Da jabuka ne pada baš tako daleko od stabla pokazuje i novi film kanadskog redatelja Brandona Cronenberga, inače sina začetnika žanra tjelesnog ili biološkog filma strave (body horror), Davida Cronenberga. Brandonov Possessor (2020.) mogao bi se prema temeljnoj ideji opisati kao Avatar za ljubitelje visoko stiliziranog znanstveno-fantastičnog art horora koji tipično žanru tjelesnog horora stravu i odvratnost postiže nasiljem nad tijelom putem gubitka svjesne kontrole. Redatelj je stvorio uznemirujući distopijski svijet u kojemu je tehnologijom moguće zaposjesti, tj. preuzeti kontrolu nad drugim umovima te ih natjerati na užasne i nepojmljive zločine. Prikazao je tako najgoru noćnu moru tehnologije u kojoj plaćeni ubojice budućnosti postaju protagonisti, a junaci antagonisti, postavljajući istovremeno pitanja o problemu osobnog identiteta, etici i odnosu uma i tijela.
Za razliku od klasičnih srednjostrujačkih filmova o plaćenim ubojicama, stravični svijet Possessora prikazuje ubojice kao tjelesno pasivne, ali umno vrlo aktivne i moćne osobe spojene na posebne strojeve kao u Matrixu. Da stvar bude znakovitija, suprotno očekivanom, u filmu su ubojice isključivo ženskog roda koje mogu po potrebi uz pomoć tehnologije preuzeti kontrolu nad tijelima drugih ljudi neovisno o njihovoj rasi i spolu, natjerati ih da obave krvavi posao i da potom sami sebe ubiju. Ta mogućnost otvorila je interesantan potencijal istraživanja netradicionalnog transrodnog identiteta kada tjelesno krhka, albino „otimačica svijesti“ Tasya Vos prihvati novi posao i zaposjedne um Colina Tatea, dečka kćerke vlasnika velike kompanije specijalizirane za rudarenje podataka Johna Parsea. Po nalogu naručitelja, Parseova posinka Reida, zadatak joj je iskoristiti Tateovo tijelo da ubije Johna i njegovu kćer ne bi li Reid preuzeo kompaniju, a što će u konačnici omogućiti tajnoj organizaciji za koju radi Vos da u dvostrukoj igri preuzme kontrolu nad Johnovom kompanijom.
Film pritom ne postavlja samo filozofsko pitanje osobnog identiteta zaposjednutog nakon gubitka kontrole nad tijelom, nego i u kojem trenutku “otimačica svijesti” gubi kontrolu nad vlastitim identitetom tijekom potpuno novih iskustava u domaćinima, nesvjesno preuzimajući njihove djeliće umskih stanja i procesa. Drugim riječima, kako je objasnio Brandon za portal RogerEbert.com, tiče se psiholoških i emocionalnih posljedica zauzimanja drugih tijela kao, primjerice, u slučaju pilota dronova koji obolijevaju od posttraumatskog stresnog poremećaja usprkos činjenici da su tek posredno odgovorni za nasilje i ubojstva. Inače, začetak ideje o preuzimanju tijela inspiriran je neuroznanstvenim spoznajama, točnije knjigom španjolskog profesora neurofiziologije na Sveučilištu Yale Joséa Manuela Rodrígueza Delgadoa, Fizička kontrola uma: Prema psihociviliziranom društvu, u kojoj se opisuje kako je moguće izravno fizički manipulirati umom stimuliranjem određenih područja mozga te se raspravlja o mogućoj opasnosti daljinskog upravljanja cerebralnim aktivnostima čovjeka od strane drugih ljudi.
