Dvadeset godina na pozornici, tisuće nastupa, izgrađena scena i glas koji se nikad nije uklapao u kalupe, Marina Orsag oduvijek je bila više od stand-up komičarke. Bila je pokretačica, mentorica, producentica i glasna savjest scene koja je rasla zajedno s njom.

Danas, u trenutku kada bi mnogi stali i okrenuli se unatrag, Marina bira novo poglavlje. Iz Hrvatske se sa svojom suprugom preselila u Nizozemsku, u Utrecht, grad koji joj je otvorio prostor za novi ritam života, drugačiji fokus i širu pozornicu. 

Zašto je otišla, što je ostavila iza sebe i zbog čega kaže da joj je ovaj potez došao u pravi trenutak – Marina Orsag prvi put javno progovara upravo za Net.hr. 

Foto: Privatni Album

Marina, gdje ste trenutačno i što vas sve okupira ovih dana?

Trenutačno se nalazim u Nizozemskoj, raspakiravam stvari i pripremam se za doček Nove godine u našem novom domu, te organiziram moje “Evo mene tu” nastupe po Nizozemskoj. Još jedan veliki fokus je na organizaciji i produkciji turneje po Hrvatskoj, za 20 godina rada, koju sam do sada odradila u samo nekoliko gradova, a namjeravam u travnju i svibnju 2026. odraditi sigurno još barem dvadesetak.

Znači li to da ste se preselili u Nizozemsku? 

Tako je, preselila sam se u Nizozemsku i to u Utrecht. Preselila sam se s partnericom na minimalno godinu dana i jako sam uzbuđena jer grad izgleda kao razglednica. Kada me prijatelji pitaju kako izgleda, kažem da izgleda kao da su Amsterdam i centar Ljubljane vodili ljubav i rodili najljepše dijete.

Foto: Privatni Album

Koji je glavni razlog zbog kojeg ste napustili Hrvatsku i otišli u Nizozemsku? 

Nekako je svemir to htio, tako da nije bila baš “odluka”, ali, od kada smo saznale za tu mogućnost, razlozi su se počeli gomilati sami od sebe. Prvobitni razlog je jer je moja partnerica dobila fantastičan posao na prestižnoj instituciji, a kako sam ja svoju karijeru izgradila, obećala sam joj odavno da ću je slijediti gdje god je to potrebno zbog njene karijere. Ionako se uvijek mogu vratiti odraditi nastupe, a i ovdje mogu raditi i za naše, ali i na engleskom jeziku, što već i radim i ide jako dobro. Ostali razlozi su razni. Moja partnerica i ja dobiti ćemo godišnji odmor za naš odnos. Moći ćemo izlaziti van, kretati se u javnosti i ponašati kao par jer tamo me nitko ne zna, nisam javna osoba i drugačije je stanje uma oko LGBT ljudi. A i prijetnje, uvrede i mržnja, iako su konstanta u mom javnom životu, postale su malo preučestale. Ostali razlozi su vjerujem poznati svima koji samo žele živjeti svoj život u miru, u državi koja poštuje svoje građane, ne krade od njih i ne drži ih u prošlosti. Nažalost ovakva Hrvatska nije ona za koju su se moj tata i očuh borili. A zadnja odluka, nimalo manje važna je i činjenica da ovo više nije moja scena i kao osoba koja ju je stvarala zadnjih dvadeset godina i po dvije, pet, deset godina mentorirala, producirala i stvarala prilike svim komičarima danas na sceni, sramota me u što se u većini pretvorila. U scenu bez konkretnog sadržaja, bez ičega konkretnog za reći, već prvoloptaški humor, psovke bez konteksta i niske strasti. Također, potpuno krive vrijednosti su u fokusu i nema se društvene odgovornosti na pozornici. Za mene je moj posao i stand up comedy način života privilegija i tako se odnosim prema tome. Da ne bi sve bilo tako crno, hrvatska scena danas, bez obzira na ovo navedeno gore, je najjača scena u regiji, a vjerujem i šire. I kad to kažem mislim na broj održanih nastupa godišnje kojih je u prosjeku oko 550, broj profesionalnih komičara i komičarki, kvaliteti komičara i komičarki, količini napisanog materijala, nagradama i po još dosta toga. I grozno je što me neke kolege pokušavaju izbrisati iz povijesti koju sam sama stvarala. Da sam muško i straight s ovakvim životopisom iza sebe, s preko deset tisuća produciranih nastupa, preko tri i po tisuće izvedenih nastupa, dvanaest organiziranih festivala, otvaranjem i vođenjem Comedy kluba deset godina, internacionalnim nagradama, desetak osmišljenih projekata, dvadesetak ostvarenih komičara i još puno, puno toga, situacija bi bila potpuno drugačija.

