Prije samo mjesec dana u kinima je bila aktualna srednjovjekovna povijesna drama i film osvete, Posljednji dvoboj Ridleyja Scotta, a već neko vrijeme možete pogledati i njegov najnoviji film Dinastija Gucci (House of Gucci). Za tako velike redatelje imati dvije tako velike produkcije u tako malo vremena u kinima, jedna iza druge, baš i nije uobičajeno. Da stvar bude zanimljivija, u oba filma glavnu ili jednu od glavnih uloga igra Adam Driver koji je u međuvremenu očigledno postao Scottov mezimac.
Genijalnost ili ludost? Ne znam. No, kompetentnost i produktivnost su neupitni. Dok je Posljednji dvoboj ozbiljniji, brutalniji i narativno zanimljivije izložen, Dinastija Gucci je klasično-kronološki ispripovijedana biografska filmska drama koja se gleda s pola mozga i igra na tankoj liniji između parodije i tragedije. Snimatelj Dariusz Wolski nije previše pogriješio kada je film za Indie Wire opisao kao kičastu, smiješnu, tragičnu i skupu sapunicu.
Budući da tematizira gotovo nerealne događaje i spletke u pozadini talijanske luksuzne modne kuće, jasno je zašto je u poprilično ispunjeno kino u hrvatskoj metropoli privukao većinom pripadnice ljepšeg spola. Sa zvijezdama poput Lady Gage, Adama Drivera, Al Pacina, Jeremyja Ironsa, Jareda Leta i Selme Hayek, doduše teško je bilo pogriješiti.
Birajući glumce Scott je igrao na sigurno vjerojatno i iz razloga što je želio kroz njihov zvjezdani status projicirati elitni status Guccija. Film je adaptacija knjige Sare Gay Forden The House of Gucci: A Sensational Story of Murder, Madness, Glamour and Greed. Kako kaže i sam naslov knjige, film naizgled ima baš sve što je potrebno za komercijalni uspjeh pored zvjezdane ekipe, priču o bogatoj obitelji, glamuru, novcu, ljubavi, pohlepi i zločinu.
Ali, koliko je zapravo dobar? Ukratko, osrednje, laka zabava za široke mase. Iz perspektive velikih očekivanja potaknutih dobrim marketingom čak se može reći da je propao. Barem što se mene tiče. Na trenutke je zabavan i smiješan, posebice prva polovica, a na trenutke pretjeran, dosadan i beživotan. Na neki način čak je razočaravajuća činjenica da ga potpisuje čovjek koji je režirao klasike poput Aliena i Blade Runnera. Ridley Scott zasigurno ima kapacitet za puno više, usprkos tome što u svom katalogu bilježi i pokoji promašaj.
Disfunkcionalna obitelj
Film pripovijeda priču o još jednoj disfunkcionalnoj obitelji u kojoj su borba za moć i spletkarenje doveli do gubitka vrijednog obiteljskog biznisa. Sve počinje kada potkraj 1970-ih na jednoj zabavi student prava Maurizio Gucci (Adam Driver) upoznaje Patriziju (glumi je Lady Gaga), mladu i objektivno prosječno privlačnu ženu (doduše, ukusi se razlikuju). Njegov otac Rodolfo (Jeremy Irons) vrlo je brzo otkrije kao nekultiviranu osobu nižeg staleža i upozorava Maurizija, nasljednika 50 posto udjela u Gucciju, da je u pitanju sponzoruša kojoj je primarni cilj doći do novca udajom za bogatog partnera.
S jedne strane, pratimo uspon otvorene, izravne i lukave Patrizije u obitelji Gucci te, uz njezinu pomoć, transformaciju Maurizija iz drvenog štrebera u raskalašenog većinskog vlasnika tvrtke, a s druge strane pad Alda Guccija (Al Pacino) od predsjednika tvrtke do odlaska u zatvor zbog utaje poreza i prodaje svog udjela Guccija te ludorije njegova nenadarenog ali samouvjerenog i otkačenog sina Paola (Jared Leto) koji ima ambiciju postati dizajner tvrtke. Kritičari su već primijetili paralelu Maurizijeve transformacije s transformacijom Michalea Corleonea (Al Pacino) u Kumu (The Godfather, 1972.) od nezainteresiranog studenta do mafijaškog šefa. Ipak, Maurizijeva transformacija od poslušnog muža "crne udovice", kako su mediji nazivali Patriziju, nije izvedena tako dobro, nedostaju jasna motivacija, logika i psihološka razrađenost.
