Sjećam se padobrana na Hvaru. Ali, ne pravih. Padobrana napravljenih od tankih vrećica, konca za šivanje i malog kamena. Sjećam se da me je godinu dana stariji prijatelj naučio kako ih napraviti. Sjećam se da je bilo sunčano, vruće ljeto na Hvaru, a cesta užarena ispred vikendice. Sjećam se da smo bacali te padobrane. Više ili manje uspješno. Imao sam možda pet ili šest godina i bio sam fasciniran njima. I sjećam se da sam trebao pogledati Top Gun u ljetnom kinu, nakon fantastične projekcije Predatora. Ali nisam, jer sam zaspao a mama me nije željela probuditi. Trebam li reći koliko sam bio razočaran?
Pa ipak, pamtim i sada Top Gun po Hvaru, iako sam ga pogledao tek kasnije. Osjećao sam u zraku oko sebe nekakvu opipljivu čaroliju, neobičan spoj melankolije i adrenalina, neodređenu nostalgiju za mjestom koje nikada nije postojalo. Pa ipak se sve činilo tako suvremeno, prisutno, aktualno, stvarno. Ako ste imali sreću doživjeti Top Gun u 1980-ima, Top Gun: Maverick će pobuditi u vama egzistencijalni osjećaj protoka vremena. Osjetit ćete cijelim tijelom što znači propadanje ljudskog mesa, ne samo gledajući bore Toma Cruisea, ne samo u retrospektivnim scenama i promijenjenim, a opet sličnim ulogama, namjerno konstruiranim tako da vas vraćaju uvijek nazad na izvor. Ponajviše ćete osjetiti to o čemu pišem u emotivno nabijenoj sceni susreta Icemana i Mavericka. Val Kilmer, koji je izgubio glas zbog raka grla, unio je dozu težine realnost u film kakva se rijetko kada viđa.
Snažan osjećaj déjà vua
Procijep između prvog i drugog Top Guna je kao udaljenost između dvije galaksije. Namjerno je dizajniran kao film nakon kraja filma kao umjetnosti, tj. nakon što je film izgubio društveno-politički i psihološki potencijal kakav je nekada imao te, kako se možda čini, iskoristio sve svoje potencijale originalnosti. Zbog toga Maverick otvara uvodnom špicom koja je gotovo identična prvom dijelu, uz neke izmjene poput širenja rodne ravnopravnosti i drugih snimki aviona. Tipografija, poznati tonovi pjesme "Danger Zone" Kennyja Logginsa, borbeni zrakoplovi osvijetljeni pozadinskim svjetlima, Tom Cruise, njegova legendarna kožna jakna, motocikl. Prva polovica filma je definicija vječnog vraćanja istog, rekonstrukcija minulog vremena i prostora kroz suvremene naočale.
Doima se poput jednog velikog déjà vua, ali kao da je simuliran. U pozadini se krije očigledna eksploatacija nostalgičnih osjećaja. Rusko-američka teoretičarka Svetlana Boym definirala je nostalgiju (od grč. nostos , povratak kući, i algos, patnja, bol) kao "čežnju za domom koji više ne postoji ili nikada nije ni postojao." Nostalgija je, dodaje, "osjećaj gubitka i raseljenosti, ali je i romansa s vlastitom fantazijom. Nostalgična ljubav može opstati samo u vezi na daljinu. Filmska slika nostalgije dvostruka je ekspozicija, odnosno superimpozicija dvije slike – domovine i inozemstva, prošlosti i sadašnjosti, sna i svakodnevice." Iako se nostalgija doima kao čežnja za mjestom, Boym napominje da je ona zapravo čežnja za drugim vremenom.
Top Gun: Maverick je poput "obećanja obnove idealnog doma koji leži u srži mnogih moćnih ideologija današnjice, iskušavajući nas da se odreknemo kritičkog razmišljanja radi emocionalnog povezivanja". Što mislim pod tim ideološkim podtekstom filma bit će jasno uskoro. Prije toga bih želio skrenuti pažnju na ključnu razliku u odnosu na original (ne koristim slučajno taj pojam, upravo zato što se Maverick doima u velikoj mjeri poput remakea). A ona se ne krije ni u nepobitno superiornim akcijskim scenama u zraku, ni u pionirskim kinematografskim tehnikama snimanja iz pilotske kabine, kako bi mnogi mogli pomisliti, nego u - žanru.
