Boris Novković otvorio dušu za Net.hr: 'Danas sam u savršenom zadovoljstvu sa samim sobom'

U godini kada obilježava impresivnih 40 godina karijere, Boris Novković (58) ne pokazuje znakove usporavanja. Naprotiv, jedan od najprepoznatljivijih autora domaće glazbene scene vraća se svojim počecima, ali u modernijem ruhu. Njegov kultni hit 'Tamara' ovih je dana dobio novo izdanje, nastalo u suradnji s mlađom generacijom glazbenika, čime je još jednom potvrdio da dobra pjesma ne poznaje vrijeme.

U razgovoru za Net.hr, Boris se osvrće na četiri desetljeća stvaranja, otkriva kako danas gleda na vlastiti put, govori o emocijama koje ga i dalje pokreću te objašnjava zašto je upravo sada bio pravi trenutak za novu verziju pjesme koja je obilježila njegovu karijeru. Dotaknuo se i odnosa s publikom, izazova ponovnog interpretiranja velikih hitova, ali i sve prisutnije uloge umjetne inteligencije u glazbi.

Foto: Press

Ove godine obilježavate 40 godina karijere. Kad podvučete crtu, što vam prvo padne na pamet, ponos, nostalgija ili iznenađenje koliko je brzo prošlo?

Kada podvučem crtu nakon ovih 40 godina, prvi osjećaj nije samo nostalgija ili puko iznenađenje brzinom vremena, već duboka fascinacija i zahvalnost. Moja priča s glazbom počela je vrlo rano, još s 12 ili 13 godina, iz te čiste, dječje radosti pisanja pjesama. I danas, nakon četiri desetljeća, ta me ista stvar najviše pokreće - trenutak nastanka nove pjesme. ​Gledam na te godine kao na jedan neizbrisiv trag i zalog za budućnost. Pjesme su te koje ostaju, one nadvladavaju vrijeme i postaju dio kolektivnog sjećanja. Iako je sve prošlo brzo, osjećam da je svaki korak bio dio jednog šireg balansa. Bilo je faza disbalansa, ali uvijek sam težio novoj ravnoteži, što me i dovelo do ovoga gdje sam danas - u savršenom zadovoljstvu sa samim sobom i svojom formom. ​Zapravo, ne gledam na ovo kao na kraj jednog puta, već kao na nastavak putovanja. Uzore vidim u ljudima poput McCartneyja ili Jaggera, koji pokazuju da glazba nema rok trajanja. Ponosan sam što moja pojava danas ujedinjuje generacije i što te legendarne pjesme iznova postaju aktualne, spajajući nostalgiju s nekim novim trenutkom. Na kraju, kad se ugase svjetla, ja sam i dalje onaj isti tragač koji u svemu ovome traži dublji smisao, zahvalan što je moj 'posao' zapravo ljubav prema glazbi. 

Veliku obljetnicu započinjete koncertom u Beogradu 23. travnja. Zašto baš Beograd i što publika tamo može očekivati?

​Do toga da krećemo moju turneju i obljetnicu 40 godina karijere baš iz Beograda došlo je slučajno i spontano, onako kakav ja jesam uvijek. Beograd je zaista bila sredina gdje sam se ja prvi puta okušao ispred kamera. Snimio sam jednu emisiju u 'Beogradskoj kronici' gdje sam bio gost dok još nije izašao uopće album 'Kuda idu izgubljene djevojke (Tamara)'. To je bilo moje prvo pjevanje pred kamerama uživo jedne pjesme s albuma koja tada nije bila objavljena ni kao singl. Onako, bilo je to neko vatreno krštenje. Beograd kao sredina je uvijek znao podići taj show business na visoki level kroz svoju medijsku ekspanziju, što danas vidimo i na primjeru mladog Jakova. Tako sam ja tamo započeo kao senzacija koja se pojavila kada je izašla 'Tamara'. Do ideje da krenemo upravo od tamo došlo je tako što me nazvao moj stari suradnik Saša Mirković, koji je predložio termin za Sava Centar. ​Naravno, moj dragi voljeni Zagreb je stanica kojoj se strahovito veselim i gdje ćemo moju obljetnicu obilježiti na jesen, te nastaviti s ostalim koncertima u regiji. Što beogradska publika može očekivati? Pa, da prošetamo kroz tih 40 godina karijere, od samih početaka i onih prvih pjesama, pa do ovih zadnjih s albuma koji je izašao prošle godine. Možda otpjevam i koju pjesmu u čast mom ocu Đorđu, a uz gosta Manču, koji je ostvario suradnju na remiksu 'Tamare', bit će to jedan izvrstan koncert pun energije, nostalgije, dobre glazbe i pjevanja u sav glas.

