Diskografski glazbeni put 29-godišnje Slavonke, Mie Dimšić, započeo je sasvim nenadano 2014. godine, kada kao sudionica kulturalne turneje po Kanadi i SAD-u upoznaje svog današnjeg suradnika, menadžera i koautora Damira Bačića i uskoro s njim počinje raditi na autorskom materijalu.
Njezin debitantski album "Život nije siv", objavljen 2017. godine, u vrlo je kratkome roku postao najprodavaniji album u Hrvatskoj, a Mia se već godinama nalazi među najemitiranijim izvođačima na hrvatskim radijskim stanicama. Dosad je objavila tri studijska albuma i knjigu "Cesta do sna".
Ovaj put, razgovaramo s Miom ususret ovogodišnjoj Dori, na kojoj će nastupiti s pjesmom "Guilty Pleasure". Još ranije priznala je kako joj je pjesma stajala u ladici neko vrijeme i da joj je jako draga, a napisala ju se sa suradnicima Vjekoslavom Dimterom i Damirom Bačićem. Inače, ranije je na Dori sudjelovala kao članica osječkog žirija 2020. godine.
NET.HR: Mia, tvoj se život potpuno promijenio u ljeto 2014. kada si dobila poziv da sa tamburaškim sastavom Džentlmeni putuješ i sviraš po Kanadi i Americi, kao ženski vokalni solist. Na tom si putovanju upoznala i svog menadžera i koautora, Damira Bačića i tu cijela priča počinje. Damir je prepoznao tvoje pjevačke i autorske afinitete, a u studio si ušla tek nakon godinu dana. Što se sve događalo u tvojoj glavi u tom 'periodu između'? Je li bilo trenutaka kada si htjela od svega odustati?
MIA: Bilo je trenutaka kad sam se pitala mogu li ja to i hoću li se znati nositi sa svime što takav tip karijere nosi sa sobom, ali nikada nisam pomišljala na odustajanje. Obožavam svoj posao i još uvijek se ponekad iznenadim što živim od vlastite glazbe. Nestvarno je to sve skupa, uz puno rada bilo je i puno sreće i zahvalna sam na svakom trenutku. U početku su me dosta brinule vizualne stvari, kako izgledam, što ću obući i sve ono što zapravo s glazbom nema veze, a primoran si to raditi kao javno lice. Ni danas nisam baš neki fan poziranja. Učila sam u hodu i zapravo putem i razbijala mnoge vlastite predrasude što me jako obogatilo prvenstveno kao osobu, a onda i kao izvođača. Shvatila sam da je sve u redu dok god se ja osjećam dobro u svojoj koži. Tada će me ljudi prihvatiti što god donijela na stol. Život mi se promijenio s tom spoznajom i trudim se voditi tim načelom koji god projekt, pjesmu ili korak prihvaćala. Ako se unutar sebe ne osjećam dobro i zadovoljno, nijedna priča ne drži vodu.
NET.HR: Tijekom svog posjeta Americi, svirala si i u prijestolnici country glazbe u Nashvilleu. Jesi li izvođače poput Dolly Parton, Kennyja Rogersa, Alana Jacksona i Johna Denvera slušala u djetinjstvu?
MIA: Country glazbu sam počela slušati u srednjoj školi kad sam otkrila Taylor Swift. Ona je country na neki način donijela mlađim generacijama jer ga je vješto ispreplela s pop glazbom pa je bio prihvatljiv i onima koji inače ne bi slušali izvorni. Poistovjetila sam se s njom na puno razina jer sam i sama tada svirala gitaru i pokušavala pisati pjesme, a njezine su oduvijek bile razoružavajuće iskrene i detaljne. I danas mi je ona najveći uzor u pisanju, a nakon nje sam otkrila Lady Antebellum i slične modernije country izvođače pa nakon toga i one starije kao što su Willie Nelson i Dolly Parton koje obožavam. Country glazba ima jedan poseban senzibilitet koji mi baš odgovara jer volim storytelling u pjesmama. Posjetiti Nashville i zasvirati tamo bilo je ostvarenje velikog i ludog sna.
NET.HR: Jesi li razmišljala da se potpuno okreneš snimanju pravih country verzija svojih pjesma, koje već i u hrvatskim verzijama imaju svoj country prizvuk?
MIA: Bilo bi jako zanimljivo jednog dana napraviti tako nešto, posebno kad prođe još nekoliko godina pa s većim odmakom mogu promatrati izvorne verzije, ali u ovom trenutku imam puno drugih ideja koje će prve doći na red.
NET.HR: Pjesma ‘Život nije siv’ zapravo je nastala uslijed jedne tvoje svađe s majkom, kada je ona izrazila bojazan. Možeš li nam objasniti što se tu točno dogodilo?
MIA: "Život nije siv" je, što mnogo ljudi ne zna, moj treći a ne prvi singl. Prve dvije pjesme su polako tražile svoj put tijekom prvih šest mjeseci moje karijere, počela sam obilaziti radiopostaje, putovati u Zagreb na snimanja i evente, ali sve je to išlo jako sporo, a sve je puno koštalo i bilo je to prilično stresno i neizvjesno razdoblje. Uz to sam bila i na petoj godini fakulteta, a moja je mama primijetila da sam za fakultet potpuno izgubila interes i da se vidim u znatno nesigurnijoj karijeri od prevođenja.
