošlo u najboljem redu.
Ponosna baka, također novinarka državne televizije (a gdje drugdje, uostalom), objavila je da će se unučica zvati Domina Kjara.
Čitam ja i ne vjerujem. Domina?! Kjara?! Pa još Domina Kjara. I prije nego me Dalmatinci popljuju i zaključe kako sam 'neuki novinarčić', moram priznati da sam upućena u to da je Domina staro dalmatinsko ime.
No, isto tako, moram priznati i da je meni prva asocijacija bila na nešto posve drugo i nešto što se posve kosi s nečim 'starim i tradicionalnim'. Premda nisam perverzna i nemam prljavih primisli, osobito kada je riječ o djeci. Zato me to još više ubolo u oči.
Ne mogu ne pomisliti kako će ekipa reagirati kada djevojčica poraste i počne se upoznavati s ljudima?!
Pa ako se već poštuje tradicija, zar nisu lijepa imena Ana, Marija, Lucija...
No, neka moda je zakucala i na naša vrata pa se djeca danas zovu Mo, Lu, Egzona, Enza, Hisena, Erin, Tamsin, Anais, Leticia, Naissa, Noemi, Enanola, Luana, Ziba, Tindra, Saga, Wilda, Ariel...
Da, da, ta imena stvarno postoje u našoj blizini. I sad samo zato što roditelji pošto-poto žele izbjeći prosječnost, djeci zapapre život.
To se cijele akcije pokreću, pa sirota dječica dobivaju imena po tibetanskim božanstvima, rijetkom začinu s lijeve strane Himalaje, skakavcu iz keltske mitologije...
Po meni je to, da prostite, čisto preseravanje.
Kako je Ryan postao Jajan
A tek klinci koji dobiju ime po omiljenom liku iz mamine sapunice! Recimo Huan Jambriščak ili Šeherezada Horvat.
Pa razmišljaju li ti roditelji uopće da njihova djeca neće imati pojma o tim likovima i njihovim ljubavnim zavrzlamama nad kojima su njihove majke lile suze, dok se na kraju nije otkrila prava istina – da je glavna glumica ujedno i svoja davno izgubljena sestra.
Dok sam bila trudna, kao i svaka druga žena u tom stanju, stalno sam dobivala ista pitanja – je li dečko ili cura i kako će se zvati?
Kaže meni jedna moja prija: 'Hm, David? Pa meni ti to baš i nije neko ime. Bezveze mi je.'
Kažem ja: 'Dobro, naviknut ćeš se s vremenom.'
Ona, naime, ima sinčića koji je tada imao tri godine. Ime mu je Ryan. Ima i strano prezime jer mu je tata Novozelanđanin, pa to u stvari zvuči sasvim u redu.
Ali, meni je bila zanimljiva jedna druga stvar. Maleni još nije mogao izgovoriti slovo 'r', pa ga je izgovarao 'j'.
Pa da ja 'vratim' svojoj prijateljici, stalno sam ga ispitivala: 'Mileni, 'ajde ti reci Sanji, kako se ti zoveš?'
'Jajan', svaki put bi spremno i ponosno odgovorio moj mali prijatelj.
U svakom slučaju, meni njegovo ime nije bilo dosadno. Barem ne tada.