Od sportskog filma do proratne propagande
Naime, nakon što je prvi put letio u borbenom zrakoplovu, pisac scenarija Jack Epps Jr. je, kako je rekao u dokumentarcu Danger Zone, shvatio da je ključ filma u fizikalnosti i atletskoj zahtjevnosti pilotskog zanimanja, tako da je s koscenaristom Jimom Cashom počeo razvijati Top Gun kao sportski film o manevriranju zračnim borbama. Odnosno taktičkom umijeću kretanja, okretanja i postavljanja zrakoplova u takav položaj da je moguće napasti drugi zrakoplov. Stoga je cijeli film bio usmjeren na sportski, a ne toliko vojni aspekt, a i montiran je bio kao da je MTV spot s brzim rezovima, estetiziranim i stiliziranim snimkama moćnih strojeva i akcije, često emotivno naglašene izvanprizornom glazbom itd. Nasuprot tome, Top Gun: Maverick je fokusiran na trening za konkretnu vojnu (nemoguću) misiju. Iako se kreće unutar žanra akcijske drame, bliži je (pro)ratnom filmu više nego ikada.
Ideologijski potencijal prvog Top Guna krio se u nekritičkom, idealiziranom prikazu vojske poput ekstremnog sporta koji nudi prostor za individualne akrobacije najnadarenijim pojedincima. Ti pojedinci poput Mavericka su toliko dobri da se na njih ne odnosi u potpunosti rigidna hijerarhija i podređenost timu. Čini se kao da su oni ti kojima se pravila podređuju, a ne obrnuto. Tolerira im se ono što se inače ne tolerira drugima. Međutim, upravo suprotno tome, vojska je zapravo potpuna negacija individualizma, glamura i zvjezdanog sjaja. Koliko je sredstvo osiguravanja društvene sigurnosti, toliko je potencijalno sredstvo destrukcije i pustošenja te nametanja volje za moći.
Prvi film je nastao i objavljen tijekom Hladnog rata, vremena uzdizanja novog patriotizma američkog predsjednika Ronalda Reagana koji je baš tada, u drugom mandatu, mijenjao svoju politiku iz ekstremne militarizacije i zaoštravanja sukoba sa Sovjetskim Savezom u deeskalaciju i miroljubivu komunikaciju sa sovjetskim vođom Mihailom Gorbačovom. Istovremeno, Reagan je gurao svoju neoliberalnu ekonomsku ideologiju, smanjivanje važnosti uloge vlade i države te je zagovarao maksimiziranje osobnih sloboda, ali samo dok su u skladu s poretkom. Kako je primijetio Kane Simon Geary O'Keeffe za UCC Film Writers, Maverick je bio "arhetip Reaganova idealnog građanina", individualac čija buntovna arogancija u konačnici podvija rep pod utjecajem autoriteta i vrijednosti vlade.
No, lik Mavericka se također mogao pojmiti i kao "personifikacija SAD-a" (Allessandro Gagaridis, "Reaganism in Tony Scott's Top Gun"), budući da je poput Sjedinjenih Država prošao proces sazrijevanja iz pretjerano samopouzdanog tipa s božjim kompleksom u osobu koja je kroz prevladavanje trauma ponovno izgradila samopouzdanje i optimizam. Maverick je bio u početku poput kauboja, usamljeni jahač, nepredvidljiv i neobuzdan u svojoj genijalnoj nadarenosti potpirivanom čistim mladenačkim testosteronom - utjelovljenje kompetitivnosti unutar hijerarhijski posloženog svijeta. Činio se poput simbola individualnosti i nesputane slobode unutar institucionalnih gabarita. Djelovao je intuitivno, izdvajao se od ostalih hrabrim riskiranjem i kršenjem školskih pravila igre. No njegova hrabrost mišljenja izvan okvira prije je bila posljedica svojevrsne nevinosti u pogledu negativnih iskustava, nego što je bila provjerena, testirana vrlina. Tek će smrt kopilota i prijatelja Nicka Bradshawa "Goosea" iz temelja uzdrmati Mevericka te ga primorati da se suoči s realnošću i ponovno se izgradi.
Opsesija granicama
Top Gun je bio opsesivno opsjednut granicama, penetriranjem u opasnu zonu ili izlaženjem iz zone komfora, o čemu je pisao Michael Loren Siegel u članku "Ride into the Danger Zone: Top Gun and the Emergence of Post-Cinematic". Ticao se testiranja dopuštenog, bilo da je riječ o društvenim odnosima i institucionalnim pravilima, probijanja vlastitih psiholoških i tjelesnih prepreka ili granicama do kojih je moguće pogurati visokotehnološke strojeve.
Prije nego što sam pogledao nastavak, pitao sam se hoće li Maverick ostati hladnokrvan, bez da izgubi kontrolu nad tehnologijom, bez da "izgori" u spoju sa strojem? Njegova osobnost je u Top Gun 2 logično razvijena tako da je sačuvala kontinuitet. I dalje nadahnjuje svojom hrabrošću, genijalnom tvrdoglavošću i probijanjem granica mogućeg. Međutim, sada je ključan moment probijanje vlastitih strahova obilježenim traumama, odnosno nadilaženje refleksa tiranske kontrole u odnosu prema sinu preminulog Goosea, Bradleyju "Roosteru" i konačno stvaranje smislene romantične veze.