Sve je to rezultiralo jednim nedjeljnim razgovorom nakon ručka kada mi je zapravo pokušala ukazati da mi potezi nisu najpametniji što je mene povrijedilo, povukla sam se u sobu i nastao je "Život nije siv“. Vjerujem da je razlog što su se ljudi kasnije toliko povezali s tom pjesmom njezin ogroman emotivni naboj. U tom trenutku sam sve svoje sumnje, bojazni, ali i inat i odlučnost doslovno spakirala u nju i izbacila iz sebe.
NET.HR: Osim što si nanizala glazbene nagrade, ispunila brojne dvorane, diplomirala anglistiku i germanistiku, napisala si knjigu o svom životu. Odakle ti tolika hrabrost - objaviti knjigu u tvojim godinama ipak nije mala stvar? Predstavlja li ti tvoja dob ikada prepreku? U smislu - ‘možda sam ja ipak premlada za ovo’?
MIA: Ne bih se odvažila pisati knjigu da me nakladnik Neven Kepeski (MB Books) nije pitao želim li i ponudio da će on to izdati pa se tu svakako moram zahvaliti njemu. Ne mislim da se to dogodilo slučajno jer, kao što često napominjem u samoj knjizi, više ne vjerujem u slučajnosti. Dugo sam govorila da želim jednog dana napisati knjigu, onda se dogodila godina kad nema koncerata i baš tada kad imam više vremena nego ikada iz čista mira me nazove nakladnik i ponudi mi knjigu. Mislim da se tu onda više stvarno nema što razmatrati. Kad nisam sigurna za neke stvari, uglavnom se povučem u sebe, meditiram, budem sama sa sobom i vrlo brzo shvatim je li odgovor "da" ili "ne".
Beskrajno vjerujem vlastitom tijelu, onome što će možda netko nazvati intuicijom, netko podsviješću ili nečim trećim. Kad sam krenula raditi na tekstu, par dana sam imala te anksiozne misli "hoće li ljudi misliti da sam premlada“ i na to mi je jedan prijatelj rekao: "Tko te voli, uzet će knjigu, pročitati i nakon toga donijeti zaključak ima li ta knjiga smisla ili ne. Tko te ne voli, prigovarat će ti napisala ju ti ili ne napisala, a da ju nikad neće ni pročitati“. Nakon toga me obuzeo mir i nikad više nisam to dovela u pitanje. Zašto je bitno koliko netko ima ili nema godina? Ili ćeš ispričati priču ili nećeš, ta priča će nekoga dotaknuti ili neće. Vrlo je jednostavno, a mi ljudi smo ti koji vječito nešto kompliciramo. Jako sam ponosna na knjigu "Cesta do sna“ i čak i da sam ju pisala samo za sebe, isplatilo bi se. Oživjela je jednu tešku i sumornu glazbenu godinu.
NET.HR: Damir je bio taj kome si prvom dala knjigu na čitanje. Zbog čega to nije bila tvoja obitelj?
MIA: Obitelj se izjasnila da žele pročitati kad sve bude završeno, uz slike i dizajn da dojam bude još jači, a Damir je čitao sva moja poglavlja tijekom nastajanja i davao mi konstruktivne kritike i dojmove jer je i sam autor i jako me dobro poznaje. Kad sam napokon donijela prvu knjigu iz tiska kući u Osijek, mama ju je prva zgrabila, sjela na fotelju i sjedila cijelo popodne dok ju nije pročitala. Ono što me iznenadilo još više je bio tata koji ne voli čitati, a nakon nje je uzeo knjigu, zatvorio se u kuhinju i ostao budan pola noći dok ju nije završio.
NET.HR: Miljenica si i najmlađe publike. Zasigurno je neka djevojčica nekad poželjela biti Mia Dimšić kad odraste. U čemu bi se djevojčice u tebe trebale ugledati? U koga si se ti ‘ugledala’ kad si bila manja?
MIA: Imala sam puno uzora, a najveći pjevački je bila Vesna Pisarović koju smo i sestra i ja obožavale. Nisam bila baš društveno i otvoreno dijete i u tim godinama mi je trebalo puno ohrabrenja, a vjerujem da je današnjoj mladeži uz gomilu društvenih mreža još i teže. Ako sam bilo kojem djetetu ili tinejdžeru inspiracija da je samo važno dobro se osjećati u svojoj koži i istinski zavoljeti samoga sebe, najsretnija sam na svijetu. Mislim da je odnos koji imamo sami sa sobom najvažniji odnos koji ćemo ikad imati i mora biti ispred svega. Tek tada možemo svu tu ljubav podijeliti i s drugim ljudima na zdrav način i dati im slobodu. Osim toga, ono što su mi roditelji rano usadili i na što sam ponosna je radna etika. Ništa ne pada s neba i ništa nije onako kako izgleda na Instagramu. Voljela bih slati i tu poruku jer je lako izgubiti se u idealnoj slici života s društvenih mreža, posebno ako se i ne sjećaš ili nisi doživio period u kojem ih nije bilo.
