Da je do Vinka Brešana, Hrvatska bi bila silno zabavna zemlja. Gorko slatkasta zemljica. Iako izolirana poput otoka, omiljenog mu mjesta postavljanja gorkastih komedija ("Kako je počeo rat na mom otoku", "Maršal"), bila bi gnijezdom apsurda i karikaturalnih likova, namjerno karikiranih na razinu groteske.
Ubadanjima poput scenarista Alana Forda do jasnih utjecaja Fellinijevog klasika "Amarcord".
A sve u adaptiranju dramaturga Mate Matišića, čovjeka s čijim se senzibilitetom Vinko lako ugađa, što se dalo provjeriti na prethodnoj suradnji u filmu "Nije kraj". Njih dvojica su protegli zabavnu premisu u izoliranu sredinu u kojoj će prodefilirati mnoštvo pitoresknih karaktera, kakvih, uz blage varijacije, doista ima svako mjestašce nevezano za dalmatinski ili kontinentalni dio Lipe Naše.
Priča o mladom svećeniku koji dođe na otok gdje će uz pomoć dva lokalna osobenjaka bušenjem prezervativa pokušati povećati natalitet mjestašca, dovoljno je suluda da onelineru ne treba poopćavanja. Doduše, morali bi jako suspregnuti ega i naučiti se grleno do suza smijati nekim specifičnostima, pogotovo ako je pitanje humora na račun crkve u zemlji vladajuće katoličke populacije.
A znamo da je crkva u nas zabavna uglavnom kada to najmanje namjerava ili želi biti. I da je spremna na samoironiju ili šalu na svoj račun u jednakoj mjeri kao što su HDZ-etovci ili trenutni plavooki vladajući spremni priznati kriminal u zemlji za njihova stolovanja. Konzervativnost i zadrtost te populacije, rigidnost njihovih načela, silno je stimulirajuće podneblje spretnom filmašu da kroz humor plasira neke od stavova za kakve bi bez "smiješne" pozadine dobio etiketu sotonina čelja deta. A bit će zanimljivo vidjeti koliko je kler spreman za ismijavanje ili bar dovođenje pod znak upitnika njihovih uvjerenja i brižno čuvanih postulata. Brešan im je plasirao gomilu izazova silno fino i subverzivno. I
Istovremeno biti ironičnim, parodirati domaći provincijalni mentalitet, odaslati pikantne strelice u stražnjicu moćnog oponenta, hrabre su ne samo filmaške odluke. Kada na taj način uspije sve junake prikazati da zbog svojih postupaka izgledaju poput patoloških kriminalaca ili prevaranata, pa na toj premisi nizati pretjerane situacije, taktika je kojom sposobni redatelj može servirati čuda. Brešan je već u "Svjedocima" pokazao već kako mu nije strano uozbiljiti se i za potrebu drametine oponirati vladajućem uvjerenju u apsolutnu istinitost i ispravnost hrvatskih poredaka stvari. U "Svećenikovoj djeci" dojam je da je otišao još korak dalje namjerno odvaljujući šamarčinu ovdašnjem religijskom podneblju.
Pomoću detaljno profiliranih tumača glavnih rola (Krešo Mikić kao don Fabijan, Nikša Butijer kao prostodušni trafikant Petar, Marija Škaričić kao odlučna čistačica, Dražen Kuhn kao šiznuti apotekar) cijele galerije izvrsnih sporednih uloga (osobito sjajna Jadranka Đokić kao Luda Ana i dojmljivo ukazanje Lazara Ristovskog kao biskupa, Stjepana Perića kao polismana ili Gogija Bogdana kao lokalnog dilbera Jure) priča je omjer banalnih ali efikasnih šala i onih potrošenijih prvoloptaških viceva kakvi nasmijavaju publiku "Naše male klinike" ili "Nad lipom 35".
Smijeh je dobrim dijelom fino balansiran i premda se vic trenuci u dobroj mjeri očekuju, ne čine se usiljenim. Bilo da je o riječ o pederastiji, pedofiliji i sumnjama na sve moguće aberacije o kakvima svako toliko bivamo iz medija obavještavani kada se priča o ponekim crkvenim dužnosnicima. Fil m je to kojeg od remek djela odvaja tek nekoliko navrata gubljenja narativnog ritma kada sredinom pokušava rasplesti granjanje radnje što rezultira pomalo ishitrenim variranje gorkastog s tragičnim. Postmoderne interpolacije slikovitih objašnjenja nekih fra Fabijanovih izlaganja (klapa, prikazi seksa, snoviđenja) odlično su razbijanje pravocrtne naracije i sagledavanja filma kao ispovjedi u cjelini.
Prozivajući vladajuće dogme, ismijavajući društvenu situaciju otoka kao metafore komadića RH, "Svećenikova djeca" sadrže sve elemente potrebne za stoličenje nove mas populističke komedije.
Bit će pravo čudo predviđati može li dobaciti na tragu "Otoka" ili "Maršala" ili Hribarova "Muškarca bez brkova", ali i jednako zabavno otkrivati kako će se pateri i pastva nositi s bačenom rukavicom u facu, obzirom na stalno forsiranu potrebu ispovjedanja onima za koje znamo da su daleko od bezgrešnosti. Ili je sve to samo dio jedne više ili manje uspješne parodije.
Ocjena: 9/10
