Dovraga, ovaj svijet je dosadan i želim bio dio nekog prošlog vremena kada su čovjekove zadaće bile jednostavnije, a kozmos ispunjen nadnaravnom čarolijom – ta mi je misao, koliko god bila apsolutno paradoksalna i u oštroj suprotnosti mojoj naravi, dosađivala dok sam gledao Sjevernjaka (The Northman), Roberta Eggersa. Znam, nema baš nikakvog smisla, znam da je u pitanju romantiziranje pod utjecajem umjetnosti, znam - realnost je bila neprebrojivo surovija nego što izgleda onako poetizirana na velikom platnu. Ali je i simptom nečega drugog – nezadovoljstva priviknutošću na stvarnost, raščaranošću svijeta i posvemašnjom racionalizacijom? Nedostatka divljenja? Zamorenosti sizifovskom dosadnom, cirkularnom predvidljivošću i guranjem kamena svakodnevice usred apsurda postojanja? Simptom žudnje za pobunom?
Brutalno sirov, usidren u historiografski autentično prikazanoj prošloj realnosti, pa ipak maksimalno moguće odmaknut od nje otvaranjem nadrealnog svijeta u kojemu se osjeti skrivena težina prisutnosti moćnih bogova i opipljiva jeza čarobnjaštva i podzemlja neumrlih. Sjevernjak je buđenje davno izgubljenog vremena paganizma i magije kroz čaroliju filma. To je svijet u kojemu čarolija djeluje, u kojemu su ljudska djelovanja vođena rukom sudbine i svrhovito usmjeravana prema sigurnosti transcendentnog. Prostor obilježen ponosom, čašću, hrabrošću, voljom za moći, nezaustavljivom žudnjom za osvetom i klasičnim emocijama poput ljutnje, straha i ljubavi.
Klasična priča o osveti
Sjevernjak me je podsjetio na ono magično doba kad sam kroz oči djeteta gledao mistično-fantastični svijet čarobnjaštva i mačeva u Conanu barbarinu (1982.), pa mogu samo zamisliti kakav bi utjecaj ostavio da sam ga tada imao priliku vidjeti. Klasična priča o osveti temeljena je na srednjovjekovnoj skandinavskoj legendi o vikinškom princu Amlethu (Alexander Skarsgard). Tragedija počinje po povratku kući iz ratnih osvajanja na otok Hrafnsey kada kralja Aurvandila (Ethan Hawke) ubije njegov brat Fjolnir (Claes Bang), preuzme kraljevstvo i oženi mu ženu, kraljicu Gudrun (Nicole Kidman). Aurvandilov maloljetni sin Amleth uspije se spasiti spretnim bijegom u čamcu uz poput mantre ponavljane zakletve "Osvetit ću te oče, spasit ću te majko, ubit ću te Fjolnir".
Nagađate, ako već i ne znate, riječ je o legendi koja je Williamu Shakespeareu poslužila kao inspiracija za Hamleta. Međutim, Sjevernjak s Hamletom dijeli tek kostur priče i osjetnu dozu teatralnosti. Dok je Hamlet retorički nadareni govornik čiji su govori bogati stilskim figurama i solilokvijima, Amleth je nakon bijega izrastao u berserkera, čistu silu prirode, gromadu od nordijskog ratnika koji u animalističkom transu postaje nezaustavljivi stroj za ubijanje. Vođen nevidljivom rukom sudbine, vradžbinama i proročanstvima, te pogonjen dječjim idealiziranjem oca i majke, vraća se na tijekom vremena zaboravljeni put osvete oca. Glumeći roba uspijeva se infiltrirati na imanje strica Fjolnira, koji se nakon što je svrgnut s trona, povukao na farmu na Islandu sa svojim ljudima, sinom, Amlethovom majkom i robovima.
Moralnost osvete unutar nordijske metafizike
U tom zabačenom seoskom okruženju, u dolini blizu masivnog, prijetećeg vulkana kao simbola eruptirajućeg kaosa, dolaskom Amletha otvorit će se nezapamćeni pakao. Jesu li patnja i bol vrijedili osvete? Pitanje je to koje se nadvija nad barbarskom eskalacijom događaja, čija sirovost i eksplicitnost u kultiviranom suvremenom čovjeku izazva osjećaj gušenja u odvratnosti moralnog zazora. Ipak, koliko god se iz sadašnje perspektive svijet Sjevernjaka činio nemoralan, a sa stajališta objektivne moralnosti to i jest u određenim segmentima, ne znači da je u pitanju apsolutno amoralan svijet lišen svakih normi i vrijednosti. Vjerovati suprotno tome značilo bi odbaciti djelovanja likova kao besmislene i slučajne, značilo bi aktere učiniti nerazumljivima.
Stoga, usprkos vizualno šokantnim, barbarskim brutalnostima, hladnokrvnim ubojstvima, sakaćenjima, silovanjima i teškim ubojstvima nevine djece, specifični moralni sustav vrijednosti i normi u Sjevernjaku izvire ispod zadanog metafizičkog okvira. Dakako, drukčiji od našeg Zapadnog shvaćanja moralnosti, ali svakako postoji i nikako nihilistički. Unatoč nevjerojatnim okrutnostima, imamo li na umu primjer svježe slike strave ruske invazije koja je ukorijenjena u bolesnoj volji za moći na makrorazini velikih sila te gotovo svakodnevne prijetnje nuklearnom apokalipsom u bolesnim sijedim glavama, svijet Sjevernjaka se zapravo čini daleko bezopasniji u usporedbi s divljačkim potencijalom suvremenog, tehnički visoko razvijenog stroja pustošenja.