Kao i prvi Top Gun, Maverick je izašao u sjajnom trenutku. "Sve je u tajmingu", kako kaže Epps. Pokazalo se da je odluka studija da zbog pandemije odgodi početak prikazivanja filma bio pun pogodak. Nevjerojatna agresija na Ukrajinu ruskog psiha Vladimira Putina, koji se razotkrio kao ultimativni negativac, izgurala je koronavirus iz fokusa medija, iz temelja je promijenila geopolitičke odnose i vratila u središte pozornosti važnost vojske. Restorativna nostalgija kao rekonstrukcija izgubljenog doma i uzdizanje tradicije na status neupitne istine, kako ju je definirala Boym i dovela u svezu s nacionalističkim preporodima, odjednom je našla ekstremni primjer u Putinovoj povijesnoj reviziji i mijenjanju odnosa moći vojnim sredstvima.
Također, odjednom je nastavak Top Guna poprimio jedno drukčije značenje. Film više nije samo obilježen refleksivnom nostalgijom, žudnjom za prošlim vremenom i "domom" koji nikada nije ni stvarno postojao, nego se čini poput restorativne nostalgije usmjerene na propagandno vraćanje (percipirane) izgubljene moći Sjedinjenih Država, ili, drugačije rečeno, da iskoristim slogan Donalda Trumpa: Top Gun 2 čini Ameriku ponovno velikom.
Srećom po film, to je moguće jer su scenaristi i redatelj Joseph Kosinski pametno ostavili u potpunom mraku identitet neprijatelja. Naravno, kao što je u prvom Top Gunu bilo jasno da su antagonisti bez lica u misterioznim crnim zrakoplovom s crvenom zvijezdom unutar žutog kruga zapravo sovjeti, s obzirom na kontekst nastanka čini se da jasno da je u Mavericku insipracija za odmetnutu državu bez oznaka, koja posjeduje nuklearno oružje, bio Iran. Tajanstvenost neprijatelja, unutar naivno dualistički konstruirane podjele svijeta na dobro i zlo, posjeduje koliko estetsku funkciju pobuđivanja većeg interesa i straha kod gledatelja, toliko i političko-propagandnu u kojoj je svaki neprijatelj SAD-a zapravo označen kao dehumanizirani negativac na kojega je invazija uvijek opravdana.
Estetske razlike u odnosu na Scottov film
No, ideologiju i propagandni aspekt na stranu, Top Gun: Maverick je čisti tehnofilijski film, vizualni akcijski spektakl koji erotizira skupocjene strojeve kao radikalne produžetke ljudskih sposobnosti u probijanju neprijateljskih ciljeva. I to radi vrlo zabavno i uzbuđujuće. Tony Scott je postao poznat po dramatičnim snimkama zatamnjenih silueta aviona i ljudi osvijetljenih Suncem sa stražnje strane (pozadinsko osvjetljenje) nasuprot atmosferičnoj pozadini gotovo mističe kvalitete. Kosinski je naravno preuzeo Scottovu estetiku pozadinskog svjetla, ali su njegove slike daleko hladnije i plošnije. Nemaju ni Scottovu toplinu, ni atmosferičnu dubinu, ni poetičnost, kao ni romantičnost.
Dok je prvi Top Gun postao poznat po svom prepoznatljivom, sjajnom soundtracku ispunjenom originalnim rockom i popom 1980-ih, soundtrack za Maverick je nekakav neujednačen spoj klasičnog rocka, osrednjih i generičkih originalnih pjesama Lady Gage i OneRepublic te izvornih kompozicija poput himne Top Guna i "Danger Zone". No, bez obzira na to, Tom Cruise je potvrdio da je istinski posljednji akcijski junak.
Ako je prvi dio Mavericka, uz izuzetak testiranja zastrašujućeg hipersoničnog zrakoplova Darkstara, očigledan pokušaj eksploatacije nostalgije uskrsivanjem valjda svakog čuvenog elementa prvog filma, posljednji segment filma pruža možda najbolju adrenalinsku akciju unazad dosta godina. Oduzet će vam dah i teško da ćete ostati ravnodušni. Nasuprot često dosadnjikavim dramskim scenama, taj akcijsko-ratni segment ono je u čemu Maverick najbolje funkcionira. Ne treba se tome čuditi ako se ima na umu koliko je akcijskih prizora snimljeno u stvarnim avionima tijekom stvarnih letenja.
I konačno pitanje za kraj: je li bolji od izvornog Tog Guna? Ako se mene pita, koliko god se prvi dio činio zastarjelo, ne bih rekao. Čak ni usprkos superiornim letačkim i borbenim scenama, sjajnim drugim dijelom filma i koherentnijoj posloženosti. Možda je stvar emocija, s obzirom na to da se mnogi kritičari ne bi složili, no meni osobno nedostaje puno toga. Ali prvenstveno čarolija originala, That Lovin' Feelin'.
