Zagreb već dugo nije dobio ovako dobar koncert – na Šalati je legendarni Bob Dylan pokazao što znači vrhunska svirka. Nijedan Dylanov koncert nije jednak, ali zagrebačkoj se publici poklopio savršeno ugođen i uvježban bend, savršen razglas i prostor koji kao da je stvoren za njega.
Dylan, na kraju krajeva, svira već gotovo 50 godina, a nedavno je izjavio kako je bend koji ga sada prati jedan od najboljih s kojima je svirao. A svira puno – svake godine odsvira stotinjak koncerata u sklopu svoje Never Ending Tour, koju je započeo još 1988.cate-201006080033004
Oko pet tisuća Dylanovih obožavatelja, među kojima je bilo Dylanovih vršnjaka (69), ali i djece od osam-devet godina, nije posve popunilo teren ŠRC Šalata i tribine, no zato je bilo više mjesta za ples. Šteta jedino što je koncert trajao svega 110 minuta.
Počeo je oštro, s Leopard skin pill-box hat te je stalno mijenjao ritam – uslijedile su Ain’t Me, Babe i lagana I’ll be your baby tonight, Just Like A Woman podigla je publiku na noge, a grmljavinska verzija Highway 61, koja je uslijedila kasnije, čula se vjerojatno daleko u noć.
Dylanov je hrapavi glas, koji zvuči kao da brunda, posebno došao do izražaja na High Water, dok su Tamboruine man i Like a Rolling Stone, tisuću puta slušane i obrađivane, zvučale posve novo i drugačije te su digle i stariju publiku na tribinama na noge. Završio je žestoko, s All along the watchtower, ali naglo, a mnogi su se složili, i prerano.
Minimalistička pozornica pospješila je dojam klupskog nastupa – Dylanu ne trebaju sjajni specijalni efekti, pirotehnika i slično – crni zastor prostire se iza benda, koji je sav odjeven u crno, a među njima se ističe Dylan s kaubojskim šeširom širokog oboda na glavi.
Pažljivo usmjereni reflektor tijekom većeg dijela koncerta bacao je na zastor Dylanovu sjenu, koja se nadvijala nad bendom kao zaštitni znak, bilo da je za klavirom, gitarom ili za mikrofonom. Tek nešto igre svjetlosti na Tambourine Manu na sredini koncerta, te dima radi ugođaja na nekim laganijim pjesmama.
U publici se zatekao velik broj poznatih – od pjevača Dražena Turine Šajete, Gordana Penave Pište, preko Arsena Oremovića, Zlatka Galla, Dražena Kokanovića, Đele Hadžiselimovića i Davora Šterna do Dražena Sirišćevića, te poznatog obožavatelja Americane, pisca Ante Tomića, koji se sa svojim bijelim stetsonom isticao među najgorljivijim fanovima u prvim redovima pred binom.
