Kada je Chris Rock "naletio" poput teniske loptice na sjajno izvježbani forehand Willa Smitha nakon što se ovaj našalio na račun ćelave glave Smithove žene Jade Pinkett Smith usporedivši je s G.I. Jane, savršeno je nagovijestio šamarčinu koju će Oscar opaliti kinematografiji izborom filma CODA za najbolji film. Hej, filme, želiš biti najbolji? BAM! E, pa, ne može, ako nisi dovoljno inkluzivan prema nedovoljno zastupljenim skupinama, manjinama, ženama, obojenima, LGBTQ+ osobama i onima s kognitivnim ili fizičkim nedostacima.
Nova pravila podobnosti za najbolji film, prema kojima je jedan od kriterija, primjerice, i da glavna priča, tema ili narativ filma mora biti fokusiran na nedovoljno zastupljenu grupu, službeno ne bi trebala stupiti na snagu prije 96. dodjele 2024. No, već godinama je jasno da se neformalno primjenjuju, pa ne treba čuditi da je pozitivna obiteljska drama o gluhonijemima osvojila najprestižniju nagradu. Koliko se tu realno radi o "najboljem filmu" govori i činjenica da su za film većinu ključnih nagrada odnijeli ostali filmovi: Šape pasje (najbolja režija), Dune (montaža, fotografija, produkcijski dizajn, filmska glazba, zvuk, vizualni efekti), Kralj Richard (najbolji glumac) i Belfast (izvorni scenarij).
Na stranu to što je CODA "remake" s prilagođenim scenarijem na engleskom jeziku francuskog filma La Famille Belier, na stranu besmislenost vrijednosnog uspoređivanja neusporedivih žanrova (Kako uopće usporediti Dune i CODU?), pa i pristranost Akademije prema "osviještenim" drametinama. Ali, koliko može biti uopće smislena kategorija najboljeg filma ako pobijedi film koji (prema ocjeni samih članova Akademije) - nije najbolje režiran, koji nema najbolju glumu glavnih likova (nagrađen je jedino za najboljeg sporednog glumca), kao ni fotografiju, ni montažu, ni zvuk, a ni glazbu. Što ostaje od filma ako mu oduzmemo sve to? Hajde, osvojio je zlatni kipić za najbolji prilagođeni scenarij, s obzirom na to da kao "remake" za originalni nije ni mogao dobiti. Totalno apsurdno, totalno ideološki, totalno antifilmski. Ispostavlja se da je izbor za najbolji film zapravo izbor za najbolju lekciju iz tolerancije, inkluzivnosti, progresivnog aktivizma i političke korektnosti.
Igra na sigurno
Sve dok nije osvojio Oscara, film mi je bio dobar kao simpatična i zabavna drama odrastanja glazbeno nadarene tinejdžerice Rubby s majkom (Marlee Matlin), ocem (Troy Kotsur) i bratom (Daniel Durant) koji su (gotovo) u potpunosti lišeni osjetila sluha. Za razliku od favorita na kladionicama, užasno dosadne, ali atmosferične gay friendly vestern drame Šape pasje (The Power of the Dog) koja završava pomalo nejasno i trijumfom moralno sivog lika, CODA poput glavnog štrebera u razredu igra na sigurno. Naime, riječ je o vrlo klišeiziranoj i predvidljivoj priči, prožetoj pjesmom i bezopasnim humorom, o neobičnoj obitelji, koja u konačnici završava vrlo jasno, vedro i optimistično.
Film vizualno izgleda poput skuplje serije i ispripovijedan je na tipično američki način, s učestalim "kadar-protukadar" oblikom raskadriranja prizora, prigodan za široku američku publiku. I to onu koja voli lake pjevačke reality showove tipa American Idol ili The Voice. Možda je najveća prednost engleske verzije u odnosu na izvorni francuski film što je autentičnost postignuta izborom gluhih glavnih sporednih glumaca, pri čemu je Troy Kotsur opravdano dobio zlatnog kipića za ulogu otkačenog, hipijevski kul tate.
Pa ipak, usprkos vjerojatno plemenitim namjerama autora, teško se oteti dojmu da je CODA film namijenjen više onima koji čuju, nego gluhima. Glazba je esencijalna filmu, a protagonistica ne samo da čuje, nego je i dovoljno nadarena da može upisati Barklee School of Music. Preferirajući sliku nad zvukom kao sredstvom povezivanja, njezina obitelj doima se nesocijalizirano poput Turaka u Njemačkoj. Budući da je film ispričan iz perspektive Rubby, obitelj se često čini poput još jedne prepreke tijekom odrastanja i obrazovanja koju treba milom (adekvatnom socijalizacijom) ili silom (grubim prekidanjem veza) nadići da bi Rubby mogla ostvariti svoje individualne ciljeve koji se u temelju kose s interesima i mogućnostima obitelji.
Ideološki podtekst
Čini se da se tu krije latentni ideološki podtekst u kojem film funkcionira kao forma približavanja "stranaca", odnosno gluhe manjine, "razmaženoj" većini koja čulo sluha uzima zdravo za gotovo – a ne obrnuto. Kao potvrđivanje statusa quo dok gledamo kako jedna djevojka iz nepovoljnog položaja ostvaruje "Američki san". Da odem korak dalje, CODA je film samo prijateljski nastrojen populaciji gluhonijemih osoba, a u stvarnosti je čista komercijalna drama glavne struje koja eksploatira fenomen potpune gluhoće kako bismo mi obdareni sluhom mogli uživati u audio-vizualnoj punini, moralnoj poruci i u konačnici se osjećati bolje. Također, potvrđuje predrasudu da su oni ti koji se trebaju mijenjati i žrtvovati radi nas, dok mi eventualno možemo pokazati znakovima ono što oni ne mogu čuti i osjetiti.
Zbog svega ostaje gorak okus u ustima da je CODA dobio nagradu za najbolji film iz sažaljenja, iako su članovi Akademije zasigurno glasali misleći da rade pravu stvar, motivirani "ljubavlju" prema svim ljudima i pozitivnom energijom. Ako želite pogledati ozbiljniju umjetnost, antipod filmu CODA, koja se ne boji teških boja i emocija te koristi znakovni jezik gluhih na suptilniji način, bez ideologiziranja i melodramatske patetike, radije pogledajte sjajnu, Oscarom nagrađenu (za najbolji međunarodni film) misterioznu vožnju kroz nevjeru, gubitak, kreativnost i egzistencijalnu krizu, Vozi moj auto (Drive My Car), japanskog redatelja Ryusuke Hamaguchija.