Unutar takvog svijeta, gdje osveta može biti put prema blagostanju, jasna je i linija koja odvaja žene od muškaraca. Ženama, poput njegove majke ili Olge (Anya Taylor-Joy) ostavljeno je na izbor koristiti lukavstvo uma i/ili čarobnjačke moći kako bi opstale u svijetu kojim dominiraju muška snaga i moć. Ako su ratnici poput Amletha i ne žele biti robovi, muškarcima je ozbiljenje krajnje svrhe i sreće poginuti časno u borbi kako bi se u rajskoj dvorani Valhale susreli s Odinom, mističnim i pomalo kontradiktornim bogom rata, mahnitosti, smrti, kao i znanja, poezije, proročanstva i čarobnjaštva.
Od rituala do onostranosti
Eggers je naznačio tu svrhovitost života prikazom starog ceremonijalnog rituala prijelaza dječaka u odrasle osobe obdarene znanjem o časnom životu, smrti i zagrobnom životu kroz transformaciju od psa (životinje) prema čovjeku. Nakon što je Amleth prošao početnu inicijaciju u status odraslog muškarca i spoznao svrhu, kasnije ćemo svjedočiti i obrnutom ritualu u kojemu će se prije napada na selo transformirati u čudovište poput medvjeda i vuka. To je i trenutak kada shvaćamo da nas film odvodi od klasičnog simboličkog značenja prema uplivu onoga što bi trebalo biti zadržano unutar liminalnog (graničnog ) prostora rituala u unutarfilmsku stvarnost. Eggers nas vodi od rituala do onoga što nadilazi stvarnost. Drugim riječima, iako se sve što gledamo još uvijek čini objašnjivo u gabaritima znanstvene metode, Amlethova životinjska zaposjednutost u transičnom pohodu na selo priprema nas za ulazak onostranosti i neobjašnjivih fenomena u stvarnost.
Skarsgard je u lik Amletha unio zastrašujuću fizikalnost i sjajnu glumu, ali čak i onda kada je u ratničkom transu, kroz lika projicira određeni osjećaj za pravednost, razlikovanje dobra i zla. Iz toga razloga, bori se samo protiv drugih ratnika te, kako se čini, ne sudjeluje u teškim zločinima protiv nevinih i nemoćnih. Tako će biti sve dok u eskalaciji osvete ne počini zločin koji kod suvremenog gledatelja izaziva užasavajuću odbojnost bez obzira na to što ga je napravio u samoobrani. To je tragedija, koju će platiti životom u kulminaciji konačnog dvoboja. Ali, tragedija koja nije toliko tragična i za samog Amletha. Sve što je napravio bilo je vrijedno osvete jer ga je vodilo prema ostvarenju sreće, konačnog transcendentnog cilja. Iza sebe je ostavio nasljednike, a na onaj svijet je otišao časno kako bi bio s obožavanim bogom.
Nadilazi uobičajene klišeje o Vikinzima
Pored izostanka moraliziranja sa superiorne točke sadašnje perspektive, glavni razlog zašto je Sjevernjak toliko uspješan kao pravo filmsko umjetničko djelo je što se redatelj nije zaustavio samo na realizmu nasilja i prikazu brutalnosti osvete. Ide iznad toga finim spajanjem mističnog i nadnaravnog s realnim, što ga diže na razinu iznad običnog i svakodnevnog, te istovremeno pokazuje zašto je kino jedno od posljednjih mjesta gdje se gotovo magijom mogu susresti stvarnost i nadnaravno. Naravno, to ne znači da je film u potpunosti bez nedostataka. Nema sumnje da bi bio moćniji da je snimljen u cijelosti na starom nordijskom jeziku, umjesto engleskog s lošom imitacijom nordijskog naglaska. Također, dojma sam da je Eggers u prvom dijelu filma mogao bolje razraditi odnos između oca, sina, majke i strica kako bi kasnija osveta imala značajniji emotivni učinak.
No, sve ostalo je opčinjavajuće, atmosferično i moćno. Sjevernjak oduzima dah. Od nevjerojatnog prizora Amlethova hvatanja koplja, borbe s neumrlim duhom ratnika kako bi zavrijedio poseban čarobni mač, jezivo-incestuozne konfrontacije s majkom u sceni koja pokazuje zašto je Nicole Kidman i dalje sjajna glumica, pa sve do dramatične konačne borbe na vratima zagrobnog života. Kako je za Time rekao profesor arheologije, Neil Price, Eggersov film nadilazi uobičajene klišeje o Vikinzima: "To je film u kojem ponovno kalibrirate ono što se događa dok ga gledate. Onda shvatite da ono što ste prije vidjeli nije baš to što ste mislili da jest – ili barem nije ono što je Amleth mislio da jest."
