Svaka disfunkcionalna obitelj disfunkcionalna je na svoj način, pa tako i obitelj Holmes u filmu Enola Holmes (2020.) koji je isprva bio namijenjen kinodistribuciji, da bi Warner Bros. Pictures zbog posljedica krize uzrokovane pandemijom na kraju prodao prava na prikazivanje Netflixu. Utemeljena na istoimenoj knjizi Nancy Springer, priča je usmjerena na istraživanje životnog puta sazrijevanja šesnaestogodišnje sestre poznatog fiktivnog detektiva Sherlocka Holmesa. Iako se zapravo ne spominje kao lik u originalnim djelima Arthura Conana Doylea, u svijetu redatelja Harryja BradbeeraEnola postaje na sebi svojstven način poput poveznice između ekscentrične i slobodoumne majke Eudorie te braće Sherlocka i Mycrofta.
Radnja je situirana u viktorijansko doba Engleske obilježeno, između ostalog, urbanizacijom, brojnim socijalnim pitanjima, društvenim raslojavanjem, spolnom diskriminacijom i feminističkim pokretom sufražetkinja. Nakon smrti oca i odlaska braće od kuće, Enola je odrastala samo s majkom koja se samostalno posvetila njezinu odgoju i obrazovanju. I to ne bilo kakvom. Da će biti posebna nagovještava i njezino ime koje joj je majka kao obožavateljica igara riječi simbolički nadjenula. Naime, Enola se na engleskom unazad čita "alone", tj. "sama". No, s tim implicitnim značenjem djevojčici nije željela sugerirati da će biti usamljena, nego da će je suprotno konzervativnom svjetonazoru i običajima njihova vremena educirati na takav način da će biti sposobna samostalno brinuti se za sebe, misliti svojom glavom i ostvariti se u snažnu ženu.
Enola je tako živjela sretno djetinjstvo ispunjeno kvalitetno provedenim vremenom s neobičnom majkom koja joj je prenosila znanje iz znanosti, književnosti, šaha, sporta, borilačke vještine džiju-džicu kao i strast prema svim drugim vrstama fizičkih i mentalnih izazova. Uživala je u kreativnom, ali i stvarnom neredu zapuštene kuće. Bio je to divlji poligon za vježbanje, prostor slobode, igre, maštanja i eksperimentiranja kao u laboratoriju. Majka joj je tako znala govoriti da su na imanju slobodne raditi što god žele i biti tko god žele.
Kaos i red
Bezbrižno razdoblje odrastanja potrajalo je sve do Enolina šesnaestog rođendana kada se probudila sa spoznajom da je majka nestala, namjerno napustivši njihov dom. Ipak, ostavila joj je rođendanske darove prepune tragova za rješavanje nove zagonetke. Ali istovremeno i veliku prazninu. U tom trenutku, nakon godina odsutnosti, dolaze joj u posjet njezina dva brata, Sherlock i Mycroft. Za razliku od majke (glumi je i inače ekstravagantna i nekonvencionalna Helena Bonham Carter), koja je prikazana arhetipno kao simbol kaosa, divljine i otpora patrijarhatu, njih dvojica su simboličke reprezentacije reda, pri čemu je Mycroft (Sam Claflin) utjelovljenje strogog i uštogljenog konzervativizma, a poput modela zgodan Sherlock (glumi ga Henry Cavill, poznat po ulozi Supermana u filmu Čovjek od čelika [Man of Steel, 2013.]) blaže varijante liberalizma.
Nakon što joj Mycroft pokuša ukrotiti slobodarsku dušu tako da je stavi pod svoje skrbništvo i upiše u strogu žensku završnu školu da bi se naučila društveno prihvatljivom, suzdržanom i gracioznom ponašanju te kako bi tako mogla postati "prihvatljiva supruga i odgovorna majka", mladenački buntovna Enola otkriva uz pomoć majčinih darovanih tragova da želi krenuti putem koji sama izabere, a ne onim koji joj drugi odrede. "Ne, ti želiš da ti budeš sretan. Želiš me kontrolirati jer se bojiš da ti ne pokvarim ugled", kaže kasnije Enola Mycroftu, pronicljivo pročitavši njegovu egoističnu opsesiju reputacijom i strah od društvene osude koji se skrivaju pod lažnom krinkom brige za njezin život i sreću.
