Prije gotovo godinu dana, na svečanoj dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta u organizaciji Hrvatskog društva dramskih umjetnika, Nagradu hrvatskog glumišta za najbolje žensko glumačko ostvarenje u predstavi za djecu i mlade odnijela je sa sobom Buga Marija Šimić, kći glumice Vitomire Lončar i glumca i redatelja Ivice Šimića. Nagradu je osvojila za predstavu “Sunce Djever i Neva Nevičica”, svog matičnog kazališta Mala scena.
Cijela je Hrvatska tih dana pričala o prelijepoj kćerki poznatih kazalištaraca. Iako je većina ljudi tada Bugu primijetila zbog prekrasne crne haljine, mi smo tih dana pisali i o svim ostvarenjima 28-godišnje glumice, operne pjevačice i umjetničke direktorice Male Scene.
Prije godinu dana rekla nam je kako joj je žao što mediji više pažnje nisu usmjerili na njen govor pa smo odlučili ispraviti tu nepravdu i pozvati Bugu Mariju u naš studio.
Inače, njen pobjednički govor je zbog organizacije skraćen s dvije minute na trideset sekundi. Upravo smo zato na samom početku razgovora dopustili Bugi da kaže sve ono što prije godinu dana nije imala priliku reći.
“Mislim da se premalo govori o kazalištu za djecu - i u kazališnim krugovima i općenito. Na Akademiji se kazalište za djecu također ne spominje, više je, onako - usput, a kazalište za djecu je ono koje oblikuje. Jednako kao i škola, a nažalost - obrazovni se sustav najmanje cijeni. Tako i mi, koji kroz umjetnost podupiremo djecu i obrazovni sustav smo isto na margini. Jedna mi je gospođa rekla: ‘Pa djeca mogu sve gledati’. Da, mogu, ali ne trebaju sve gledati. I na nama je velika odgovornost. Mi smo ti koji djeci oblikuju odgovornost, estetiku, vrijednosti. Na kazalište za djecu gledam kao na nekakav ‘support sistem’. Otvaramo vrata za razgovore između roditelja i djece, otvaramo vrata za uvide u svijet koja djeca možda ne bi dobila. Jako inzistiram na analognom kazalištu, bez tehnologije. Naša je uloga jako velika, a jako se marginalizira. Bilo mi je važno i kolegama u kazališnom svijetu reći: ‘Kazalište za djecu nije zafrkancija’”, rekla nam je Buga na samom početku.
Dobra ideja, loša provedba
Iako je odlazak u kazalište već dio školskog kurikula, ipak se ono ni na jedan način ne regulira.
“To je nešto što sam ja shvatila kao svoju misiju. Primjerice, za srednjoškolce u kazalištu ima jako malo sadržaja, što je nešto što mi na nezavisnoj sceni pokušavamo promijeniti. Najveći je problem što se uveo Očevidnik kazališta, u koji se zapisuju sve umjetničke organizacije i kazališta, ali to nitko ne regulira. Ideja Očevidnika je bila da učitelji i prosvjetni radnici prije nego što odaberu kazalište za svoje učenike, u Očevidniku provjere je li skupina koju odabiru upisana u Očevidnik, ali to nitko ne provjerava niti sankcionira. Većina prosvjetnih radnika niti ne zna za to, a postoje brojne amaterske skupine koje prodaju svoje predstave po puno nižim cijenama te time nama ruše tržište. Ne postoji ta konekcija među kazalištem i obrazovnim sustavom putem koje možemo djeci pružiti visokokvalitetni umjetnički sadržaj, a ne ‘djeca mogu gledati bilo što’”, otvoreno priznaje mlada glumica.
Buga Marija Šimić s Barbarom Grgić u studiju Net.hr-a
'U našem sektoru nema kontrole'
Iako se Buga ne bavi politikom, kada su je pitali koje bi tri reforme kazališta provela, njen je odgovor bio: “Osnivanje sindikata umjetnika na nezavisnoj sceni; Promjena zakona o kazalištima, stroža regulacija i provedba (osobito sukoba interesa); osiguravanje većih prava za samostalne umjetnike, počevši sa koeficijentom za izračun osnovice budućih mirovina; Reforma, provjera i osnaživanje Očevidnika kazališta”. Zanimalo nas je - gdje točno s ovim promjenama zapinje u praksi.
