Ususret 91. po redu dodjeli nagrade Oscar, koja će biti održana 24. veljače, Roma, film Alfonsa Cuaróna, snimljen u koprodukciji Meksika i SAD-a, prema kladionicama i dalje ima najviše šansi da dobije nagradu za najbolji film. Ostvare li se doista predviđanja, Roma će biti prvi film na neengleskom jeziku koji je osvojio prestižnu nagradu Američke akademije filmske umjetnosti i znanosti u toj kategoriji.
S obzirom na predviđanja kladionica i hvalospjeve koji dolaze sa svih strana pogledao sam Romu kako bi se i osobno uvjerio stoje li tvrdnje kritičara. Dakle, koliko je doista dobar novi film svjetski priznatog meksičkog redatelja Cuaróna? Ukratko, jako dobar. Ako bih rekao da je u pitanju suvremeno remek-djelo filmske umjetnosti, klasične ljepote i značenja, mislim da ne bih previše pogriješio u takvoj prosudbi.
Veličanstveno jedinstvo forme i sadržaja
Koji su razlozi zbog kojih je Roma tako dobar film? U kritičkom osvrtu na film za The Spectator, slovenski filozof Slavoj Žižek priznaje da je doista riječ o klasiku, ali tvrdi da je većina kritičara do te vrijednosne prosudbe došla, nekako, na osnovi pogrešnog tumačenja, tj. da se film "slavi iz svih krivih razloga".
I, vjerojatno je, u nekoj mjeri, doista i u pravu. No, općeniti i ključni razlog zbog kojega je dobar, nalazi se u tome što su specifična forma i sadržaj povezani u veličanstveno jedinstvo koje nadilazi redovnu produkciju, predvidljive obrasce i podilaženje publici iz komercijalnih razloga.
Priča Rome je vrlo jednostavna, toliko minimalna da bi prosječan gledatelj naviknut na tipične holivudske filmove mogao razoračarano ustvrditi da uopće i ne postoji. Istovremeno, priča je i vrlo osobna, gotovo u potpunosti autobiografska. Cuarón je za Vanity Fair rekao da je 90 posto scena proizašlo iz njegova sjećanja, što implicira da se film, jednim dijelom, tiče sjećanja kao takvog i procesa prisjećanja prošlih događaja.
Radnja se odvija početkom 1970-ih u Meksiku, u četvrti Colonia Roma, kada je Cuarón bio dijete. U kući njegovih roditelja imali su služavku i dadilju prema kojoj je oblikovan glavni lik filma, Cleo, iz čije perspektive promatramo događanja u Cuarónovoj obitelji u trenucima studentskih demonstracija, društveno-političkih previranjanja, nestabilnosti, nasilja, prijetnje kaosa i vremena kada je vladajuća Institucionalna revolucionarna stranka (PRI) čuvala moć i dominaciju "kombinacijom političkog patronata, represije i izborne prijevare", kako piše Alejandro De La Garza za Time. Doduše, točnije bi bilo reći da promatramo događanja iz perspektive uvijek negdje u blizini Cleo, jer nije snimano iz subjektivnog kadra, a svojstva kadra i stanja kamere sugeriraju prisutnost promatrača koji stoji na distanci.
Cleo - žena bez glasa
Cleo je žena koja je odgojila Cuaróna, pripadnica je starosjedioca i dolazi s dna društvene dominacijske hijerarhije, tj. pripada društvenoj klasi koja je u nepovoljnijem položaju. Paul Gillingham, povjesničar na Sveučilištu Northwestern specijaliziran za meksičku politiku, kulturu i nasilje, rekao je za Time kako je najautohtonije tamošnje stanovništvo većinom i najsiromašnije. Kako je primijetio De La Garza, iako se u određenim trenucima može činiti kako je izbrisana rasna razlika između Cleo i bijele obitelji srednjeg staleža kojoj služi, u trenucima kada treba donijeti čaj ili obaviti neki kućanski posao, postaje jasna rasna i klasna podijeljenost koja ih razdvaja.
Cuarón je, prema vlastitim riječima, po prvi put u životu Cleo "promatrao kao ženu sa složenostima svoje situacije" tek kada je radio na scenariju filma i razrađivao njezin lik na osnovi sjećanja i dugih razgovora sa svojom bivšom dadiljom. Ona je žena koja malo i rijetko kada govori. Čini se neobrazovana i politički potpuno neaktivna, no ostavlja dojam dobre, neiskvarene i naivne osobe koja je svoju svrhu pronašla u služenju obitelji.
"Romu" otvara krupni plan pločica poda dvorišta kuće, gdje žive Cuarónova majka Sofia, njezin muž Antonio, njihovo četvero djece, Sofijina majka Teresa i još jedna služavka Adela. Dok Cleo izvan kadra čisti pod, sapunasta voda prelijeva se preko pločica odražavajući nebo i putnički zrakoplov u letu. Taj pod inače je često prepun psećeg izmeta. na što se Antonio kasnije u filmu žali Sofiji budući da svako malo ugazi u njega.
Pokazat će se da taj prizor poda posjeduje bogatu simboliku. S jedne strane, simbolički anticipira izraženu klasnu podjelu društva, nejednakost moći i potiče osjećaj velike udaljenosti između hijerarhijskih polova onih koji imaju i onih koji nemaju, kao da Cuarón želi reći da kada si na dnu društvene ljestvice jedino u odrazu možeš promatrati sjaj života onih na samom vrhu, jer bi izravno gledanje moglo biti preintenzivno za tvoje oči. S druge strane, kako su kritičari već primijetili, ukazuje na odnos mikro i makro, odnosno, situiranost mikro svijeta u širem kontekstu.
