Supruga pokojnog glazbenika Đorđa Balaševića, Olivera, izdala je knjigu "Planeta dvorište" o svom djetinjstvu. Ona je u "Usijanju dana" na Kurir televiziji pričala o svom stvaralaštvu te o tome i kako mu je kazala da je počela pisati.
"Sjećam se svih trenutaka. Razmjenjujemo ideje, stavove, emocije, strasti već 40 godina i to ne dolazi tako 'sad mi je to kliknulo'. Kada bi mi nešto značilo, djeci bih ispričala priču iz svog odrastanja. Oni bi rekli: 'To je kao da gledam film, zašto ti to ne zapišeš?', a on bi rekao: 'Moraš biti jako strpljiva, ti si nestrpljiva, pomoći ću ti, ali moraš biti strpljiva.' Ruka koja me 40 godina držala na ramenu nije me zastrašivala. Uvijek me je podržavao, njegova ruka je i dalje tu. Teret koji sam nosila, a koji je ovakav i onakav, dodjeljuje se ljudima koji lete previsoko", ispričala je Olivera.
Njena majka je bila samohrana te ih život nije mazio. Olivera je pokušala kontaktirati svog oca te se nadala da će imati koliko-toliko dobar odnos s njim, no to se nije dogodio.
"Nazvala sam ga, predstavila se svojim starim imenom i novim prezimenom, objasnila mu, htjela sam ga obavijestiti i da ima dvije unuke. Pauza je dugo trajala, nakon nekog vremena, s druge strane, rekao je 'Pogriješili ste.' Otišla sam to pročitati Đorđu, je li to tolika muka, je li to dovoljno jasno. To nije lako, Đorđe je polubog. Način kako je on baratao emocijama u onom najfinijem smislu, trebalo je doći pred njega, drhtati pred zmajem, trebalo je to pročitati. Zacrvenio mi se nosić kao Rudolfu, on je rekao: 'Pa ja to ne znam, nisi mi nikad rekla da si ga nazvala.' To je dio života, muke, nisam to rekla ni mami. To je ta moja čežnja i želja da se stvari poslože kao neka slagalica. On je pustio suzu i rekao: 'Mislio sam da je to tebe prošlo'. Više sam taj križ vukla nego što sam ga nosila, nisam mu dala da prevlada. Zbog toga me najviše poštovao", kazala je.
Vratio je stan koji je mogao naslijediti
Đorđe ju je jednom prilikom zamolio da s njim na pozornici zapleše uz "Laloški valc".
"'Hajde, ti i ja, ti znaš koreografiju.' Ulovio me je na izazov. Mislila sam da će zaboraviti, kad budu ovacije, publika. Do jednog trenutka kad je krenuo instrumental, on silazi, pruža ruku, sad nema nazad. Pružila sam ruku i zakoračila, i dva - tri koraka, stavila sam ruku na njegovo rame, on je to fino odradio, okrenuo me, i spustio prema sjedalu da siđem s pozornice. Kad me okrenuo toj publici, silazeći sam promašila stepenicu. Završilo se to: 'Što piše na ulaznici, imaš li neke primjedbe?', pitao je. 'Nikad više ti neću reći', rekla sam. To je bio trenutak otkrivanja njegove pozicije i s čim se on to, ne samo igra, već i bori. Što je njegov talent i kapacitet", ispričala je Olivera.
Otkrila je i kako je Đorđe vratio stan koji je mogao naslijediti od svog oca.
"Neki je dan došla ženica mojih godina i rekla: 'Potpisala sam rješenje o mirovini. Prvi radni dan u općini došao je Đole vratiti ključeve od stana.' Mi smo živjeli u stanu Đoletova oca, koji je on dobio preko diplomacije. Mi smo prešli ovdje, u kuću kod bake, Đole je tad rekao, to je bila 1988. godina: 'Tata je umro, znaš, mislio sam da taj stan, 118 kvadrata, da mi to vratimo.' Rekla sam 'Kako drukčije, molim te. Ne budeš li vratio, ne vraćaj mi se na oči.' Ta žena je došla i rekla: 'Mi se toga sjećamo, da vrati ključeve od stana. Svi smo ostali u čudu. To je najljepši trenutak u mom stažu, u mojoj karijeri'", kazala je Olivera.
