Ispričat ću vam dvije priče. Istinite su, ali su imena promijenjena. U prvoj priči žena pri kraju svojih dvadesetih, u svrhu ovog teksta neka se zove Ivana, zaljubi se u poslovnog kolegu, nazovimo ga Marko, koji je u svojim četrdesetima i svježe razveden. Marko je ćelav, osrednjeg izgleda, prolazi krizu srednjih godina, vozi motor i ne želi se vezati. Iskren je od samog početka i Ivani govori jedino ono što doista misli: „Mi nikada nećemo biti u vezi“. Ivana je još uvijek vrlo mlada, zgodna i lijepa, fura se na pin-up modele i voli rockabilly. Prije nego što je počela mutiti s Markom imala je dvije ozbiljne veze, od kojih je u jednoj bila s mladim vozačem trkaćih automobila. Ne pije alkohol, nikada ni nije, ne voli birtije i zaista joj se sviđa Markova odlučnost, samostalnost i avanturističnost. Seks im je fantastičan.
Iako je čula što joj je rekao, Ivana ipak duboko u sebi vjeruje da ga još uvijek može promijeniti i ukrotiti. Da će ju zavoljeti, shvatiti koliko je ona baš savršena žena za njega... I što on napravi? Nakon uzbudljivog putovanja u BiH gdje je zaželjela definirati odnos jer više nije mogla izdržati emocionalni pritisak, Marko ju hladnokrvno ostavi da se sama snalazi na brdu u nekoj zabiti. Što ona napravi nakon toga? Traži isto, muškarca koji će joj prirediti emocionalni rollercoaster. Navučena je...
Glavni junak druge priče je Danijel. Ima 43 godine, oženjen je, ima prekrasnu curicu i nešto mlađu ženu koja izgleda sjajno. U otvorenom su braku. Danijel je opsesivno fiksiran na Lidiju, 25-godišnjakinju koju je upoznao nekoliko godina ranije dok je kao studentica radila u kafiću u blizini njegova posla. Danijel je neka verzija „bijelog viteza“ čije se vještine zavođenja svode na to da kroz prijateljstvo dospije do gaćica. Primjerice, jednom prilikom je od firme dobio kupon za večeru u skupom restoranu pa se dosjetio da, pazite sad, upravo Lidiju povede tamo, potajno se nadajući da bi sve moglo kulminirati seksualnim vatrometom. Lidija je ponudu naravno objeručke prihvatila. Dobro su se proveli, škampi i brancine zalijevali vrhunskim vinima, i to je to. Ništa više se nije dogodilo.
Jednom drugom prilikom tijekom noćnog izlaska Danijel je slučajno prolazio pored poznatog bara. Znajući da ona tamo radi kao konobarica u znatiželji je svratio kako bi je pozdravio. Ispričala mu je da je u financijskim problemima, da nema dovoljno novaca za platiti račune... Što je Danijel napravio? Rekao je da sve razumije, pozdravio je i otišao dalje, shvaćajući što zapravo želi od njega.
Naravno da je jasno da različiti ljudi djeluju na različite načine. Dok je Ivana romantični tip žene koja traži uzbuđenje i avanturu prepuštajući da joj emocije kormilare životom, a Danijel tip na prvi pogled dobrog, ali istinski manipulativnog muškarca koji usprkos emocijama pomućenog uma uspijeva povući određene granice dopuštenog, Lidija je oportunistički tip probitačne djevojke koja neće dvojiti oko toga treba li iskoristiti „dobričinu“ ako joj se pruži prava prilika. Poanta je razmisliti o tome koliko smo spremni mijenjati se i učiti na iskustvu kako u ključnim trenucima racionalnost ne bi potonuli pod navalom emocija.
Nevjerojatna prevara
Život je prepun takvih nevjerojatnih situacija, a jednu od najnevjerojatnijih prikazuje britanski kriminalistički dokumentarni film Varalica s Tindera (The Tinder Swindler), simbolično objavljen na Netflixu baš uoči Valentinova. U režiji Felicity Morris, ovaj britanski film možda će vas frustrirati, možda će vas naljutiti i u vama pobuditi najgore animalne instikte za osvetom, ali vam zasigurno neće biti dosadan. Iako se može činiti preproduciran zbog odglumljenih, dramatiziranih i fiktivnih dijelova umetnutih kao dodatak pripovjedanjima svjedoka, zaista je dobro napravljen film koji će sigurno uskoro dobiti i pravu igranu filmsku adaptaciju.
Film je izložen iz perspektive tri žene koje su igrom slučaja postale žrtve prevaranta, Izraelca Shimona Hayuta. Cecilie Fjellhøy, 33-godišnja Norvežanka i jedna od žrtava koja je prva izašla s pričom u medije kako bi ga razotkrila, tipičan je primjer žene iz malog mjesta s „kompleksom Pepeljuge“. I u zrelim godinama pod utjecajem bajki, sanjari o princu na bijelom konju, odnosno gospodinu savršenom koji će je oboriti s nogu, zaštititi i tretirati kao princezu. Da stvar bude bolja, već sedam godina nada se da će ga pronaći na Tinderu. No, umjesto princa, naišla je na bitangu. Druga žrtva je Pernilla Sjöholm koja je nasamarena tražeći impulzivnog i zabavnog muškarca, a treća je Ayleen Charlotte koja se od njih tri doima najinteligentnije te je na kraju pripremila nemilosrdnu osvetu u maniri prave, fatalne crne udovice.