NET.HR: Jednom si prilikom rekla kako je potreba za pričama ono što te najviše vuče u ovom poslu, te kako bi to svatko trebao imati. Postoje li priče koje, još uvijek, nisi spremna ispričati?
MIA: Naravno da postoje granice i stvari koje držim za sebe, ali puno toga prođe i kroz pjesme. Kad mi je u glavi zbrka, otvorim prazni dokument na laptopu i pišem o tome i vrlo brzo shvatim što me muči. U takvim trenucima najviše i dolaze ideje za pjesme. Ipak, ne mislim da treba sve stavljati ljudima na pladanj i ne imati svoju privatnost.
NET.HR: Rekla si kako nisi jedna od onih koje s dečkom dijele prijatelje, svugdje idu zajedno. U ljubavnoj vezi treba ti puno slobode. Koji je ključ uspješnog odnosa dvoje ljudi, po tvom mišljenju?
MIA: Povjerenje i sloboda. Nikad mi nisu bili jasni ljudi koji u vezama bilo što brane jedni drugima. Ne smatram da ikome imam pravo išta naložiti čak ni ako smo u braku. Najveća ironija je što će ljudi, ako im daš potpunu slobodu, zapravo uvijek biti uz tebe, a najveća sloboda mi je bila shvatiti to. Pokušavam to prakticirati i u svim drugim vrstama odnosa. S najboljim prijateljem se ne moram čuti mjesec dana, a možemo se čuti i svakih 5 minuta, kako nam dođe, ali nitko se nikada nije naljutio ili zamjerio. Drugačije jednostavno ne znam funkcionirati.
NET.HR: Na Dori si sudjelovala 2020., ali kao članica osječkog žirija. Koliko ti je teško bilo ‘odlučivati o nečijoj sudbini’?
MIA: Jako teško, pogotovo zato što sam većinu natjecatelja i poznavala i bili su mi jako dragi pa je teško biti objektivan. Osim toga, kod Dore uvijek postoji podjela na pjesme koje su ti bolje i na nastupe koji su ti bolji i onda ne znaš čemu dati prioritet. Nekad je, naravno, oboje i to su obično pjesme s najboljim plasmanom. U svakom slučaju, zanimljivo iskustvo, ali i vrlo nezahvalno.
NET.HR: Pjesma s kojom ćeš se ove godine predstaviti na Dori ležala je neko vrijeme u tvojoj ladici. Jesi li je čuvala baš za Doru?
MIA: Nisam, napisala sam ju za svoj prvi album na engleskom za koji sam sa svojim autorskim timom intenzivno pisala kroz 2021. godinu. Nije mi bila čak ni među favoritima, a onda su je prijatelji kojima uvijek sviram nove pjesme jako zavoljeli i to mi je bio indikator da je možda malo jača od ostalih. Planirala sam ju kao prvi singl ili nešto takvo, a onda me Damir jednoga dana pitao što mislim o toj pjesmi na Dori i pitanje mi danima nije izlazilo iz glave. Obično mi je to znak da trebamo nešto poduzeti. Otišli smo u studio kod Ante Gele i počeli raditi. Pjesma se zove "Guilty Pleasure“ i jedva čekam podijeliti ju s publikom. Jako ju volim i ne znam kad sam zadnji put bila ovako uzbuđena oko neke pjesme.
NET.HR: Kada si počela pratiti Doru i Eurosong?
MIA: Negdje u osnovnoj školi. Jednom sam spavala kod prijateljice i nekoliko iz razreda nas je zajedno peklo palačinke i pratilo finalnu večer Dore. Uvijek je bilo žustrog navijanja i uvijek je bilo jako zabavno. Nikad ne bih povjerovala da mi je tada netko rekao da ću se jednog dana natjecati.
NET.HR: Kako komentiraš plasman pobjednice Dore na prošlogodišnjem Eurosongu?
MIA: Žao mi je što se Albina nije plasirala u finale, stvarno sam mislila da hoće jer je sve bilo na svom mjestu, profesionalno, pripremljeno i promišljeno, ali kod Eurosonga jednostavno nikad ne znaš, previše je tu faktora. Mislim da može biti zadovoljna jer se kvalitetno predstavila i dala sve od sebe, više od toga nitko od nas ne može. Nemam neku posebnu intuiciju za pogoditi tko će se dobro plasirati, uglavnom me iznenade finalni rezultati.
NET.HR: U slučaju da pobijediš na Dori - što bi sama sebi poručila iz sadašnje perspektive? Koji bi sebi savjet dala?
MIA: Rekla bih si: Uživaj! Mislim da je to najvažnije. Pobjednici Dore suočavaju se s toliko stresa, pritiska, komentara, distrakcija i slično da vjerojatno zaborave da je cijela svrha toga uživati, proživjeti prekrasne trenutke, stvoriti uspomene i sjetiti se zašto se bavimo tim poslom. Zato što obožavamo glazbu i najsretniji smo kad ju dijelimo s ljudima. Samo to je važno, ostalo će se sve posložiti kako bude trebalo.