Nakon toga slijede i drugi gradovi, koliko vam danas znače koncerti i taj neposredni kontakt s publikom?
Koncerti mi i dan-danas jako puno znače. Kako sam ja čitav život u sportu, uvijek volim komparirati sport i glazbu. Koncerti su kao neke, u glazbenom smislu, utakmice. Imaš isto tako, kad je koncert u pitanju, manjih utakmica i većih utakmica, velikih derbija i manjih ligaških utakmica, ali svaki koncert i svaka publika je izuzetno draga. ​Koncerti su ostvarivanje jedne energije i razmjena energije između publike i izvođača; jedno ushićenje, jedan trans koji puno uzima, puno te iscrpljuje, ali puno ti i daje u isto vrijeme. Kako bih rekao, to je u isto vrijeme i potrošnja i napajanje neke energije. Predivan osjećaj i jedna potvrda svega onoga što si u životu stvorio.​

Foto: Press

Vaša pjesma 'Tamara' ovih je dana dobila novo izdanje, što vas je potaknulo da joj se vratite nakon toliko godina​?

Povratak 'Tamari' nije bio planiran, on se dogodio upravo kroz moju suradnju s Mirom Buljanom. Kako smo Miro i ja počeli intenzivno raditi na pripremama za obilježavanje ovih 40 godina karijere, željeli smo tu veliku obljetnicu glazbeno podcrtati nečim što će spojiti moju prošlost i sadašnjost na moderan način. Miro je donio tu svježu produkcijsku viziju, a ja sam osjetio da je pravi trenutak da toj pjesmi, koja je bila moje 'vatreno krštenje' i koja me definirala kao autora, damo novi život. Nismo željeli raditi samo običan remix, već smo željeli 'Tamaru' uvesti u 2024. godinu, da ona zvuči aktualno i produkcijski moćno, a da pritom ne izgubi onu svoju izvornu emociju. ​U cijelu priču se savršeno uklopio i Manč, koji je svojom energijom i vokalom donio taj završni, suvremeni pečat. To je zapravo bio taj naš zajednički cilj – da pjesma koja je 'zalog za budućnost' ponovno postane aktualna i za nove generacije koje možda tada nisu bile ni rođene. To je moj način da kažem da glazba nema rok trajanja ako joj pristupiš s ljubavlju i s pravim suradnicima

'Tamaru' ste ovog puta napravili u suradnji s mladim glazbenikom Emanuelom Burićem Mančom, kako je došlo do te suradnje?

Moj producent Miro Buljan i ja razmišljali smo kako i glazbeno obilježiti tih 40 godina karijere i došli smo na zaključak da posegnemo tamo gdje je sve počelo, da zapravo napravimo jedan povratak u budućnost. Nostalgija i pjesma 'Tamara' iz davne '86. i današnje vrijeme 2026., koja zaista i u odnosu na '86. je bila daleka budućnost, bilo je idealno spojiti u jednom novom pravcu, a to se zove danas 'mash' pravac muzički, glazbeni koji spaja recimo dvije cjeline u jednu. ​Tako da smo evo uz mladog Manča, koji je napravio svoj refren koji opet govori tematski kroz njegov trap o problematici teksta 'Tamare' i refren sam 'Tamare' koji je zadržao prepoznatljivost i onu osnovnu ubojitost same pjesme 'Tamare'. Kad smo to spojili u jedno djelo dobili smo jedno novo, ali opet staro djelo koje, vjerujem, odiše jednom izvrsnom energijom i koja će biti interesantna i za staru i za novu publiku.

K​oliko je izazovno ponovno interpretirati pjesmu koja već ima posebno mjesto kod publike?

​Veliki izazov je izvoditi novu verziju pjesme Tamara. To je najveći izazov za mene jer nakon 1.000 izvedbi stare verzije ponekad dođe do zasićenja i monotonije, tako da će ova nova verzija biti za mene ushićenje, veselje i neki novi izazov.