Fikcija i stvarnost
Dinastija Gucci je utemeljena na istinitoj priči, ali kao i većina igranih filmova mješavina je fikcije i stvarnosti. Neka nepodudaranja sa činjenicama nisu toliko bitna, ali su možda neophodna radi filmičnosti i dramatizacije ili su jednostavno stvar umjetničke slobode, posvete redatelja itd. Nije toliko važno je li film pogodio sve detalje upoznavanja Patrizije i Maurizija, kakvu je Patrizija imala vjenčanicu, je li Maurizio prevario Patriziju dok su još uvijek bili zajedno, kada je i gdje započeo vezu s Paolom, je li se Patrizija doista sastala s ubojicama ili je samo naručila ubojstvo Maurizija preko svoje prijateljice vidovnjakinje Pine i je li ubojica pucao tri ili četiri puta.
Sve su to detalji, a budući da je riječ o igranom filmu nitko ni ne očekuje dokumentarističku točnost. Međutim, tanka je linija između zabave, ideologije i propagande, a redatelj ima moralnu obvezu paziti što radi. To se posebice odnosi ako portretira obitelj i ljude posljedice čega mogu snositi stvarni članovi ili potomci. Moć igranog filma je prevelika da bi se s njom moglo igrati bez ikakvog moralnog osjećaja, odgovornosti i dužnosti. Stoga ne čudi što potomci Guccija nisu presretni Scottovim filmom, posebice potomci Alda Guccija koji su se požalili da ih nitko iz produkcije nije konzultirao.
Patrizija Gucci, kći Paola Guccija, piše AP News, u ime obitelji je izjavila da su razočarani te je optužila autore i producentske kuće filma da su ukrali identitet obitelji u svrhu profita kako bi "povećali prihode holivudskog sustava". Scott je uzvratio govoreći za BBC Today da je "jedan Gucci bio ubojica, a drugi je otišao u zatvor zbog utaje poreza", pa mu zbog toga ne mogu prigovarati o profitu, kao i da su tim djelima postali dio javnosti.
Uz to, Patrizija je komentirala loš fizički portret Alda kojeg je utjelovio niski, sad već neugledni i ostarjeli Al Pacino. "Moj djed je bio vrlo zgodan muškarac, kao i svi Gucciji, i vrlo visok, plavih očiju i vrlo elegantan. Glumi ga Al Pacino, koji nije jako visok, a ova fotografija ga prikazuje kao debelog, niskog, sa zaliscima, stvarno ružanog. Sramotno, jer mu nimalo ne sliči", rekla je i dodala da je ćelavi Jared Leto "užasan, užasan. I dalje se osjećam uvrijeđeno".
Pada li film pod utjecaj feminističke ideologije?
U redu, istina je da Pacino možda fizički nije bio najbolji izbor, pa ni talijanski akcent mu nije najbolje sjeo kao ni većini drugih glumaca. Istina je i da si je Jared Leto dao možda i previše umjetničke slobode u pretjeranoj i ekscentričnoj interpretaciji ćelavog, neinteligentnog Paola, "idiota" kako ga naziva sam otac. Letov Paolo će vjerojatno i ponajviše podijeliti kritičare i gledatelje, nekima će biti primjer katastrofalnog egocentričnog preglumljavanja, a drugima simpatičan, humorističan i neshvaćeni osebenjak u obitelji. Međutim, predmet stvarnog spora, tj. mjesta gdje je film na skliskom terenu, prikaz je Patrizije i obitelji. Je li objektivan ili pristran?
Scottova supruga i producentica filma Giannina Facio rekla je u razgovoru za Volture za Gagu da je shvatila kako treba odigrati ulogu Patrizije. "Kad je pričala o Patriziji, shvatila je da to nije crno-bijelo; ne snimamo film o lošoj ženi koja ubija svog muža. Ona je ljudsko biće. Tako je Gaga tome pristupila s prekrasnim, ogromnim srcem kakvo ima, pokušavajući shvatiti što je Patriziju natjeralo da dođe do te točke, tko je bila na početku i što ju je transformiralo."
Treba imati na umu da Gaga uopće nije konzultirala stvarnu Patriziju tijekom pripreme za ulogu. Patrizija je tako Gagin osobni portret kreiran i izmaštan na osnovi novinskih zapisa i metodskog pristupa glumi. A ono zbog čega treba posebno biti na oprezu pri prosudbi objektivnosti njezine interpretacije je priznanje za Vogue da nikada nije pročitala knjigu Sare Gay Forden na kojoj se film temelji. "Nisam željela ništa što bi imalo mišljenje koje bi na bilo koji način obojilo moje razmišljanje", objasnila je Gaga.
