Kao što je lakše uništiti nego stvoriti, tako je lakše poružniti nego poljepšati ili postarati nego pomladiti, općeniti je zaključak koji se nameće nakon gledanja Irca (The Irishman), novog, kritički hvaljenog filma Martina Scorsesea. Dok se prvi dio zaključka tiče sadržaja filma, korupcije, hladnokrvnih likvidacija, zla, smrtnosti i raspadanja svijeta, drugi dio se tiče nedostataka tehnologije kojoj je i dandanas teže uvjerljivo pomladiti glumca negoli ga postarati.
Irac je utemeljen na nefikcionalnoj knjizi I Heard You Pain Houses (Čuo sam da bojiš kuće) bivšeg odvjetnika i istražitelja Charlesa Brandta o životu Franka Sheerana "Irca" (u filmu ga glumi Robert De Niro), navodnog plaćenog ubojice koji je navodno priznao zločine počinjene za mafijašku obitelj Bufalino. Dojmljiv naslov odnosi se na prvi telefonski razgovor Sheerana sa sindikalnim čelnikom Jimmyjem Hoffom (u filmu ga je utjelovio Al Pacino), kada je Hoffa navodno započeo razgovor riječima: "Čuo sam da bojiš kuće", što je mafijaški kod za ubijanje ljudi, pri čemu je "boja" metafora za poprskanu krv na zidovima.
Ambiciozna, kompleksna, grandiozna i nekronološki izložena filmska priča kristaliziranih dubokih slojeva prošlosti i sadašnjosti o mafijašima i do srži korumpiranom američkom sustavu odvija se tijekom nekoliko desetljeća, od 1950-ih do prije smrti Sheerana u ranim 2000-im, uglavnom iz perspektive "Irca". Od njegovih mladih dana u Drugom svjetskom ratu, kada je ubijao ratne zarobljenike, preko odrađivanja raznih prljavih poslova za mafijaške šefove Russela Bufalina (Joe Pesci) i Angela Brune (Harvey Keitel), pa sve do bliskog prijateljstva s Hoffom i visoke pozicije dužnosnika u radničkom sindikatu International Brotherhood of Teamsters na čijem je čelu bio karizmatični, tada slavni i nezamislivo moćan Hoffa.
Problem s računalnim pomlađivanjem
Budući da su glavni glumci, De Niro, Pacino i Pesci prešli 75 godina i da opcija angažiranja mlađih glumaca nije bila u igri, realizacija filma je tako bila uvjetovana postojanjem učinkovite tehnike kojom bi se glumci mogli uvjerljivo i značajno pomladiti. Scorsese se na kraju odlučio za uporabu računalno generiranih slika (CGI), pa je tim za specijalne efekte kompanije Industrial Light & Magic uz pomoć novog inovativnog softvera skinuo bore s lica ovih legendarnih glumaca u trećoj dobi. Tijekom prvog gledanja, konačni rezultat me nije oduševio. Budio je blagi osjećaj jeze, tako da mi je pažnja bila toliko ometena neobičnom nakaznošću "mlađeg" Roberta De Nira da nisam pohvatao pola informacija tijekom prve polovice filma.
Čak i ako zanemarim morbidnu mladost njegova ispeglanog lica koje u trenucima izgleda prije poput lica iz računalne igrice, najveći užas zapravo je nepodudaranje glave i tijela. Kentaursko-groteskni pokreti ostarjelog tijela s računalno pomlađenim licem, posebice u akcijskim scenama, otkrivaju prave godine lika te istovremeno govore nešto o problematici filmskih zvijezda u filmovima i problemu ireverzibilnosti. Naravno De Niro nije De Niro u filmu, on je utjelovljenje ili reprezentacija filmskog lika Sheerana, no s obzirom na njegovu prepoznatljivost i zapise koji svjedoče kako je izgledao u mlađim godinama, ovakva neuvjerljiva i neusklađena pomlađena varijanta može narušiti kvalitetu gledanja.
Kako su se snašli u ulogama?