U početku njezin bunt znači kopiranje majčinih postupaka. "Majka je uspjela nestati, pa moram i ja", kaže Enola u žurbi spremajući stvari tijekom noći i krenuvši na put u potragu za majkom prerušena u dečka. Iako je nestala iz njezina života, majka je tijekom cijele Enoline avanture (sve)prisutna kao sjećanje, ideal, izvor ideja i motivacije. Iznimno talentirana mlada glumica Milli Bobby Brown podarila je liku Enole pored inteligencije, pronicljivosti, dovitljivosti, smisla za humor i nepokvarene dobrote, također poletnost i zaigranu vrckavost, što se ogleda i u iznenadnim probijanjima četvrtog zida, tj. izravnim obraćanjem kameri i pogledu gledatelja. S tim, inače vrlo riskantnim postupkom, film intimnije prenosi Enoline misli i osjećaje te, što je važnije, istovremeno naglašava njezinu nekonvencionalnost i odstupanje od zadanih normi.
Put prema samoaktualizaciji
Vrlo brzo se potraga za majkom preobražava u potragu za vlastitim sebstvom. Enola postupno spoznaje kako je majka željela samo da pronađe slobodu, svoju budućnost i osobnu svrhu, da "naslika svoju sliku" bez ometanja drugih, "posebno muškaraca". Pokidavši majčinsku vezu, Eudoria je Enoli otvorila prostor da se slobodno samoaktualizira, otkrije vlastitu snagu, ženstvenost i kroz rješavanje zagonetke ostvari potencijale, da nauči prigrliti opasnost, pa i sama biti opasna.
Na putu za London upoznaje mladog plemića Viscounta Tewkesburyja (Louis Partridge) koji je pobjegao od kuće u potrazi za vlastitom slobodom i avanturom. Ne poslušavši davni savjet majke, upravo će je poznanstvo s Tewkesburyjem odvesti prema neplaniranom smjeru putovanja i izgradnji vlastite osobe. Iako nastoji ostaviti dojam odvažnosti, jasno se vidi da je Tewkesbury odrastao zaštićen i razmažen u sigurnosti materijalnog bogatstva. Poput Enole čini se neiskvareno dobar, posjeduje crtu naivnosti, dragosti i nevinosti kakvu imaju u pravilu samo mladi neiskusni ljudi. I nije "potpuni idiot", kako za sebe ironično kaže. Dapače, inteligentan je i očigledno obrazovan, iako mu nedostaje praktičnih vještina korisnih za borbu u životu i Enoline opreznosti. Dječak je koji još treba postati muškarac.
Enola Holmes je čisti tinejdžerski film odrastanja, samo postavljen u nesuvremeni povijesni kontekst. Redatelj Harry Bradbeer rekao je za Decider da je radeći na filmu bio svjestan da će dobna skupina glavne glumice Millie Bobby Brown biti ključna publika. Pa čak, rekao bih, i mlađa. Budući da je film, za razliku od povijesno subverzivne tematike koju obrađuje, u svojoj izvedbi potpuno dobroćudan na površini, optimističan, lišen negativnih emocija i više je nego podoban za obiteljske večeri. Zapravo je sterilno dosadan u svojoj moralnoj čistoći, ali je i dobar ako želite bez previše razmišljanja pogledati nešto nakon čega ćete se osjećati ugodno i ništa pametnije. Dakako, vrlo je lako zamisliti da postane omiljen film među populacijom mlađih tinejdžerica koje romantično sanjaju o princu na bijelom konju, pa čak i ako ne završava klasično idealno kao u bajci.
