Ne sjećam se kada sam posljednji put izašao iz kina istovremeno i ljutit i fasciniran. The Batman, Matta Reevesa, pobudio je u meni upravo takve pomiješane osjećaje. Izgleda apsolutno prekrasno, dovraga božanstveno, drukčije od onoga što smo imali prilike vidjeti do sada u filmovima o Batmanu i, povrh toga, spaja sve meni omiljene elemente – mračnu atmosferu noira, gotičku estetiku, stiliziranu akciju, jezivu izvanprizornu glazbu, obradu Nirvanine ultradepresivne stvari "Something in The Way", retrofotografiju, pomno osmišljeno osvjetljenje itd. Pa ipak me je na kraju ostavio ravnodušnim kada su u pitanju priča, dijalozi, razrada nekih likova i odnosa (npr. nedostatak kemije između Batmana i Catwomen), neki nelogični potezi (npr. i dalje se pitam zašto nitko od negativaca nije pucao u otkriveni donji dio glave Batmana) te ni po čemu posebna koreografija borilačkih scena - toliko da mi je na trenutke znao biti dosadan s beskonačnim dijalozima.
Tako da sam ga odlučio ponovno pogledati. Ovaj put bez visokih očekivanja kakva sam imao prvi put i bez "prtljage" Burtonovih i Nolanovih adaptacija. Ipak je to tip filma koji se gleda, analizira i sluša više puta. Zaključak, ukratko: jako, jako dobar film, audiovizualno savršenstvo s prosječno dobrom pričom i solidnom glumom. Vrijednosno uspoređivati s Nolanovima ili Burtonovima nema baš previše smisla, jer su u pitanju bitno različite interpretacije, pa to neću ni činiti. Samo ću reći da je među najboljim filmovima o Batmanu. Iako su mi Burtonovi i Nolanovi filmovi bili ljubav na prvi pogled, pretpostavljam da će ovisiti o mentalnom i emotivnom stanju koji će mi Batman u koje vrijeme više odgovarati.
Najrealističniji do sada?
Neki su kritičari, pomalo brzopleto, opisali Reevesovog Batmana kao najrealističnijeg do sada, realističnijeg čak i od onog u trilogiji velikog Christophera Nolana. Međutim, koliko god bio prizemljen zbog u srži detektivske naravi i dramskih zbivanja, čini mi se da je ta estetska prosudba pogrešna iz više razloga. Kada se 2005. godine pojavio Nolanov Batman: Početak, neovisno o ukorijenjenosti u istočnom misticizmu, film se doimao kao da je smješten u sadašnjosti ili negdje u bliskoj budućnosti, a ista stvar je bila i s nastavcima. Činili su se relativno konzistentni sa stvarnošću, i čine se takvima i dalje.
Reevesov film se, nasuprot tome, doima izmješteno iz konkretnog prostora i vremena u hermetično-eklektičan, visoko estetiziran fikcionalni svijet koji u jednom trenutku podsjeća na 1970-e ili 1980-e, kao da bi mogao biti smješten u vremenu Jokera (2019.) ili Taksiste (Taxy Driver, 1976.), u drugom trenutku inspiraciju povlači iz grungea, neo-noir kriminalističkog svijeta Davida Finchera u filmu Sedam (Seven, 1995.) ili mračnog, osvetničkog svijeta Vrane (The Crow, 1994.), a u trećem trenutku kao da je na rubu tranzicije u futuristički noir Istrebljivača (Blade Runner, 1982.).
Osim što stvara svoj poseban, fantastičan, alternativni svijet na estetskoj distanci (doslovno, iako ne i metaforički) od suvremene realnosti, te obilato koristi usporavanje pokreta radi pobuđivanja psihološkog efekta nelagode ili osjećaja težine i monumentalnost, film je također iznimno stiliziran pobuđujući dojam prekrasne noćne more. Reeves kao da je doslovno shvatio kultnu rečenicu "Dolazi li u crnoj boji?" Christiana Balea iz Batmana: Početak te je za nekoliko nijansi sve u filmu pomračio. Pred očima gledatelja otvara klaustrofobični, ali čudesan prostor Gotham Cityja koji je toliko stvarno i metaforički zaprljan da ga ni konstantna kiša ne može oprati. Naravno, nije tu slučajna referenca na Taksistu i Bickleovo prizivanje "prave kiše koja će oprati sav šljam s ulica".
Zašto se Batman i Bruce čine nerazlučivo?
Mnogi su primijetili da su u Reevesovu filmu Bruce Wayne i njegov pravi identitet Batman postali gotovo nerazlučivi. Nestao je Bruceov alter ego površnog, materijalistički orijentiranog i bogatog zavodnika bez cilja, a pojavio se portret grungerski depresivnog Brucea Waynea koji izgleda blijedo poput vampira ili ovisnika o drogama. Stoga, nije neobično što je uloga ozbiljnog emo Batmana izvrsno sjela nekadašnjem svjetlucavom vampiru i sad već dokazano kvalitetnom glumcu (posebice u izvrsnom filmu Paklena noć [Good Time,2017.]), Robertu Pattinsonu. Spomenuti nedostatak jasnog razlikovanja identiteta Batmana i Brucea Waynea nije nužno pogreška autora, nego se čini da postoje smisleni razlozi za to u kontekstu adekvatne interpretacije. Naime, to poistovjećivanje identiteta odražava činjenicu da je nakon dvije godine borbe s kriminalnim podzemljem Bruce kao Batman postao "noćna životinja", osvetoljubivi antiheroj i simbol straha za kriminalce.