Foto: Press

Spot za novu verziju 'Tamare' nastao je uz pomoć umjetne inteligencije, što vas je privuklo tom pristupu i kako ste doživjeli taj kreativni proces?

​Pa, kada sam razmišljao kako vizualizirati tu novu verziju Tamarinog remiksa i taj mesh smjer, shvatio sam da bi bilo bez veze da Munch i ja snimimo spot ovako ispred kamere klasični koji onda ne bi bio možda u duhu inovativnosti koju smo napravili sa samim remiksom. Tako da smo došli do zaključka da bi se trebalo poigrati s video brojem kojeg će realizirati umjetna inteligencija, odnosno Sergej Seferović koji je u tom segmentu najbolji i napravio je sjajan spot. 

Mislite li da AI može obogatiti glazbenu i vizualnu umjetnost ili ipak postoji opasnost da izgubi onu ljudsku emociju?

Ne postoji opasnost zato što AI nije kreacija, iako može kreirati kad govorim samo u segmentu glazbe, ali ona kreativnost se nalazi u nama, u našim dušama, u našem unutarnjem svemiru, AI je samo alat koji može na brži način, na jednostavniji način, sprovesti neke ideje u djelo. U konkretno mom slučaju ja recimo sada mogu pjesmu koju napišem uz gitaru i otpjevam na gitari ubaciti u AI i mogu u najkraćem roku dobiti gotovu snimku te pjesme, a da nisam otišao u studio i aranžirao je. U tom slučaju čujem kako bi ta pjesma u svom finalnom djelu zvučala, što znači da unesem parametre kako želim da ona zvuči i AI mi savršeno može dati predložak, ali to ne znači da AI može napisati istu pjesmu. Pisanje pjesama i stvaralaštvo je kreativnost koja pripada čovjeku.

Iza vas su četiri desetljeća u glazbenoj industriji, koliko vas je glazba oblikovala kao osobu, a koliko ste vi morali "žrtvovati" privatno da biste ostali na tom putu?

Pa kad je glazba u pitanju, onda je privatno i poslovno neodvojivo. Zato što je glazba zapravo lifestyle. To nije posao, to je poziv, to je predanje nečemu. Kroz svoje odrastanje u glazbi odrastaš i kao čovjek i sve što se reflektira u tvom životu na samog tebe, reflektira se i kroz glazbu. Tako da sam ja sazrijevao sa svojom glazbom i odrastao kao čovjek. Sad ima ljudi koji žive pod staklenim zvonom pa se trude da im cijeli život prođe bez velikih turbulencija i promjena. Ja sam netko tko traži odgovore na sam život; tko smo, što smo, odakle dolazimo i zašto smo. I onda sam isto tako kroz svoje životne faze imao raznorazne amplitude i u glazbi i u životu. Nije mi žao zbog toga jer smatram da je svaka od tih faza donijela neke nove spoznaje i omogućila mi da upravo trajem tih 40 godina. Tako da je to jedno ogromno putovanje koje je, naravno, puno ponekad i odricanja, ali i puno lijepih sretnih trenutaka.

Foto: Press

Postoji li trenutak u karijeri kada ste gotovo odustali i što vas je tada zadržalo u glazbi?

Bilo ih je naravno, ali uvijek su srce i duša pobijedili onaj osjećaj sveopće povezanosti s univerzumom, samim tim i sa sobom i glazbom u sebi.

Je li vam danas važniji uspjeh ili mir?

Naravno mir i balans u sebi. Balans je idealan spoj psihe i fizike, jer bez zdrave psihe nema ni zdrave fizike. Kad pronađemo balans, a on je svugdje u prirodi, i čim se disbalansira i priroda reagira tako i u sebi, kad ga pronađemo najjači smo.

Za kraj, što vas danas najviše ispunjava, trenutak na pozornici ili oni tihi, privatni trenuci daleko od publike?

I jedno i drugo jer jedno bez drugog ne može. Uvijek je prava mjera najbitnija. Taman toliko pozornice da ti privatni trenutci budu dragocjeni i toliko mira da poželiš pozornicu. 

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

POGLEDAJTE VIDEO: Nakon 10 dana u svemiru slijedi šok za tijelo: Hoće li astronauti uopće moći stati na noge?