Opsjednutost dihotomijama i politikom
Ali, svijet Enole Holmes doista se doima bajkovito u odstupanju od svakodnevne zbilje, čarobno iako bez nadnaravne čarolije. Opsjednut je dihotomijama dobra i zla, mladosti i starosti, progresivnog i konzervativnog, budućnosti i prošlosti. Nasuprot Enole i Tewkesburyja stoji Tewkesburyjeva baka, stara udovica i glavna negativka u filmu odjevena u crno poput vještice, simbolizirajući radikalni otpor prema društvenim promjenama. "Kako svijet postaje sve nestabilniji, čini se važno sačuvati te engleske vrijednosti da bismo osigurali sigurnost i zaštitu naše zemlje", objašnjava stara udovica Enoli tijekom jedne šetnje uz napomenu kako pretpostavlja da je Enola pobornica "novih ideja" baš poput njezina unuka i preminulog sina koji se "nikada nije mogao fokusirati na ono što je bilo, već samo na ono što bi moglo biti". U borbi za očuvanje istog poretka moći, uvjerena da je budućnost zemlje na kocki, udovica je spremna ubiti mladog Tewkesburyja ne bi li tako spriječila da zasjedne u Dom lordova i zauzme se za izmjene zakona o glasačkom pravu.
Dok je složenost zagonetke i zločina tipične za filmove o Sherlocku Holmesu u Enoli Holmes u sekundarnom planu, ako hoćete i slaba, s druge strane ideološka, moralna i politička poruka ovog feminističkog filma usmjerenog na kritiku patrijarhata više je nego očita u suvremenom kontekstu. Drugačije rečeno, njegova je primarna funkcija ideološka, pružajući prije svega snažnu motivaciju tinejdžericama da samostalno formiraju vlastiti život, budu neovisne o muškarcima i tako promijene strukturu moći. Zbog toga Enola, usprkos očiglednim emocijama, racionalno odbija Tewkesburyjevu ponudu da se useli i živi s njim i njegovom majkom na dvoru. Poučna je to priča u vremenu sponzoruša koje sanjaju da upecaju nekog iz krugova razmažene zlatne mladeži.
Politika i ideologija u pozadini filma može se čitati i na još dubljoj "simptomatskoj" razini, tako da se film shvati kao parabola općenito usmjerena prema kritici suvremenog konzervativizma. "Iz više razloga bio sam nestrpljiv da objavim film ove godine. Želio sam snimiti film o demokraciji u izbornoj godini, film u kojem su glasovanje i važnost našeg demokratskog prava tako očigledni", priznao je redatelj Bradbeer za Decider.
Dva problema se pri tome ističu. Prvo, u sadašnjem kontekstu čini se da film sugerira pomalo naivnu vjeru u moć glasačkog prava, u situaciji kada glasači zapravo često nemaju nekog pravog izbora, što zbog sustava glasovanja, što zbog dvije ili tri stranke koje se u pravilu izmjenjuju, što zbog premreženosti interesnih struktura itd. Drugo, nije problem u zagovaranju jednakih zakonskih prava i šansi, dapače to je nešto što je hvalevrijedno, nego je problem filma ideološki podtekst, tj. binarno ili monokromatsko shvaćanje konzervativne i progresivne politike. Istina, postoje rigidne konzervativne strukture koje žele očuvati postojeće stanje distribucije moći i onemogućiti širenje ljudskih prava, pri čemu neki retrogradni elementi nastoje regresivnom politikom čak i vratiti neka prošla stanja stvari. Međutim, nije sve što je konzervativno nužno loše, ipak utemeljeno je u testiranoj tradiciji, kao što nije sve što je progresivno nužno dobro ili pametno. Čini se da je stoga potrebno određeno balansiranje između jednog i drugog kako bi svijet išao sigurno naprijed bez padanja u preveliki red, odnosno totalitarizam, ili u kaos anomije.