“Zapinje u nedostatku suradnje, prakse i teorije. Iako nam je došao novi Zakon o kazalištima, iako ne znam donosi li neke nove pravne promjene. Sada će bilo tko moći osnovati kazalište. Naš je Zakon ponovno samo preporuka jer nije napisano što se dogodi ako ga netko krši tako da taj Zakon opet nije zaštitio samostalne umjetnike, opet su baletni umjetnici nastradali. Velik je nesrazmjer između prakse i zakonodavca. Očito je da ni Očevidnik nitko ne provjerava jer u njemu ima i jako puno subjekata čiji su osnivači umrli. U našem sektoru nema kontrole, to je najveći problem. Imamo krizu upravljačke strukture u kazalištu. Nemamo kadra koji zna i praksu i teoriju. Umjetnike se ne obrazuje u području produkcije i zakonodavstva. Mladi umjetnici ne znaju razliku bruto i neto, a kamoli što Zakon koji ih se tiče govori”, govori Buga.
'Umjetnici odustaju od svog žara jer zbog sustava ne mogu preživjeti'
No, tu na scenu stupaju ona i njena majka, glumica i doktorica znanosti, Vitomira Lončar, s projektom Vestallls.
“Tri L u nazivu projekta znače ‘life-long-learning’, jer kad izađemo s fakulteta, učenje tek počinje. Vestalke su čuvale vječnu vatru i to je nešto kako se ja i mama vidimo. Čuvamo tu vatru umjetnicima jer jako puno umjetnika zbog nefunkcioniranja sustava odustaju od svog žara i primarne ljubavi jer ne mogu preživjeti zbog sustava, jer ga ne poznaju. Jer ih nitko ne nauči. Nas bace u igricu za koju nam nitko ne kaže pravila i onda nas zbog toga kazne. Majci sam rekla: ‘Mama, ti si najveći stručnjak za kazališni zakon u Hrvatskoj. Kad neće sustav obrazovati, onda je vrijeme da mi van sustava počnemo obrazovati i stvarati taj kadar koji će stvarati promjene. Meni prvoj treba to znanje, kamoli ostalim kolegama”, rekla je Šimić.
Inače, za izuzetne zasluge u kulturi pokojni predsjednik dr. Franjo Tuđman odlikovao je Buginu majku Redom Danice s likom Marka Marulića 1995. godine. Bugin otac, Ivica Šimić, glavni je tajnik Izvršnog odbora ASSITEJ International. Vitomira i Ivica davne su 1986. godine, nezadovoljni stanjem i svojim statusom u kazalištu u kojem su bili zaposleni, odlučili napraviti svoje vlastito kazalište, Malu Scenu.
'U opernom svijetu imamo veliki strah od pogreške'
Buga je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, diplomirala solo pjevanje, a 2018. završila je specijalizirani magisterij, smjer opera, na Sveučilištu u Bernu, u klasi prof. Christiana Hilza.
Ipak, Buga tvrdi kako ona ne uči pjevanje, već trenira.
“To su mišići koji se treniraju cijeli život. Pjevanje zahtijeva disciplinu. Nažalost, mi u opernom svijetu imamo jako veliki strah od pogreške. Ne pokazujemo proces koji je užasno zahtjevan i težak. ‘Ajme, pukao ti je ton’ - gotovo, smrt, kao da smo ubili čovjeka, a ne kao da smo ljudi. Ne dopuštamo svijetu da vidi sav taj rad koji je neprekidan i ne prestaje. Opera je danas postala malo koncertna, a ona je zapravo ono animalno u nama. Mi pričamo priču, a pjevanje je za mene alat koji koristimo da ispričamo tu priču, a ne da je samo sebi svrha”, objašnjava Buga te tvrdi da svatko može naučiti pjevati.
“90 posto je trening, 10 posto talent. I operno pjevanje, također. To su mišići, to je kao da me pitati može li netko naučiti trčati. Ako ima zdravo tijelo, hoće. Tako je i pjevanje, to je trening mišića”, tvrdi Buga.
'Ja se bez svoje garderobijerke i tonca mogu ubit'
Spominje i kako bi, prema njoj, mladi glumci trebali prije odlaska u veće kazalište, provesti neko vrijeme na nezavisnoj kazališnoj sceni.
“Ništa te ne nauči kao nezavisna kazališna scena. Kad sam sebi moraš pripremiti rekvizite, kad sjedneš u kombi u pet ujutro, odigraš tri predstave i vratiš se doma. Nezavisna scena ti daje jednu disciplinu. Upoznaješ druge elemente sustava. Ti kao mladi glumac u javnom kazalištu ne razumiješ sustav koji tebe podržava. Mi glumci smo samo mali kotačić. Ja se bez svoje garderobijerke mogu ubit. Bez svog tonca, koji ako me ne upali, mogu biti Meryl Streep, ali mene nema. Ako ti nisi tog svjestan, nema kohezije”, objašnjava Buga.