Foto: Privatni Album

Je li preseljenje bilo dugo planirano ili spontana odluka?

Kao što sam to već rekla, svemir je to htio. Naime, u veljači ove godine organizirala sam prvu turneju za ex-Yu dijasporu po Nizozemskoj i s obzirom na to da moja draga nikada nije bila u Nizozemskoj predložila sam joj da ide s nama na izlet. Tada smo nasmijavali samo Amsterdam, Rotterdam i Haag dijasporu. Nakon nastupa u Haagu, bili smo smješteni kod prijatelja i družili se s njima pred spavanje. Tada su nas pitali jesmo li ikada razmišljale da odselimo na neko vrijeme iz Hrvatske i rekle smo da povremeno razmišljamo o Kopenhagenu ili Barceloni, na što su nas oni pitali jesmo li ikada razmišljale o Nizozemskoj. Odgovorile smo da ne, ali da nam je zaista lijepo i ugodno ovdje i vidimo da je država zaista uređena i da je stanje uma potpuno drugačije. Na to su pitali, pa ok, ako bi se ikad preselile u Nizozemsku gdje bi se preselile i ja sam bubnula – Utrecht. Kad su me pitali pa jesi li ikada bila i odgovor je bio ne, slatko su se nasmijali i pitali da zašto onda Utrecht, a ja sam rekla da mislim da je presladak i da bi bilo lijepo živjeti u razglednici. Na to su se oni oduševili i rekli da je i njima Utrecht najdraži grad u Nizozemskoj. Nakon druženja otišli smo u krevet i pred spavanje je moja draga uzela mobitel da igra igrice, a ja sam uzela svoj mobitel, pogledala je i rekla: “Ja ću ti sad naći posao u Utrechtu.” Na to se ona nasmijala i rekla: “Joj daj Marina, sad smo se zafrkavale oko toga i ti misliš da će sad svemir odmah to riješiti?”. Odgovorila sam joj zašto ne i ukucala Jobs in English in Utrecht. Prvi link koji je iskočio bio je od te prestižne institucije i ja sam joj rekla: “Evo, gle, ja mislim da ti ovo možeš dobiti bez problema.” Ona se nasmijala i odmahnula na to, ali je nije dugo trebalo nagovarati da se prijavi i da proba, nikad ne znaš. I žena dobije posao i mi saznajemo dva mjeseca nakon zafrkancije da se zaista očigledno selimo u Utrecht. I evo nas sad tu, tako da je očigledno to svemir htio.

Što će vam najviše nedostajati iz Hrvatske?

Prijatelji, nećakinje i nećaci, obitelj, moja publika i najljepša zemlja na svijetu. Uvijek ću tvrditi da imamo jednu od najljepših zemalja na svijetu sa svim resursima i ogromnim potencijalom i mogućnostima, ali nažalost imamo jednu od najgorih država koja je zatrovala i zatupila narod u zadnjih trideset godina koji nažalost ne vidi da upravo ti za koje glasaju su doveli do siromaštva, korupcije, padanja obrazovanja, rasprodaje resursa i zemlje, te sve jačeg nacizma, fašizma, nasilja i polarizacije.

Kako će se ovaj potez odraziti na vašu karijeru stand-up komičarke?

