Sredinom 50-tih godina prošlog stoljeća savezni maršal Teddy Daniels (Leonardo Di Caprio) i njegov partner Chuck Aule (Mark Ruffalo) dobivaju zadatak istražiti nestanak pacijentice iz umobolnice za poludjele kriminalce na otoku Shutter, a sami otok je građen poput utvrde iz koje nema bijega.
Daniels se bori sa vlastitim demonima koje je pokupio prilikom oslobađanja nacistitičkog koncentracionog logora Dachau, a i dvije godine prije dolaska na otok, maršal u strašnom požaru ostaje bez voljene supruge (Michelle Williams).
Savezni agent sumnja da su liječnici (Ben Kinsley i legendarni Max von Sydow) umiješani u ilegalna testiranja na ljudskom mozgu kakve su provodili nacisti u Drugom svjetskom ratu, a klupko laži i obmana se polagano počinje odmotavati.
Najveća zamjerka filmu ide zbog razbacane i nekoherente radnje koja je vjerovatno trebala dočarati stanje svijesti nekoga čiji je razum potpuno zamijenjen svijetom iluzija u kojema caruje subjektivna logika, no pritom je izgubila na težini.
Iz tanašnog i neuvjerljivog scenarija Scorsese u nekoliko navrata izvlači kvalitetna propitivanja. Relativizirajući psihoanalizu kao znanost on pita je li moguće izliječiti teške traume kao što su ratni užasi ili gubitak voljenih osoba, a s druge strane priznaje da šopanje pacijenata lijekovima također nije riješenje. Što je dovraga taj mozak i kako ga razumijeti?
Kamera i fotografija su sjajne te pod Scorseseovom palicom dočaravaju mračnu atmosferu ludila koja će prosječnom gledatelju nerijetko biti teška za probaviti.
Shutter Island, kao što to njegovo ime sugerira, je eksperiment kojim se pokušalo prodrijeti do zaključane ljudske psihe, a film nas ostavlja s odgovorom da s današnjim poimanjima ljudske svijesti, to je izgleda još uvijek nemoguće.
Unatoč kvalitetnoj režiji i sjajnim glumcima, nameće se dojam da je Scorsese ovaj put zagrizao više nego što može progutati.
Ivan Joshi Tomić