Prijetnja pada u kaos
Kaos se polako otvara u Cuarónovoj Romi, od najniže razine poda zasutog psećim izmetom koji Cleo redovito čisti i njezine vlastite životne drame kada ostane trudna s Ferminom koji ni nju ni bebu više ne želi u svom životu, raspada braka Sofije i Antonia koji pronalazi mlađu ljubavnicu, pa sve do širih društvenih meteža koji eskaliraju za vrijeme studentski prosvjeda u krvavi pokolj.
U svemu tome, pouka je da nitko nije potpuno dobar i nevin. Čak i Cleina prividna dobrota zapravo je persona, društveno prihvatljiva maska, naivna dobrota potlačene radnice koja nije imala priliku internalizirati mračnu stranu osobnosti i postati istinski moralno dobra i autentična osoba. Tu potisnutu mračnu i čudovišnu stranu sebe, Cleo na najgori mogući način spoznaje u trenutku kada u bolnici rodi mrtvu bebu. Vjerojatno po prvi put u životu istinski užasnuta vlastitim mislima i potresena tragičnim događajem, povlači se u sigurnost vlastite tihe unutrašnjosti.
Nešto kasnije, pri kraju filma, nakon što herojski spasi dvoje Sofijine djece od utapanja u moru iako sama ne zna plivati, Cleo se slomi i konačno otvoreno prizna da zapravo nikada nije željela svoje pokojno dijete.To je i trenutak katarktičnog ponovnog uspostavljanja reda. Zagrljani na plaži, tako da tvore slikovitu formu piramide, Sofija, djeca i Cleo pronalaze utjehu jedni u drugima.
Sofija pritom ljubi Cleo u glavu i tješi da je vole. Suprotno većinskom mišljenju, Slavoj Žižek je u svom kritičkom osvrtu dobro primijetio da je riječ o trenutku "lažne solidarnosti, trenutku koji jednostavno potvrđuje da je Cleo uhvaćena u zamku koja je porobljava." Žižekovo je mišljenje da je slika njezine dobrote ionako "zamka", a posvećenost Sofijinoj obitelji rezultat "ideološkog sljepila".
Kao argument u prilog suptilnom kritičkom stavu prema položaju Cleo koja pada u zamku solidarnosti i prihvaća ljubav Sofijine obitelji kao da je riječ o njezinoj i kao da je ravnopravna s njima, Žižek pronalazi u napetosti između formalnih svojstava filma i sadržaja prizora kojim kulminira Roma.
Naime, dok bi neki drugi redatelj isti prizor snimio rastresenom kamerom iz ruke, dinamičnom montažom, brzim rezovima i izmjenama planova, s ciljem reprezentiranja uzbuđenog subjektivnog stanja protagonistice i opasnosti situacije, Cuarón je pametno izabrao stabilan, od dramatičnog trenutka otuđen, dugi, kontinuirani kadar koji laganim tempom i glatkim pokretom prati Cleo dok požrtvovano spašava djecu iz nemirnog mora.
Specifičan stil snimanja
Upravo se u Cuarónovu stilu snimanja krije jedan od glavnih razloga veličine Rome. Iako je film snimljen bez izvanprizorne glazbe, tj. bez glazbe koja nema izvor u filmskom prizoru, i crno-bijelom tehnikom koja dokumentaristički pojačava ionako naglašen dojam realizma, Cuarónovo djelo se prije doima poput nekog čudnog, hiperrealističnog sna.
Razlog takvom dojmu nalazi se u iznimno dugim, kontinuiranim kadrovima snimljenim čvrsto usidrenom kamerom koja se kreće netipično sporim tempom čak i onda kada je sadržaj dramatičan, napet ili potresan. Takav usporeni tempo i mehaničnost kadrova ostavljaju dojam kao da prizore promatramo kroz "oči" nekakvog robota, stroja bez ikakvih emocija koji je otputovao unatrag kroz vrijeme u potrazi za nestalim vremenom i sjećanjima.
Tko god je iz Netflixa u promotivnom traileru odlučio staviti u pozadinu "The Great Gig in The Sky" Pink Floyda s moćnim vokalom bez riječi Clare Torry nije mogao napraviti bolji izbor. Ne samo zbog toga što se u kontekstu trailera i filma čini kao da je Clare maestralno otpjevala buru emocija koje se potisnute skrivaju ispod šutljive i, na prvi pogled, mirne površine Cleine osobnosti, već i zbog toga što je Roma prema tempu, atmosferi, raspoloženju i epskoj veličini poput vizualne verzije albuma Dark Side of The Moon Pink Floyda.
Roma je u punom smislu riječi umjetničko djelo velike estetske ljepote koje poziva na ponovno gledanje i interpretaciju. Odvija se vrlo sporo, usmjerena je na svakodnevne, prizemne stvari, probleme i odnose, ali istovremeno govori o ključnim pitanjima za čovjeka, promišlja o životu, ljubavi i smrti na način koji transcendira svakodnevicu i uspostavlja čežnju za vječnim i neprolaznim. Istovremeno je riječ i o aktualnom djelu koje se pojavilo u kontekstu antiimigracijske politike američkog predsjednika Donalda Trumpa i oživljavanja ideje o dizanju zidova diljem svijeta.
