Njezina teška narav dolazila je do izražaja još u djetinjstvu, kada je Nina počela pokazivati praviti prve glazbene korake. Primjerice, kada je imala samo deset godina, održala je svoj debitantski koncert, klasični recital. Tijekom izvedbe, njeni su roditelji iz prvih redova bili premješteni u stražnji dio dvorane kako bi oslobodili mjesta za bijelce. Kada je to mlada Simone vidjela, odbila je nastupati sve dok im nije dopušteno da se vrate na svoja mjesta. Njezina je majka bila stroga svećenica Metodističke crkve, a otac brijač. Kada je poslodavac njezine majke čuo za Ninin talent, dao im je sredstva za satove klavira, a uskoro su ustanovili i mjesni fond za podršku njenog daljnjeg obrazovanja. Iako je uspjela skupiti novac za audiciju na Institutu Curtis, bila je odbijena zbog boje kože, a sve je to dodatno pojačalo njezinu ionako rasplamsanu mržnju prema raširenom rasizmu.

Njezino pravo ime bilo je Eunice Kathleen Waymon, a pseudonim Nina Simone uzela je 1954. godine. Nije htjela da njena majka zna kako svira "vražju glazbu". Nina je bilo prema nadimku koji joj je dao prijatelj (od španjolske riječi niña - koje znači djevojčica), a Simone prema francuskoj glumici Simone Signoret.

Već na svom prvom albumu otvoreno progovarala o rasnoj nejednakosti u SAD-u, posebice u pjesmi "Mississippi Goddam". Upravo je ta pjesma bila odgovor na umorstvo Medgara Eversa i bombaški napad na baptističku crkvu u 16. ulici u gradiću Birmingham u Alabami gdje je poginulo četvero crnačke djece.

Pad popularnosti Američkog pokreta za građanska prava iscrpio ju je, te 1970. napušta SAD i odlazi u Barbados. Njezin nagli nestanak i činjenicu da je ostavila vjenčani prsten, njezin suprug i menadžer Andrew Stroud shvatio je kao aluziju na razvod. Kao njezin menadžer, imao je kontrolu nad njenim prihodima zbog čega Nina uopće nije znala koliko zarađuje. Često je bila izložena fizičkom nasilju svog supruga i s vremenom je prenijela to nasilje na svoju kćer Lisu, što je ona i potvrdila u dokumentarcu "Što se dogodilo, gđice. Simone?", u kojem je bila i izvršna producentica.

Držanje na pozornoci priskrbili su joj titulu "Visoke svećenice soula". Njezine izvedbe nisu bile običan koncert. "Žestoka feministkinja i aktivistkinja, nije prihvatila uloge koje su joj dodijeljene – stvorila je svoje vlastito mjesto. Na pozornici vidite bijesnu divu, ali kada čitate njezine dnevničke zapise, gdje mržnju okreće prema sebi..., u kasnijem periodu svojeg braka bila je veoma blizu samoubojstva", svojedobno je komentirala redateljica dokumentarnog filma.

Njezinu su karijeru obilježili i brojni skandali, većinom ispadi agresije i bijesa. Primjerice, 1995. godine hicem iz zračnog pištolja ozlijedila je susjedova sina jer joj je on svojim smijanjem omeo koncentraciju. No, to nije bilo njezin prvi ispad. Pucala je i na izvršnog direktora izdavačke kompanije kojega je optužila za krađu tantijema.

No, perfekcionizam nije mogao opravdati ovakvo ponašanje. Uzrok je pak ležao u činjenici da je Nina bolovala od bipolarnog poremećaja i graničnog poremećaja ličnosti. Zbog toga je od svojih šezdesetih godina života uzimala i brojne lijekove.

Zanimljivo, škola koja ju je odbila zbog boje kože na samom početku njezine karijere, Curtis Institute, samo dva dana prije njene smrti odlučila joj je dodijeliti počasnu diplomu. Bolovala je od raka dojke nekoliko godina prije nego što je umrla u snu u svom domu, u dobi od 70 godina. Miriam Makebai, Patti Labelle, Sonia Sanchez, Ossie Davis bili su samo neki od javnih ličnosti koje su se pojavila na njezinu sprovodu. Elton John poslao je cvijeće s porukom "Bili smo najveći i volim te", a njezin je pepeo razasut u nekoliko afričkih zemalja.

U autobiografiji "Začarala sam te" iz 1990. godine, napisala je kako je njezina umjetnička zadaća "u publici pobuditi osjećaje na dubljoj razini", koji nisu podložni racionalnoj analizi, a stvaraju se u neposrednom dodiru s izvođačem.