Kada mi je prijatelj rekao da za vrijeme godišnjeg odmora pogledam četvrtu sezonu Stranger Things jer je to "generacijska serija, kao da Kuma nisi nikad gledao", prvo što sam pomislio je: "Ok, to bi bilo super, ali gdje ću naći toliko vremena i prije toga pogledati još i drugu i treću sezonu?". Ipak, opiranje je kratko trajalo. Jednostavno sam previše lak na estetiku 1980-ih da bih propustio val na kojemu je većina već jahala, a i dobili su me čim sam saznao da kultni klasik @Running Up That Hill@ Kate Bush ima ključnu ulogu u seriji. Interes je dodatno pobudila vijest koja je iskakala iz svih kutova društvenih mreža i medija, da je, naime, popularnost Metallicine legendarne stvari "Master of Puppets" doslovno eksplodirala nakon scene finalnog obračuna.
Uhvativši "posljednji vlak", sa sjećanjem samo na prvu sezonu, preskočio sam drugu i treću te se odmah upustio u gledanje toliko hvaljene posljednje sezone. Ponajviše zbog glazbe, da bih se vlastitim očima uvjerio kako su pjesme o kojima svi pričaju iskoristili i spojili s „pokretnim slikama“ i pričom. Bez velikih očekivanja, iznenadio sam se kolikom me je brzinom Stranger Things pridobio, omađijao i uvukao u svoj svijet čak i bez da sam gledao prethodne dvije sezone. Tome treba zahvaliti zasigurno izvrsnoj produkciji, interesantno posloženoj i izloženoj priči, bogatoj paleti jako dobro okarakteriziranih likova, glumcima, atmosferi, kao i sveprisutnom osjećaju poznatosti i ugode u nepoznatom.
Serija izgleda i doima se poput samostalnog, ultradugometražnog igranog filma podijeljenog na poglavlja, koliko po stilu snimanja toliko i po dužini pojedinih epizoda (dugometražni ili cjelovečernji film je definiran kao film koji traje duže od 60 minuta). Čak bi se moglo reći da je audio-vizualno kvalitetnije producirana od mnogih filmova, što nije toliko neobično ako se ima na umu zastrašujuće veliki budžet od 30 milijuna američkih dolara po epizodi. Jedine ključne značajke koje sugeriraju da je riječ o seriji, a ne o klasičnom igranom filmu, nemaju veze s kvalitetom, nego nekim čisto formalnim karakteristikama – primjerice, između razlomljenih i nedovršenih, ali fabularno izrazito povezanih epizoda postoje najavna i odjavna špica. Po tome je Stranger Things poput filmskog serijala nenamijenjenog za kino, ali kreiran s intencijom da pruži filmsko iskustvo.
Savršeni eskapizam
Na stranu ta rubna teoretska pitanja određenja vrste, Stranger Things je kao periodično djelo primjer savršenog eskapizma. Ide nazad u vrijeme dovoljno daleko da bi pružio društveno-kulturološki i tehnološki odmak od sivila svakodnevice, a opet je dovoljno blizu da se jedan dio populacije još uvijek sjeća kako je to zaista bilo živjeti u vrijeme 1980-ih, doživljavati, osjećati i živjeti uz tada nove filmove i glazbu. Svijet je još uvijek bio u svom tehnološki primitivnom stanju, bez pametnih mobitela,gadgeta, brzog interneta i suvremenih forenzičkih metoda. Sve se činilo jednostavnije, računala su bila bijela, količina glazbe je bila pregledna, u pravilu na kazetama, slušala se na walkmanima a činilo se i kao da posjeduje čarobnu sposobnost utjecaja na društvo i politiku.
Serija Stranger Things učinkovito eksploatira karakteristike tog povijesnog razdoblja kako bi prikazala fantastičnu horor priču prožetu elementima znanstvene-fantastike, koja bi u raščaranoj sadašnjost bila gotovo nemoguća za ispričati na uvjerljiv način bez kompliciranih rješenja i objašnjenja. Zamislite samo kakve probleme za priču i kakve bi narativne promjene unijelo postojanje pametnih telefona i društvenih mreža. Dakle, četvrta sezona, u skladu s vlastitom naravi, obnavlja već viđeni tip znanstveno-fantastične horor priče s djecom, odnosno tinejdžerima kao protagonistima koji spašavaju svijet suprotstavljanjem odbojnom, onostranom čudovištu.
Nakon svih šokova, transgresija i provokacija novog vala ekstremizma u filmu, takva vrsta strave zasnovane na eksperimentu koji je pošao krivo i ružnom, odvratnom čudovištu, u čijem je habitusu volja za moć i uništenje svijeta kakvog poznajemo, teško da može istinski utjerati strah u kosti iskusnom suvremenom gledatelju. Za takvu vrstu serija i filmova idealan je naziv "regresivni film". Ne pruža ništa istinski značajno novo, uglavnom ne pokazuje nikakvu želju za subverzijom žanra ili očekivanja, nego je radije fokusiran na rearanžiranje postojećih estetskih i narativnih elementa, tropa i klišeja u novu, kreativno posloženu cjelinu radi pobuđivanja osjećaja melankolije ili nostalgije te u konačnici pružanja čistog užitka i zabave. Iz perspektive prosudbe umjetničkog djela, spominjati Stranger Things u istom kontekstu s Kumom ili nekim drugim kultnim remek-djelima kinematografije bila bi hereza, bez obzira na to koliko je serija komercijalno uspješna ili je prerasla u kulturni fenomen vrijedan sociološkog i psihološkog istraživanja.