Ovaj potez je nešto što mi moja stand up “mama”, Slavica Knežević, govori od 2005. godine, a to je da moram otići van i pokazati što znam i mogu. I to je nešto što sam odavno htjela i trebala napraviti, ali nikako zbog stvaranja scene, vođenja kluba i ostalih aktivnosti na sceni, nisam mogla. Tako da je ovo odlična stvar za mene i moju karijeru. Dosta zakašnjela, ali odlična stvar, a i nikad nije kasno. Što se Hrvatske i okolnih zemalja tiče, vjerujem da sam tu napravila dovoljno da se mogu vratiti nastupati kad god želim i svakako ću se potruditi da me publika ne zaboravi. Također se mislim potruditi da me se ne izbriše iz povijesti stand up scene koju sam sama stvarala kao što se neki kolege zdušno trude to napraviti ne spominjući svojih prvih tri, pet, pa i deset godina karijere koju su proveli uz moje mentorstvo, vodstvo, produkciju, mnogobrojne prilike i otvaranje raznih vrata.

Foto: Privatni Album

Hoće li Zagreb i dalje ostati baza za vaše projekte? 

To što ću se ja preseliti, ne znači da se neću vraćati nekoliko puta godišnje odraditi turneje i razne projekte za koje imam ideje ili koji su već tradicionalni. Jedino nažalost se možda neću više baviti razvojem scene jer sam od toga jako umorna i oštećena.

Kako su vaši najbliži reagirali na tu odluku? 

Sretni su zbog mene i nas, jer znaju da je to odlična stvar za našu budućnost, ljubav i karijere bez obzira koliko ćemo im nedostajati na svakotjednoj razini.

Što vam je najveći izazov u ovom novom poglavlju života?

Naučiti nizozemski. Mislila sam da je hrvatski jedan od najtežih, ali nizozemski mu maše s planine težine. Nije da je potrebno jer svi ovdje govore engleski, ali bilo bi lijepo. Ostale izazove i nemam. Bicikliranje po petnaestak i više kilometara dnevno mi odgovara, a za sve ostalo ovdje je naša zajednica koja je velika, otvorena za pomoć što god da ti treba i odakle god da jesi s područja bivše Jugoslavije. Nizozemski kolege i ljudi s kojima sam se spojila su također takvi, tako da vjerujem da me čeka odličan period.

Foto: Privatni Album

Postoji li neki dugoročni cilj koji želite ostvariti preseljenjem?

Mir u glavi i srcu i pronaći način kako da se fokusiram samo na svoju karijeru i da ne izmišljavam načine kako da pomognem nekome ili ponovo nekome gradim karijeru. Također, ideja mi je raditi velike projekte u Nizozemskoj, jer već u mjesec i pol dana provedenih ovdje u više navrata, shvaćam da ću ovdje, sa svojim životopisom, iskustvom i znanjem imati više prilika u kratkom roku nego što sam ih u Hrvatskoj ikada imala jer je to što sam žensko ili javno LGBT uvijek negdje, nekako, nekome smetalo. Od komičara koje sam gradila do određenih producenata, tv urednika, voditelja... Naravno i tu da ne griješim dušu, bilo je onih koji su kroz karijeru bili divni prema meni i pružili mi priliku, ali nažalost više je bilo koćnica. 

Kako zamišljate svoj život za pet godina – u Nizozemskoj ili možda opet negdje drugdje?

Ne zamišljam ga, iskreno. Mislim da je najbolje živjeti život kako ti se slaže. Osobno vjerujem da je moj život film i tako ga živim i konstantno se meni i ljudima oko mene događaju “filmske” situacije, pa tako eto i ova s preseljenjem u Utrecht. Možda ostanem ovdje, možda završim u Barceloni ili Kopenhagenu, a možda se i vratim doma. Nikad ne znaš.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

POGLEDAJTE VIDEO: Anđa Marić u emisiji MagNet ispričala je sve o svojoj borbi s bolešću te kako je uspjela postići neviđen napredak