Dotaknuli smo se i samih predstava za djecu, na kojima roditelji, ali i javnost općenito najčešće očekuje - smijeh.
“Jedno je strah, a drugo je prestrašiti dijete. Djeci je strah napet - sjetite se tobogana, oni se boje, ali i istražuju. Govorim roditeljima: ‘U redu je da djetetu bude dosadno. Super je ako se djetetu ne sviđa predstava, ne može mu se svaka predstava sviđati, tako se uči estetika’. Radila sam veliku grešku kada sam pitala djecu: ‘E, je li ti bila lijepa predstava?’. Ne. ‘Kakva ti je bila predstava’ sam trebala pitati. Legitimno je da ti je bilo loše, razvijaš svoj ukus. Nije poanta da se nasmiju, nego da se zapitaju, pogotovo ako je riječ o adolescentima”, rekla je glumica te dodala kako je iznimno bitno kada su i roditelji prisutni na predstavi.
Podsjetila je i na to kako su prije 20 godina prvi počeli s predstavama za bebe, a podrške okoline nije bilo. Sada to isto pokušavaju i s predstavama za adolescente.
“Govorili su nam: ‘Vi niste normalni’. Mislim da nedostaje tih predstava što mladi žive danas. Mislim da je tu ključno da se napravi veza između obrazovnog sustava i umjetničke scene”, navodi Buga.
'Nitko ne vidi ono što si prošao, već ono za što su platili kartu'
Buga Marija navodi i kako je tijekom svog karijernog života najviše nailazila na pitanje - “kako se nosiš s negativnim komentarima”.
“Kad si javna osoba, moraš prihvatiti to da će svatko imati mišljenje i da svatko ima pravo na to, iako ne zna ništa o tebi. Problem je i taj da nitko ne vidi proces kroz koji si prošao, nego ono za što su platili kartu, a ljudima duguješ najbolje od sebe”.
Ipak, brojne kolege su joj zamjerile kada je kazalište nazvala poslom, a ne umjetnošću.
“Mi vrtimo novac. Ja za ono što radim dobivam novac. I to je po definiciji posao. Svi govore: ‘umjetnost se ne može staviti u kućice’. Ma vraga! Mislim, da - ne može, ali ako ti imaš bazu koja je posložena, onda možeš raditi umjetnost. Onda kad imamo alat i zanat, onda se događa umjetnost”, govori Buga.
'Doživjela sam burnout i tri dana sam sjedila na podu u kupaonici i nisam se mogla dignuti'
Inače, osim trijumfom na dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta, brojne je reakcije izazvala i kada je na svom Instagramu objavila svoju dijagnozu ADHD-a.
“Nekad se o ADHD-u nije puno znalo. Pretpostavljalo se da on puno više pogađa dječake te se nije znalo ono što se zna danas, a to je da se ADHD kod djevojčica potpuno drugačije manifestira. ADHD-ovci su super kampanjci. Kada osjete pritisak, rade vrhunski. Znači ja napišem projekt od tri mjeseca u roku od dva sata, ako treba, ako je panika. Kad sam sebi moraš postaviti deadline, to je problem. Dok sam išla u školu, brzo sam pričala, bila malo zaboravljiva, malo neuredna, ali se sve to držalo pod kontrolom, dok nije nastao apsolutni kaos i dok moj život nije postao rasulo zbog ADHD-a” rekla je te dodala kako joj je laknulo kad je dobila dijagnozu.
“Bilo mi je: ‘Okej, nisam glupa. Nisam luda’, jer osjećaš na momente da nešto ne valja, u odnosu na druge ljude. Zašto se mi ne razumijemo, zašto mene ljudi ne hvataju? Što je sa mnom, jesam glupa? Neke stvari ne lovim. I onda kad sam to otkrila - ‘ahaaaa, mašala’. Sada učim raditi sa svojim mozgom. Prije godinu dana doživjela sam burnout. Sjedila sam na podu u kupaonici tri dana i nisam se mogla dignuti. Kolaps živčanog sustava jer se nisam mogla nositi sa svime što me dočekalo s cijelim poslovanjem kazališta. Jer ADHD mozak vidi sve odjednom i ne može djelovati jer ne zna gdje bi krenuo. Zatim je došla dijagnoza i naučila sam da ne mogu sve sama”, priznaje nam mlada glumica.
S Bugom smo razgovarali i o knjigama, filmovima, nadolazećim predstavama u Maloj Sceni, a cijeli razgovor pogledajte u nastavku.