Za razliku od mračnijeg, misteriozno prividno cirkularnog i depresivnijeg Donnija Darka (2001.), koji se uopće nije doimao kao čista eksploatacija nostalgije usprkos tome što je sadržavao prepoznatljiva obilježja i glazbu '80-ih, Stranger Things pokazuje isključivo u smjeru prošlosti i, ne ostavljajući puno toga neobjašnjenim, teži konačnom, jasnom raspletu. Razlog da se Donnie Darko nije činio i ne i dalje se ne doima kao tek nostalgična eksploatacija '80ih može biti jer se pojavio u trenutku kada je vremenski rascjep bio manji, a tehnologija i informacijsko društvo nisu bili toliko primjetno razvijeniji kao danas.
Bit će potrebno dodatnih deset godina da ono što je vrilo u podzemlju, uglavnom među glazbenicima inspirirani kultnim soundtrackom Grand Theft Auto: Vice City, izbije u mainstream. Nakon što je fascinacija '70-ima kulminirala Tarantinovim i Rodriguezovim Grindhouseom (2007.), kada se 2011. pojavila Vožnja (Drive, 2011.), superstilizirani egzistecijalistički noir prožet romantičnom melankolijom o šutljivom, površinski drveno-kul (anti)heroju tajanstvene prošlosti koji sluša elektroniku inspiriranu '80-ima dok se vozi u autu, dogodio se kulturni pomak kakav se rijetko kada znao dogoditi.
Film, čija je produkcija koštala upola manje od jedne epizode nove sezone Stranger Things, popularizirao je novi val retro elektronike (synthwave) i postavio temelje za val nostalgije za '80-ima koji je možda dosegao svoj vrhunac tek sad s Top Gunom: Maverick i Stranger Things. Ključna je razlika u odnosu na Stranger Things što je Nicolas Winding Refn koncipirao Vožnju kao poseban svijet koji je spajao prošlost (estetiku '80-ih, davno viđene trope...) i sadašnjost kako bi prikazao nešto što pokazuje prema neodređenoj i nejasnoj budućnosti.
Dublja značenja i ideologija
Četvrta sezona Stranger Thingsa može se u opuštenom smislu simptomatski interpretirati s psihoanalitičkog stajališta kao simbolička reprezentacija svjesnih i nesvjesnih fenomena, manifestiranih u formi dva paralelna svijeta, koji usmjeravaju i upravljaju djelovanjima te su prijetnja i opasnost za ličnost pojedinca. Probijanje čudovišta iz izvrnutog svijeta sijena u "svakodnevni", svjesni svijet pojedinca značio bi opasnost poniranja u kaos, potpuno razaranje njegova identiteta. No, čudovište se može shvatiti i kao simbol mentalne bolesti, depresije ili PTSP-a, budući da Vecna brutalno ubija tinejdžere obilježene nekom krivnjom, žaljenjem ili nekom drugom psihološkom patnjom. Pritom glazba postaje nešto više od ekspresije individualnosti ili sredstvo karakterizacije likova - ona zadobiva funkciju moćnog sredstva borbe protiv užasavajućeg neprijatelja.
Netko bi mogao otići i korak dalje, pa promatrajući seriju s ideološkog stajališta ustvrditi određenu dozu feminizma i budnosti ("woke"), tj. borbe za društvenu pravdu. Naime, glavni negativac je zapravo monstruozni bijeli muškarac, a protagonistica je cura obdarena nadnaravnim moćima, čije bi se suprotstavljanje zlom čudovištu zapravo moglo simptomatski intepretirati kao borba protiv patrijarhata i hijerarhije moći.
Također, znakovito je da od glavnih likova umire jedino mladi, stereotipno prikazani metalac, kakav je nekad bio predmetom "lova na vještice" praznovjernih, zadrtih kršćana opsjednutih sotonističkom histerijom, a sada bi radi svoje agresivnosti među radikalnim feministicama mogao biti opisan u terminima toksične muškosti. Naravno, tu su romantični odnosi između crnog dečka i bijele cure, između dvije cure, kao i neuzvraćena ljubav gej dečka "u ormaru" prema bliskom prijatelju. Međutim, gej odnosi su uglavnom skromno implicirani, možda iz bojazni da bi eksplicitniji homoseksualizam bio previše za mainstream i da bi negativno utjecao na lukrativnost.
Ako zaista postoji, mogući ideološki podtekst ne smeta gledanju s obzirom da je neupadljivo impliciran bez često iritantnog signaliziranja vrline. Dapače, četvrta sezona je fascinantan tip retro fantazije pomiješan s filmom odrastanja i druženja koji čvrsto drži pažnju gledatelja sve do akcijom nabijenog kraja, čak i usprkos ponegdje suvišnim, loše odrađenim glumačkim scenama.
