Kristijan Kike Curavić, proslavljeni hrvatski ronilac na dah, otvorio je dušu u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju na temu ljubavi, poslovnog kraha i bankrota, teških dana i pritom imenovao ljude koji su ga spasili.
Krenulo je na loše nakon propasti projekta 'Zaron na Južnom polu' iza kojeg su ostali repovi. Curavić je objasnio zašto na Antarktici u konačnici nije zaronio:
"Propao je jer je taman krenula recesija. Ekspedicija je sama po sebi bila iznimno skupa, budžet je bio pet-šest milijuna eura. Najveći izdatak je bio najam ruskog nuklearnog broda. To je trebala biti velika ekspedicija i zaron na 150 metara s utegom. Trebao sam zaroniti uz santu leda, i bio bih prvi čovjek koji je zaronio na Južni i Sjeverni pol. Bio bi to impresivni događaj."
Tvrdi da je bio u pregovorima s Brankom Lustigom o snimanju filma 'o roniocu koji je došao s jednoga maloga otoka, a evo sada roni na Antarktici', a upitan gdje je nestao novac koji je dobio je kazao:
Nisam lopov
"Potrošio se, i to ne na luksuz, nego na pripremu projekta. Pa što je 50 tisuća za koje me sada pitaju gdje su? Imali smo predstavljanje u "Esplanadi", VIP prijem, tiskali smo brošure, CD-ove, imali web stranice. Sve je to trošak. Jesam li se obogatio? Nisam. Imam li jahte? Nemam! Možda jesam zanesenjak, ali sigurno nisam lopov. Jer da sam bio lopov i da mi je zarada bila na prvom mjestu, onda mi sigurno ne bi kuća bila na bubnju. Ja sam bankrotirao, prijatelji su mi davali za kavu, a bilo je toliko loših dana da nisam imao što jesti. Evo to sada ovdje pričam jer sam doveden u poziciju da se branim."
Curavić u akciji čišćenja
Detaljno je potom objasnio kako je bankrotirao napomenuvši da je priča koja slijedi poznata tek njegovim najbližima.
"Nakon što se vidjelo da neće biti ništa od Južnog pola, morao sam se s tim pomiriti. I meni je tu propalo mojih 500.000 kuna. No, dobro, bilo je vrijeme da se krene naprijed. Dosta mi je bilo crnjaka, htio sam pokrenuti neku priču i krenuo sam u akciju čišćenja Jadrana od smeća. Želja mi je bila zimi i izvan sezone uposliti ronioce da čiste Jadran. Sami smo pokrenuli neke akcije u brojnim gradovima, u neka mjesta smo išli bez prebijene pare, ono ljudi bi se skupili, sami financirali put i od jutra do mraka čistili podmorje. No, iako smo čistili tuđe smeće, primjerice na Hvaru, oni nas nisu počastili ni ručkom", tvrdi uz dodatak da je izvađeno oko 50 tona smeća, da je s njima ronio i engleski veleposlanik koji mu je dao ideju da se obrati Fondu za zaštitu okoliša i proširi akciju.
'Sve je bilo lijepo do tog petka'
" U fondu, na čijem je čelu tada bio Vinko Mladineo, bio sam jedno 20 puta, molio po ministarstvima, ideja je bila osnovati ronilačke centre, zaposliti ljude kojima će jedan od primarnih ciljeva biti čišćenje našeg podmorja. I konačno su pristali, Mladineo mi je rekao da su mi odobrili 1,6 milijuna kuna i da je to godišnji budžet... Ja sam htio ozbiljne akcije, čistiti od jutra do mraka i sve to dokumentirati. I u Fondu su se složili s tim, ali su mi rekli da prije nego što dobijem novac moram osigurati infrastrukturu. I kupio sam ronilačku opremu, brodove, otvorio centre, uzeo kredite, sve računajući da će mi doći tih 1,6 milijuna kuna. Bio sam baš sretan. Uz sebe sam imao ljubav svog života Nikolinu Pišek, sve je nekako lijepo teklo, ali samo do jednog petka, petka u kojem sam u jednom danu izgubio sve."
Mrak na oči
A tog petka dogodilo se sljedeće:
" I sada mi je muka kad se toga sjetim. U mom automobilu sjedi Nikolina, moja tadašnja cura koju vodim na gažu u Beograd, mislim da je tada vodila 'Operaciju trijumf'. Bio sam na semaforu i zvoni telefon, točno tri dana prije potpisivanja ugovora. Javljam se, kada ono s druge strane Vinko Mladineo i kaže mi: Slušaj, dogodio se rebalans proračuna, otpao je onaj tvoj projekt. Mrak na oči! Kako, šta..., pa uzeo sam opremu, zaposlio ljude, kupio brodove, stavio hipoteku na kuću... Vinko ponavlja: Nema za tebe novca. I onda mi se samo roje misli, netko ukrade stotine milijuna i slobodan je, a ja sam htio tu siću i učiniti nešto dobro, to sve dokumentirati, i ne daju mi. O živote... Sve se srušilo. Nisam se mogao vratiti u prošlost i otkazati kredit, nisam mogao skinuti hipoteku s kuće, nisam mogao prodati brodove za cijenu po kojoj sam ih kupio... I onda je došla prva rata kredita, pa druga, a ja nisam imao od čega vraćati. Eto, to je bila moja propast."