Pa, što možemo zaključiti na osnovi Gaginog pristupa i izjave Scottove supruge da nisu snimali film o lošoj ženi koja ubija svog muža? Ne krije li se iza te humanizacije zločinca skrivena ideološka agenda ili barem posljedica utjecaja toksičnog feminizma? Kao što radikalne feministice tako često vole izostavljati motivaciju iz muškog nasilja i ne priznavati ljudski status nasilnika, zašto se ne bi o Patriziji govorilo ikako drugačije osim o praznovjernoj, proračunatoj luđakinji i ubojici? Tipu žene kakvu treba zaobilaziti u širokom luku, baš kao što je Rodolfo navodno i upozorio Maurizija.
Portret Patrizije
Potomci Alda Guccija (u filmu ga glumi Al Pacino), kako je prenio The New York Times, objavili su priopćenje u kojem upozoravaju da je priča sve samo ne točna, iako film tvrdi da pripovijeda "istinitu priču" o obitelji. "Prikazuje Alda Guccija – predsjednika tvrtke 30 godina – i druge članove obitelji Gucci koji su bili protagonisti dobro dokumentiranih događaja, kao huligane, neznalice i neosjetljive na svijet oko sebe."
Teško je reći tko je u pravu, ipak je ovdje riječ o više subjektivnih perspektiva, od onih koji su radili na igranom filmu do onih koji pripadaju obitelji. Ovi prvi nisu dokumentaristi, nego umjetnici, a ovi drugi možda imaju osobne interese zaštititi svoju krv. No, ono što je zanimljivije, potomci Alda sami su primijetili kako se čini da film pokušava ublažiti Patrizijinu krivicu i prikazati je žrtvom unutar patrijahalne obitelji.
"Još je više za osudu zbunjujuća rekonstrukcija događaja koja se zalaže za popustljivost prema ženi koja je definitivno osuđena kao inicijatorica ubojstva Maurizija Guccija. Vidjeti je prikazanu kao žrtvu – ne samo u filmu nego i u izjavama glumačke ekipe – koja pokušava preživjeti u korporativnoj kulturi u kojoj dominiraju muškarci, nepravda je i ne može biti dalje od istine."
Naglasili su da je tvrtka bila uključiva te je u vrijeme radnje filma, tijekom 1980-ih, na čelnim pozicijama u Gucciju bilo nekoliko žena. Znakovito je i da je, prema autorici knjige Forden, stvarna Patrizija 2011. odbila uvjetnu kaznu uz obvezan rad te je puštena iz zatvora 2016. godine. Rekla je: "Nikada u životu nisam radila niti jedan dan. Ne vidim zašto moram sada početi", tvrdi Forden, piše USA Today.
Katastrofalni naglasci
Dakle, od promatranja samog filma na estetskoj razini, očigledno mi je bilo zanimljivije promišljati o implicitnoj ideološkoj pozadini filma, odnosno prikazu stvarnih protagonista i njihovih odnosa. Dinastija Gucci izgleda atraktivno, ipak je to Scottov film, pa neće razočarati one koji očekuju zanimljivu konstimografiju i scenografiju.
Glumci su odradili solidan posao, posebice Irons, Gaga, Driver i Pacino, usprkos tome što dinamika između glumaca nije najbolja. Primjerice, izuzev scene seksa, između Gage i Drivera nema baš nešto kemije, njihov je odnos nejasno prikazan, pa ostaje visjeti u zraku Patrizijina motivacija, tko je u koga bio zaista bio zaljubljen itd. Ako je vjerovati Forden, Patrizija je istinski voljela Maurizija unatoč svemu što se dogodilo. No, Forden također vjeruje da je Patrizija bila pod utjecajem majke koja ju je poticala da se uda za bogatog muškarca s velikim imenom.
Gaga je nesumnjivo prosječno dobra glumica, čak i fizički podsjeća na stvarnu Patriziju. Najveći problem je u njezinom katastrofalnom i iritantnom (ruskom?) naglasku. Uopće, snimiti film o Talijanima s američkim glumcima (jedino se Pacino može pohvaliti pravim etničkim talijanskim podrijetlom, a Gaga tek djelomično preko daljnjih rođaka) koji glume Talijane s lošim naglaskom, riskira autentičnost i uvjerljivost. Pa i sam film očekivano zrači komercijalno američkim vonjem zaslađenim predvidljivim glazbenim hitovima, tako da mi golica maštu kakav bi bio da su ga snimili talijanski majstori filma.