Predstavljajući se kao bogati sin kralja dijamanata, Simon Leviev, Shimon je uz pomoć Tidera zavodio naivke slabe na šarm, avanturu, novac i luksuz kako bi nakon stečenog povjerenja iz njih isisavao novac i uvalio ih u velike dugove. Pri tome se koristio klasičnim prevarantskim trikom poznatim kao „Ponzijeva shema“, kontinuirano tražeći nove žrtve među ženama koje bi šarmirao i razrađenom igrom navodio da mu šalju novac s kojim je financirao raskalašen život.
Kako to da nisu posumnjale?
Priča se doista čini nevjerojatnom, tj. kako je i u filmu više puta navedeno baš onako - „filmski“. Ali je i, navodno, istinita. Simon bi spojeve s Tindera zvao na kavu u luksuznom hotelu gdje bi odsjeo. Ti spojevi bi bili kratki jer bi on vrlo brzo imao let za neki drugi grad, a ako bi mu se svidjela neka od žena predložio bi, primjerice, da odmah pođe s njim na let u nepoznato, impresionirao bi ju skupim večerama, privatnim avionima, autima, luksuznim lokacijama, prividnom zaposlenošću, samostalnošću, odvažnošću i nedohvatljivošću.
Ženama to, ako je suditi prema filmu, nije bilo ni najmanje sumnjivo, nego, dapače, uzbudljivo i super seksi. Kada bi zadobio njihovo povjerenje, uvjeravajući ih da planira s njima budući život, iznenada bi inscenirao situaciju u kojoj je postao meta neprijatelja, plašio bi žene da je i njihov život ugrožen, slao fotografije i video snimke napada, te ih u konačnici molio za novčanu pomoć jer je njemu, ajme jadan čovjek, zbog sigurnosti zabranjeno korištenje kartica.
Ne ulazeći u moraliziranje oko motiva Simonovih žrtvi, jer sve dok je legalno svi mi imamo pravo tražiti partnere kakve god želimo, ipak je potrebno reći nešto o odgovornosti za vlastite postupke. Naime, Simon je klasični narcisoidni psihopat, hladnokrvni manipulator koji ne preza ni od čega kako bi ostvario svoje egoistične ciljeve. Uz to što je zgodan, uglađen, sređen i što se predstavlja kao imućan, očigledno je vješt u pridobivanju povjerenja i naklonosti, tako da je djelomično razumljivo zašto su žene tako lako padale na njega i njegovu izmišljenu priču.
Posebice ako se ima na umu da bi, vrlo proračunato, prvo s njima ostvario emocionalnu vezu. Međutim, apsolutno je užasavajuća pomisao koliko su bile slijepe na mnoštvo očiglednih „crvenih zastavica“. Ako ništa drugo, potpuno je nejasno zašto se nisu zapitale, prije nego bi prihvatile financijski ga pomagati, kako to da baš njih traži takvu uslugu, a ne nekoga iz obitelji ili od moćnih prijatelja iz društvenih krugova za koje se pretpostavlja da su široki s obzirom na Simonovu navodnu pozadinu.
Umjesto glorificiranja zločina i velike prevare, Felicity Morris je film posložila gotovo poput igranog filma s ljubavnim uvodom, intrigantnim zapletom, dramatičnim financijskim i psihološkim ponorima nasamarenih žena te raspletom u vidu filma osvete, a sve kako bi uzdigla moć žrtava i posramila prevaranta, podsjećajući pritom feminističkom perspektivom pomalo na Tarantinov film Otporan na smrt (Death Proof, 2007.) . Simona žene nisu doslovno izmlatile kao kaskadera Mikea, ali su mu priredile dovoljno sočnu osvetu zbog koje će ih pamtiti do kraja života.
Da ne bude zabune, Tarantina shvaćam kao jednog od prvaka feminističkog filma. I u tome je fantastičan. On obožava žene kao protagonistice koje se brutalno osvećuju pokvarenim muškarcima, što je na "simptomatskoj" razini neizrečeni feminizam ugrađen duboko u tekstu filma. Tako je i s Varalicom s Tindera, afirmira žene za razliku od "genijalnog" prevarantskog uma muškarca kao što to (predvidljivo) rade mnogi drugi filmovi.
Iako u konačnici ne pruža katarzu ultimativnom kaznom za apsolutnog negativca, film je svjedočanstvo hrabrosti žena koje su odlučile usprskos strahu stati na kraj nemilosrdnom manipulativnom predatoru, ali i jezivo upozorenje drugima da paze što žele, s kim ostvaruju veze i kome poklanjaju povjerenje. Naime, možda kontraintuitivno, ali čini se kao da Varalica s Tindera implicitno više govori o "kompleksu Pepeljuge", društveno-ekonomskim čimbenicima i hijerarhijskom položaju u privlačnosti muškaraca te naravi aplikacija za dejtanje, nego o psihopatskom prevarantu koji je muzao naivne žene željne ljubavi, zabave, novaca, luksuza ili nečeg drugog.
On je trivijalno zao, svakome je to jasno, a one su žrtve koje su, nadam se, nakon ovakvog transformativnog iskustva barem djelomično promijenile sustav vrijednosti, naučile čitati verbalne i neverbalne znakove, na vrijeme uočavati znakove upozorenja i zašto je važno ne petljati se s mutnim tipovima. Jer, kako kaže stara mudrost, definicija ludila je ponavljati iste stvari i očekivati drugi ishod.