Ipak, sva trojica su odradila dobar posao. Možda su stari, ali zahrđali nisu, što se posebno odnosi na Pescija i Pacina. Pesci je jednako zastrašujuć kao u ranijim filmovima, kao što je "GoodFellas" ("Dobri momci", 1990.), no na potpuno drugačiji način. Njegova nasilnost i nemilosrdnost prikrivene su sada blagim, smirenim i racionalnim temperamentom. De Niro je tipični De Niro, ali ovaj put u ulozi tihog ubojice bez sposobnosti empatije, sažaljenja i savjesti, sociopat koji je radi koristoljublja spreman namjerno likvidirati čovjeka pred njegovom obitelji, pa čak i hladnokrvno eliminirati Hoffu koji je s vremenom postao jedan od njegovih najbližih prijatelja.
Prva polovica ovog epskog gangsterskog filma od 209 minuta prepuna je retrospekcija, kidanja kontinuiteta prostora i vremena te elipsa, tj. preskakanja dijelova zbivanja, zbog čega se sve doima poput mnoštva razlomljenih fragmenata posloženih tako da ocrtavaju tek obrise najznačajnijih događanja koji objašnjavaju spregu organiziranog kriminala i korumpiranih sindikata te u konačnici zašto su mafijaški šefovi odlučili likvidirati Hoffu.
Pacinov Hoffa je ekstrovertiran, karizmatičan lik koji obožava držati grandiozne i ostrašćene govore na Pacinu tipično glasan i žestok način. Koliko god bio tvrdoglav, težak kao osoba za pregovaranje, napuhanog ega, pa i posesivno spreman umrijeti za "njegov sindikat" u borbi za moć, za razliku od Sheerana posjeduje i nježniju, suosjećajniju, ljudsku stranu osobnosti. Ipak, prema filmu, ta ga je tvrdoglavost na kraju i koštala glave. Na nalog šefova podzemlja kojima se Hoffa zamjerio, hladnokrvno ga je upucao prijatelj, Sheeran. Kao psa, s dva metka u leđa, bez ikakvog osjećaja kajanja.
Je li Sheeran sve izmislio?
Je li doista istina da je Sheeran ubio Hoffu u stvarnosti? Bivši njujorški mafijaš i capo Michael Franzese iz mafijaške obitelji Colombo rekao je nedavno u razgovoru za The Pat MacAfee Show kako je sve "potpuna izmišljotina". "Sheeran nije ubio Hoffu, opovrgnut je već puno puta, i ja to pouzdano znam. I apsolutno nije ubio Joeyja Galla, to je bilo u moje vrijeme, mojoj obitelji i očito znam što se tada događalo. Skoro smo otišli u rat i bio sam u to vrijeme regrutiran, ali bio sam prisno uključen u to što se tamo događalo. I zna se tko su pucači na Galla. Taj tip je to jednostavno apsolutno izmislio", tvrdi Franzese kojemu je film, pored svega rečenog, bio dobar.
Da je Sheeran sve izmislio, tvrdi i Bill Tonelli u članku "Laži Irca" za Slate u kojemu kaže da bi jedva bilo pravedno nazvati ga Forrestom Gumpom organiziranog kriminala te citira Sheeranova irskog suvremenika Johna Carlylea Berkeryja koji nije ni mrtav ni zatvoren. Prema Berkeryju, Sheeran "nikada nije ubio muhu" i "jedine stvari koje je ikada ubio bili su bezbrojni vrčevi crnog vina. Moglo se reći koliko je bio pijan prema boji zuba: ružičasto, tek je započeo; tamno ljubičasta, jako." S tim se slaže i bivši agent FBI-ja John Tamm koji je čak i jednom uhitio Sheerana. "Bio je pravi kriminalac, ali ja ne znam nikoga koga je on osobno ubio." Profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta Harvard, Jack Goldsmith, u članku za The New York Review of Books naveo je isto tako brojne razloge zbog kojih misli da se cijela priča filma temelji na nevjerodostojnom svjedočanstvu.