Poput krivnjom izmučenog Waynea u Vitezu tame: Povratak, Wayne je u novom Batmanu psihički rastrgan egzistencijalnim pitanjima, dok kao protagonist propituje vlastiti smisao i identitet. U osnovi, film se svodi na prikaz moralnog rasta ili sazrijevanja Batmana kao heroja. Suprotstavljajući se novom negativcu u gradu Riddleru, maskiranom serijskom ubojici članova korumpirane političke elite i inteligentnom psihopatu koji postavljanjem teških zagonetki dokazuje sam sebi svoju superiornost nad drugima, Batman spoznaje da je potrebno postati nešto više od osvetnika. Jer, tanka je granica koja ga dijeli od toga da i sam ne prijeđe na potpuno mračnu stranu čudovišnog zla.
Kao što je Reeves rekao za The New York Times, bilo mu je važno da se gledatelj zapita o pravednosti i opravdanosti osvete. Reeves je tako kroz pomalo fincherovski detektivski triler prikazao put transformacije Batmana od antiheroja prema klasičnom heroju čija je motivacija utemeljena u moralnoj obvezi pomaganja ljudima, a ne na potencijalno toksičnom zadovoljavanju nagona za osvetom. Drugim riječima, osim što rješava Riddlerove zagonetke i zločine, Batman usput otkriva zagonetku vlastitog smisla postojanja i rješava psihološke probleme uzrokovane traumatičnom prošlošću.
Mit o velikom potopu
Pripovijedanje filma se stoga često odvija iz perspektive Batmana (Brucea Waynea), ili barem iz perspektive negdje u blizini njega, što je u nekim akcijskim scenama, kao primjerice u briljantno izvedenoj automobilskoj potjeri za Pingvinom (Colin Farrell) i u Batmanovu bijegu skokom s vrha zgrade, otvorilo prostor za spektakularnu navalu adrenalinskog uzbuđenja. Akcijskih scena, doduše, nema puno. Film je primarno dijaloški, detektivski i psihološki, a akcija kada dolazi, dolazi u valovima, eksplozivno i nasilno. Primjetno je da je kamera u tim akcijskim scenama često fiksirana za neki objekt ili uz subjekt s jasnom namjerom prikazivanja subjektivne perspektive nauštrb totalne vidljivosti, jasnoće i kontrole. Reevesova je prava želja da vas u potpunosti uvuče u situaciju te da imate opipljiv osjećaj kao da je i sami proživljavate.
The Batman nije mračan, stravičan i misteriozan samo zbog vizualne estetike i jezive zvučne slike. Za razliku od klasičnih superherojskih holivudskih filmova, namjerno se oslanja na moć sugestije, ostavljajući mašti gledatelja da popuni "rupe", odnosno dijelove prizora koji su ostavljeni izvan kadra ili nagoviješteni zvukovima. Reeves također briljantno koristi snagu šutnje, kao, primjerice, u sceni kada Batman na pitanje policajca, "Što radiš ovdje?", i napomenu "Mislim da ne bi smio to dirati", odgovori samo dramatičnim pogledom.
Reeves je stvorio novi mit o velikom potopu, s tim da ovaj put psihopat koji si umišlja da je superiorni bog odlučuje "spasiti" Gotham potapanjem njegovih griješnih stanovnika. Na simboličkoj razini Gotham predstavlja svijet, a riječ je o ispiranju grijeha i pokušaju obnove, izgradnje nečeg novog. Ali potpuno neselektivno, s krivim metodama i motivima. Film se ne može ne gledati i u stvarnom kontekstu invazije ruskog psiha, Vladimira Putina, na Ukrajinu, uz pozadinu brutalnog terora, uništavanja i beskonačnih nadanja civila da će proći kroz humanitarne koridore. Istovremeno ga je teško gledati emotivno nezainteresirano, imajući na umu da mnogi trenutno žive pod paljbom, bez vode i struje, nesigurni hoće li živi dočekati sutrašnji dan, ali isto tako i prokleto nadahnjujuće jer pruža nadu da postoje pravi heroji koji će povesti ovaj posrnuli svijet iz mraka prema svjetlu.
I zbog toga je razočaravajuća činjenica što The Batman neće biti prikazivan u ruskim kinodvoranama. Neće biti vodič prema svjetlu iz tame Putinovog autoritarnog režima. Iako je potpuno razumljivo što je Warner Bros iz solidarnosti s Ukrajincima odlučio pauzirati s početkom projekcija u Rusiji, nemoguće je ne upitati se nije li takav potez s obzirom na poruku i simbol Batmana jedan običan poraz za Zapad. Otišao bih i korak dalje, rekavši kako mi se čini da The Batman nikada nije trebao biti povučen iz Rusije, jer je on upravo simbol straha za supernegativce poput Putina i ekipe.
