Najbolja stvar koju roditelj može napraviti djetetu je zabraniti mu da se bavi onim što zaista voli raditi, razbiti njegove ideje kako se ne bi pretvorile u snove i pritom pokušati namontirati u njega vlastiti konzervativni svjetonazor. Još od biblijskog mita o stvaranju, jasno je da ništa neće jače potpaliti vatru u djetetu kao zabranjeno voće i takvo autoritarno-kretensko ponašanje. Uzmite za primjer slučaj američkog čudaka Weirda Ala Yankovica u novom filmu redatelja Erica Appela, koji se zakune da će postati najslavniji harmonikaš nakon što njegov zajapureni i frustrirani otac prebije prodavača instrumenta i kasnije u napadu bijesa razbije harmoniku jer ne podnosi to "bogohuljenje u kući". Pa tko ne bi osjetio navalu buntovničke motivacije za sviranjem harmonike nakon takvog luđačkog čina?
Doduše, stvarna pozadinska priča ne ide baš tako. U velikoj je mjeri izmišljena i pretjerana. Iako su, kako piše Los Angeles Times, Yankovicevi roditelji doista bili konzervativni, zaštitnički nastrojeni i nisu odobravali to što je radio američki radijski voditelj i kolekcionar ploča Dr. Demento specijaliziran za neobične, komične snimke koji je otkrio Yankovica, ipak su mu zajednički kupili harmoniku. Ali shvaćate poantu. Zapravo, puno toga je izmišljeno u priči o Al Yankovicu, sinu Amerikanca jugoslavenskog podrijetla koji ga je, suprotno filmu, uglavnom podržavao i podučavao da je ključ uspjeha raditi u životu ono što te čini sretnim.
Da je u pitanju nešto neobično može se naslutiti već i na osnovi značajne fizičke razlike između Yankovica i Daniela Radcliffea koji ga je utjelovio. Maleni Radcliffe je u usporedbi s Yankovicem poput nerazvijenog djeteta, ali je zato uspio prenijeti otkačeni duh stvarnog umjetnika zabave. Riječ je o blesavoj glazbenoj parodiji filmova poput Bohemian Rhapsody (2018.) i lažnom biografskom filmu baziranom na lažnom traileru iz 2010. te tek djelomično začinjenom istinitim fragmentima iz života ovog neobičnog američkog fenomena parodije i štreberskog rocka, malo poznatog izvan SAD-a. Vrlo šašav i "meta" sa svim svojim referencama, pojavljivanjima slavnih osoba i mijenjanjem stvarnih činjenica prošlosti, pa su predvidljivost i klišeiziranost linearno ispripovijedane priče zbog toga razumljivi - u funkciji su komedije.
Sprdanje s holivudskim klišejima
Weird ne shvaća sebe ni najmanje ozbiljno, kao ni sam Al Yankovic. Cilj mu je istovremeno prenijeti njegov neobičan smisao za humor i sprdati se s holivudskim klišejima kojima se pecaju Oscari. Humor je nerijetko apsurdan, krši uzročno-posljedične veze, ali na tipično američki glupasti način. Mislim, kakvi su to popularni tinejdžerski polka partiji u vrijeme kada je rock vladao scenom? I kako je moguće da su mu cimeri pomogli bez pratećih instrumenata snimiti prvu pjesmu u WC-u a da se na snimci čuje čitav bend te da bi se kasnije prilikom nastupa uživo ispostavilo da i oni sami, na Yankovicevo i naše iznenađenje, znaju svirati?
Kako film nastavlja, tako i događaji postaju sve nadrealniji, pa čak i oni koji ne znaju baš ništa o Yankovicu počet će sumnjati u njihovu autentičnost. Je li doista spavao i imao vezu s Madonnom? Možda će oko toga neki dvojiti, ali malo je vjerojatno da će nasjesti na foru da je "Beat It" Michaela Jacksona parodija njegove pjesme "Eat It" ili da je Yankovic majstor borilačkih vještina sposoban prebiti i likvidirati opake kriminalce u službi Pabla Escobara.
Pored priče o odrastanju u konzervativnoj obitelji i brzog uspona do zvijezda, teško da bi film Weird bio uspješno podrugljivo oponašanje pripovijedanja holivudskih biografskih filmova ako ne bi sadržavao prijelomni trenutak pada protagonista u poroke i narcisoidno-egoistične ispade. Kod Yankovica je okidač posrnuću u kaos to što ga se kao umjetnika ne shvaća ozbiljno, čak i nakon što je snimio prvu "originalnu" pjesmu ("Eat it"), a daljnji je pokretač njegova pada prije otkupljenja fatalna Madonna (Evan Rachel Wood). Žena koja će naručiti njegovo ubojstvo.
"Hej, ti si umjetnik. Biti nasilni kreten dio je procesa", kaže mu jedan prijatelj iz benda, a drugi se nadoveže: "Da, navedi mi jednog kreativnog genija koji nema burnu prošlost koja uključuje droge, alkohol i ubilački pohod kroz srce džungle." No, Yankovic je sve samo ne dionizijski tip rockera kakav je bio, primjerice, Jim Morrison s kojim je u jednom dijelu filma komično uspoređen. Navodno, priča kaže, zbog strogog religioznog odrastanja nikada nije konzumirao alkohol i droge, niti je bio vulgaran. Svaka bi ga mama poželjela. Pobožni je kršćanin, pozitivac, vegetarijanac, obziran, introvertiran i pristojan obiteljski čovjek.
Čista otkačena zabava
Baš poput njegove glazbe, Weird je film bez nekog posebnog društvenog značenja. Čista je otkačena zabava s dozom brutalnog crnog humora. Da biste u potpunosti cijenili humor jedna od pretpostavki je da ste barem na općenitoj razini upoznati s glazbeno-kulturnom scenom i njegovim životom. Inače biste se mogli osjećati kao da se film zafrkava s vama. Tako će vam biti jasnija i smješnija reakcija Princea nakon što ga Yankovic pobijedi na dodjeli nagrada u kategoriji dizajniranoj za Yankovica, ako znate da je Prince jedan od rijetkih glazbenika koji su ga odbili kada je predložio da napravi parodiju neke njihove pjesme.
S obzirom na to da je puno fikcije izmiješano sa zrncima stvarnosti, što se može gledati i kao izvrsna marketinška strategija, film poziva da istražite što je zaista istina, a što "laž", Yankoviceve utjecaje i pravu biografiju. Umjereno je zabavan, "feel good" film, ali ne mogu reći da sam bio oduševljen. Možda je razlog tome predvidljivost i formulaičnost, možda nedostatak istinske transgresije, pametnijih dijaloga i fora, a možda zato što želi biti čudan, ali to nije onoliko koliko bi mogao biti.