Kike Curavić u društvu tadašnje djevojke Nikoline Pišek.
Majka mu je bila bolesna, a kuća mu, nastavlja, završila na bubnju. To razdoblje trajalo je četiri-pet godina, nastali su problemi s bankom pri čemu mu je kredit skočio sa 600.000 na 1,5 milijuna kuna prije nego što je vraćen, policija ga je po nalogu banke nasred ulice izbacila iz automobila. Bio je, kaže, na dnu, nakon što su mu ukinuli kartice, isključili mobitel, telefon..., a sve je dovelo i do prekida ljubavne veze s tadašnjom djevojkom Nikolinom Pišek.
Izgubio Nikolinu, ušao u ring
"Shvatio sam da i nju povlačim u ponor. Bila je uvijek uz mene, ali baš zbog toga morao sam je napustiti i dati joj šansu da živi. Eto, tako sam izgubio i ljubav svog života. Nisam je ostavio zato što je nisam volio, naprotiv, ostavio sam je jer sam je previše volio, mogu reći da je ona bila ona prava", kaže dodajući da je preživljavao prodajom ronilačke opreme, ali i da je završio u borilačkom svijetu u kojem je za 20.000 kuna završio u ringu na MMA turniru potpisavši ugovor s ljudima koji su od njega željeli napraviti sprdnju i koji su mu odbijali reći ime protivnika.
"Pripremao sam se kako sam znao i umio, 25 dana sam trenirao. Konačno sam saznao s kim ću se boriti - zločesto su meni neiskusnome uvalili strašnog profesionalca iz Slovačke, prvaka u jujutsuu. Ali novac sam primio, potpisao sam i nema natrag, iako su mi i prijatelji koji su me uvježbavali govorili da će me razbiti i tko zna kakav ću izaći iz ringa. Bio sam mjesec dana sprdnja na svim portalima, moja borba je bila borba večeri, i to s tipom koji je bio prvak u u borilačkim vještinama. Dvorana je bila puna jer su svi očekivali da neću živ izaći. Ali, eto, skoro sam ga pobijedio, i onda se više nitko nije rugao."
Spas
Zbog neimaštine je pristao biti sudionikom i jednog reality showa, a slamku spasa uhvatio je u kontaktu sa Berniejem Ecclestoneom kojeg nije želio tražiti novac, već mu je predstavio svoju ideju čišćenja mora.
"Tražio sam njegovu potporu, i dobio je. Još je bio čvršći u odluci kada je saznao da je i njegov prijatelj, princ Albert od Monaka, zainteresiran za projekt. To su vam ozbiljni i moćni ljudi koji kad im nešto ponudite kažu da ili ne, nema tu kod njih nekog praznog prostora i nedorečenosti. I čovjek mi je rekao da. Nekoliko mjeseci poslije tog razgovora zvali su me u Monako. U tih nekoliko mjeseci su me provjeravali, tko sam i što sam. I došao sam u Monako, pričao sam s princom, on me saslušao i dao mi potporu. Ni od njega nisam tražio novac, pričao sam samo o projektu. Na krilima njihove potpore ponovno sam došao na Krapanj. I onda sam preko laptopa, uz potporu princa Alberta i Bernieja, organizirao istodobno čišćenje mora u 30 zemalja svijeta. Bio je to prvi World aqua day."
Bernie Ecclestone na Hvaru
Danas je situacija, zaključuje, mnogo drukčija.
"Konačno se izvlačim iz jada u koji sam bio upao, zadovoljan sam i mnogo sam naučio. Danas sam predsjednik Ocean Alliance saveza koji će biti centralno mjesto čišćenja podmorja. Ne želim se naslikavati i hvaliti se, sada samo želim raditi i ostvarivati projekte. Ljudi mi vani vjeruju, a novac mi nije pokretač, nego ljubav prema ronjenju i moru. I ako me već u Hrvatskoj netko nije ozbiljno shvatio, u Europi, evo vidite, jest. Za mene nitko nije u Hrvatskoj htio čuti, ali sada je Hrvatska vodeća članica u Ocean Allianceu, s garancijom čistog mora i postavljanja standarda certificiranja sigurnih morskih područja. Surađujemo s UN-om, UNESCO-om, a svi će oni primijeniti metode koje sam patentirao."