Izdavač Brandtove knjige pokušao je opovrnuti Tonellijeve tvrdnje, no, kako god, nestanak Hoffe i dalje je neriješen, obavijen velom tajne, a njegovo tijelo nikada nije pronađeno. Scorseseov film ipak je fikcija utemeljena na stvarnim ljudima i smještena unutar stvarnog povijesnog konteksta. Kao takvog ga treba i prosuđivati, neovisno je li Sheeran doista ubio Hoffu ili je sve izmišljeno.
Egzistencijalna drama
Prava bit Irca otkriva se nakon Hoffina ubojstva, u posljednjem dijelu filma, kada Sheeran i Russell završe u zatvoru, ostare, kada svijet kakav su poznavali nestane, svi koje je znao ili su ubijeni ili umrli prirodnom smrću, a sve se uspori i utihne. Film uskoro prelazi iz živahnog i crnohumornog klasičnog gangsterskog filma u turobnu egzistencijalnu dramu o umiranju i smrtnosti. Prava kazna nikada ga nije sustigla, iako je završio u zatvoru zbog zločina nevezanih za Hoffino ubojstvo, a neminovnost kraja i blizina smrti tjeraju ga na posljednju bitku koju nikako ne može dobiti nakon što ga puste na slobodu.
Smješten u staračkom domu posljednje dane života provodi sam, nemoćan, u kolicima i na mnoštvu lijekova. Bezuspješno pokušava obnoviti davno narušen odnos s kćerima, tražeći u međuvremenu lijes i mjesto gdje će biti pokopan. Uvjeren da postoji nešto nakon smrti "jer kako je dovraga cijela ova stvar započela?", ne namjerava se kremirati jer mu se to doima toliko "konačno". Iz istog razloga ne želi biti ni pokopan pod zemljom, pa izabere pokop u grobnici u zgradi jer mu se smrt na taj način ne čini toliko konačnom.
U potrazi za sigurnošću i očito preplašen neodređenošću smrti, dok s jedne strane traži čvrsto uporište u čistom materijalizmu, drugo uporište traži u Bogu. Počinje se nalaziti s katoličkim svećenikom, ali unatoč navodnoj namjeri za pokajanjem, priznaje kako nema baš nikakvih osjećaja prema krvavim zločinima koja je počinio, pa čak ni sažaljenja prema unesrećenim obiteljima.
Tema pokajanja
Prema vlastitu priznanju posrnuli, ali posvećeni rimokatolik, Scorsese ne daje konačni odgovor postoji li Bog, zagrobni život ili nakon smrti jednostavno prestajemo postojati. Prema jednom tumačenju, moglo bi se reći da filmom sugerira slično poput Pascalove oklade da je racionalnije kladiti se na njegovo postojanje i živjeti kao da Bog postoji kako bi se izbjegla kazna vječnog mučenja u paklu.
Ipak, s druge strane, iako suprotno Scorseseovim uvjerenjima, kraj filma ostavlja prostor i za sasvim drugačije tumačenje. Naime, film bi se mogao shvatiti kao ironična slika i kritika katoličanstva koje dopušta da čak i notorni kriminalci bez osjećaja savjesti izbjegnu vječnu Božju kaznu i dosegnu spasenje ako se istinski pokaju za počinjene grijehe.
Irac je u konačnici dobar, solidan film. Ne bih da je remek-djelo kako ga kritičari nastoje predstaviti u nevjerojatnim hvalospjevima. U estetskom i sadržajnom smislu, doima se poput nostalgične posvete i posljednjeg pozdrava klasičnim gangsterskim filmovi poput "Kuma", "Lica s ožiljkom", "Dobrih momaka" i "Kasina". Paradoksalno, za razliku od Jokera nije problematiziran kao "opasan" film, niti se oko njega dizala moralna panika, iako prati život brutalnog i pokvarenog ubojice bez savjesti i osjećaja krivnje koji se tek na samom kraju života oportuno usmjerava prema životu vrline. To se može jednim dijelom objasniti time što ne zagovara antisustavni kaos, nego završava klasičnim preokretom grešnika u kvazikatolika, budi nadu u mogućnost pokajanja, postojanje Boga, kao i uspostavljanja reda i konačne kazne.
