Hrvoje Rupčić, glazbenik, putopisac i avanturist, u posljednjih nekoliko godina stvorio je svoj jedinstveni put kojim je spojio ljubav prema glazbi i putovanjima. Kao konga bubnjar grupe Cubismo, stekao je reputaciju vrhunskog glazbenika, no njegova strast prema istraživanju svijeta dovela ga je i do nove životne uloge – putopisca. Kroz knjige kao što su "Himalajski dnevnik", "U zemlji plemenitih ljudi" i "Putešestvije po Turkestanu", Rupčić dijeli svoja iskustva s dalekih i često neistraženih kutaka svijeta, a iako je često na putu, Hrvoje je ipak odlučio zastati i podijeliti s nama na koji način obiteljski život i zajednička putovanja oblikuju njegov brak, jesu li njegova djeca naslijedila "gen" za avanturizam, kao i što je za njega prava romantika.
Kako ste odlučili prijeći iz glazbe u pisanje?
Zapravo, ja nikada nisam napustio glazbu. Štoviše, ona je i dalje moja primarna djelatnost. Ove godine slavimo 30. godišnjicu grupe Cubismo, čiji sam osnivač i frontmen. Osim toga, već 20 godina sam član orkestra kazališta Komedija, gdje sviram u svim mjuziklima na repertoaru. Čest sam gost mnogih sastava, uključujući Jazz orkestar Hrvatske radiotelevizije i razne druge jazz ansamble. Dakle, glazba i dalje zauzima središnje mjesto u mom životu.
Pisanje nije zamijenilo glazbu, već ju je nadopunilo. Shvatio sam da mi uz nastupe pred velikom publikom treba i umjetnički rad u tišini, u miru, gdje mogu izraziti svoje misli na drugačiji način. Iako sam putovao dugi niz godina, tek 2017. tijekom ekspedicije na Himalaju odlučio sam pretočiti svoje iskustvo u knjigu – tako je nastao moj prvijenac "Himalajski dnevnik". Na to su me potaknuli prijatelji, među kojima i legendarni Stipe Božić, koji je napisao predgovor.
Hrvoje Rupčić i supruga Ivana
Kako se razvila vaša spisateljska karijera?
Nakon uspjeha prve knjige, pisanje mi je postalo prirodnije i došle su nove knjige. "U zemlji plemenitih ljudi" nastala je nakon mog putovanja Iranom i prevedena je na perzijski jezik, s više od 15.000 prodanih primjeraka u Iranu. Zatim sam napisao dječju slikovnicu Djeca Središnje Azije, koja je bila uvod u moju posljednju knjigu "Putešestvije po Turkestanu". Ta knjiga opisuje putovanje mene i moje supruge Ivane kroz Središnju Aziju, prateći Put svile i planine Pamira – naravno, sve na motoru. Prošle godine nominirana je za nagradu "Joža Horvat" Hrvatskog društva pisaca za najbolje putopisno djelo unazad dvije godine.
Što vas više ispunjava – glazba ili pisanje?
Teško mi je na to odgovoriti jer me obje stvari ispunjavaju na različite načine. Glazba mi donosi uzbuđenje i povezanost s publikom, dok mi pisanje pruža unutarnji mir i refleksiju. Na neki način, jedno nadopunjuje drugo – nakon intenzivnih nastupa odmaram se pisanjem, a kada mi pisanje postane previše introspektivno, vratim se energiji koncerata.
Hrvoje Rupčić i supruga Ivana
Koja vas je zemlja najviše osvojila?
Svaka zemlja ima svoju posebnost i svaka me očarava na svoj način. No, izdvojio bih dvije potpuno različite – Kubu i Iran. Kuba me osvojila glazbom, strašću i toplinom ljudi, a upravo ta ljubav prema kubanskoj glazbi bila je ključna u mom bavljenju glazbom. S druge strane, Iran je zemlja koja na prvi pogled djeluje zatvoreno, ali njegovi su ljudi nevjerojatno gostoljubivi i srdačni. U Iranu sam se osjećao ne samo dobrodošlo, nego istinski prihvaćeno.
Koja će biti vaša sljedeća destinacija i hoće li iz nje proizaći nova knjiga?
Vjerojatno će to biti priča o Balkanu. Prošle godine supruga i ja prešli smo oko 6.000-7.000 kilometara motorom po Balkanu, usput se penjući na najviše vrhove svih balkanskih država. Nazvali smo taj projekt "Drumovima i vrhovima Balkana", i mislim da je to sljedeća priča koju ću napisati. No, budući da je naš najmlađi sin Petar još premali za duža putovanja, trenutno smo usmjereni na kraće ekspedicije.
Dugoročno, volio bih obići Južnu Ameriku tragom Che Guevare, kao i proći Afriku od sjevera do juga. Uvijek su me najviše privlačile zemlje tzv. trećeg svijeta – Latinska Amerika, Afrika, Azija – jer su mi kulturno i energetski intrigantnije od zapadnih demokracija.
Jesu li vaša djeca pustolovi poput vas?
Moja starija sinovi, Noa i Jakov, nemaju preveliku želju za pustolovinama. Možda sam ih ja svojim avanturističkim duhom malo "ugušio", pa se nisu ni trudili natjecati sa mnom. No, najmlađi Petar, koji sada ima četiri godine, pokazuje puno veći interes. Obožava boraviti na otvorenom i sudjelovati u našim aktivnostima, pa ćemo vidjeti hoće li se razviti u pustolova.
Hrvoje Rupčić
Kako su zajednička putovanja utjecala na vaš brak?
Takva putovanja su veliki test za svaki odnos. Proveli smo 45 dana zajedno na motoru, doslovno ne odvajajući se više od nekoliko metara. Ili ćete se zbližiti kao nikada prije ili će veza puknuti. Kod nas se dogodilo ovo prvo. Već na prvom putovanju u Iran, koje nam je bio svojevrsno zaručničko putovanje, shvatili smo da funkcioniramo savršeno zajedno. Nakon toga smo se brzo vjenčali, a na medenom mjesecu, koji smo proveli putujući po Središnjoj Aziji, nastala je knjiga Putešestvije po Turkestanu.
Osim toga, supruga i ja se i umjetnički nadopunjujemo – ona je autor svih fotografija i videomaterijala s naših putovanja.
Planirate li neko romantično putovanje za Valentinovo?
Apsolutno ne. Izbjegavam komercijalne i nametnute datume poput Valentinova i Nove godine. Puno mi je važnije kako provodimo svaki dan – da svaki dan bude ispunjen i poseban. Romantika za mene nije buket cvijeća na određeni datum, nego svakodnevni mali znakovi ljubavi i poštovanja.
Jeste li po prirodi romantični?
Ne na klasičan način. Moja supruga ne može očekivati buket cvijeća, ali može očekivati biljku u tegli, jer sam veliki zaljubljenik u cvijeće – možda upravo zato ne volim rezano cvijeće. No, mislim da je prava romantika u svakodnevnim trenucima – u tome da se voljena osoba svaki dan osjeća cijenjeno i voljeno, a ne u grandioznim gestama na određene datume.
POGLEDAJTE VIDEO: Tko su glazbenik i glazbenica godine? Koja je pjesma poharala sve glazbene ljestvice?
