Komercijalnost je uvijek poprilično jak argument ako raspravljamo s pozicija kvantitete, međutim ako se zagrebe u potrazi za sadržajem pop kulturni prvaci i miljenici top lista, često ne stoje osobito po pitanju kvalitete ponuđenog. Takav je slučaj s hipsterskim miljenicima, Amerima koji zvuče oh so britanski. Las Vegas prebačen je u njihovom slučaju u Manchester. Još uvijek one album wonders, Killers su 'ubojiti' samo utoliko ako se bonira neoriginalnost i izdržljivost. Brendan Flowers i momci na aktualnom albumu i dalje referiraju na sklapanje dlanova pred kombinacijom The Cure, Joy Division i još očitije New Ordera i sve sile synth rock prvaka inzistirajući na razvojnim putima melankoličnih melodija, ali oduzimajući im intrigantnost.
Donoseći udah parfema silne pop industrije koja je od njih zapakirala još su jedan blago prilagođeni box bend s instrumentima sposoban održavati formu.
Druga krajnost One Direction. Naime, po vrlo korektnom nastupnom albumu Hot Fuss s nekoliko sjajnih pjesama (All These Things That I've Done prvenstveno) i hit singlova (Smile Like You Mean It, Mr. Brightside, Somebody Told Me), sljedeća dva su bili manje inspirativnim kolekcijama tek s mjestimičnim bljeskovima.
Novi album Battle Born savršeno odgovara spomenutom. Puno je tu monumentalnosti u ideji i želji dosezanja onog coldplayevskog, depechemodeovskog i U2 stadionskog elementa, no Killers pri susretu uživo ne dobacuju dalje od one trick pony benda koji su prodali foru na debiju, ali recikliranje samih sebe unatoč ambicioznosti rade dosta plošno. Unatoč angažmanu sve sile producenata kao što su Stuart Price, Steve Lillywhite, Damian Taylor, Brendan O'Brien, Daniel Lanois, ideja je bila narasti im krila ne bi li se vinuli do spomenutih.
No rezultat je blago indisponiran album klasične krize muza uz povremene bljeskove (Carry Me Home, The Way It Was), ne intrigira niti uzbuđuje, ne pokreće niti puni energijom.