Rascjep između uloge i stvarnog 'Ja'
No, Brandon je ustvrdio za Syfy Wire kako neuroznanost u filmu nije korištena samo da bi film predvidio neku stvarnu budućnost, nego je više u funkciji figurativne znanstvene-fantastike. Stoga, kaže, film se tiče nas u sadašnjosti, a ne moguće budućnosti. To znači da nije fokusiran toliko na distopijsku mogućnost tehnologije i eksplicitnu razinu značenja, koliko je planirano dizjanirao ono što promatramo kao aproksimativne simbole apstraktnih ideja. Primjerice, u filmu se postavlja pitanje može li crv ući u čovjeka, završiti u mozgu i uzrokovati ideju zbog koje čovjek postane poput predatora. "Teško je reći je li ta ideja njezina ili je u pitanju samo crv. I on je tjera da radi određene stvari. Predatorske stvari. Na kraju shvatiš da ona nije ista osoba. Ona nije onakva osoba kakva je nekada bila", kaže Colin opisujući Tasyju. Crv se u tom kontekstu ne mora shvatiti doslovno, već može biti metafora stranog utjecaja na osobu, bilo da je u pitanju društveni, politički, tehnološki, religijski ili neki drugi utjecaj. U tom smislu, moguće je povući određenu paralelu sa usađivanjem ideja u filmu Početak (Inception, 2010.) Christophera Nolana.
U intervjuu za The New York Times izjavio je da je film također inspiriran osobnim iskustvom odvojenosti njegova stvarnog bića kako ga osjeća unutar sebe od uloge koje smo svi primorani igrati u određenim društvenim situacijama i interakcijama. Kako kaže, zainteresiran je načinom djelovanja, tj. nastupanja za sebe te odnosom između percepcije samoga sebe i izvedbe. „Film je utemeljen u mom vlastitom trivijalnom istraživanju tih stvari, trenutaka u kojima se osjećam odvojeno od mog života ili moram izvoditi ulogu, što mislim da su uobičajena iskustva, ali puno govore o tome što znači biti čovjekom“, objasnio je redatelj pokazujući tako očigledno visok stupanj samosvijesti te sklonost anksioznim reakcijama na određen društvene situacije.
Time je dao naslutiti da je upoznat s kanadskim sociologom i socijalnim psihologom Ervingom Goffmanom koji je analogijom s kazalištem pokušao objasniti međuljudsku interakciju obilježenu preuzimanjima društvenih uloga i identiteta kao na pozornici, nasuprot skrivenom, može se možda reći „realnom“ području iza kulisa gdje su ljudi ogoljeni do onoga što zaista jesu. Iako je i tada teško razlikovati autentičnu osobu od one koja to nije. Brandon čak vjeruje ništa od toga nije stvarno, pa smatra da ne postoji ni neko stvarno „Ja“ koje se manifestira u privatnoj sferi života. „Sve je izvedba“, kaže i dodaje kako misli da se čovjekov život sastoji od pronalaska uloge koja mu najbolje odgovara tijekom procesa vlastite izgradnje.
Utjecaj tehnologije na oblikovanje mišljenja
Odgovarajući na pitanje The New York Timesa je li Possessor zapravo metafora za našu demokraciju, Brandon kaže da „apsolutno“ jest. „Ako pogledate rusko miješanje u američke izbore, trenutno nas je zaista sve moguće hakirati. Svi smo izloženi nevidljivom utjecaj na način koji bi prije zvučao kao teorija zavjere, ali sada zvuči kao otvorena istina. Snowdenovo curenje podataka dogodilo se rano u razvoju scenarija. To je bio korijen mnogih tehnoloških satira [u filmu], ali to je postalo povezano s kontrolom ponašanja. To je naš sljedeći veliki problem: nevidljiviji načini na koje tehnologija oblikuje društvo putem društvenih medija.“
Manipulaciju javnim mišljenjem na društvenim medijima dodatno je objasnio za Syfy Wire ruskim miješanjem u američke izbore 2016. godine kada je, primjerice, ruska agencija IRA generirala vojsku trolova, širila izmišljene članake, dezinformacije i lažne vijesti ne bi li utjecala na ishode. Naime, Brandon upozorava da ljudi misle kako slobodno formiraju vlastita mišljenja, iako su zapravo možda pod utjecajem manipulacija strane države, kulture ili nečeg drugog, baš poput invazije stranog tijela u njegovu filmu.
Ako odemo korak dalje, logički možemo zaključiti da bi Brandonova objašnjenja vlastitog filma isto tako mogla biti poput crva koji zaposjeda naš um, kontrolirajući procesom interpretacije i prosudbe filma. U konačni ne bi li se i sam Possessor mogao shvatiti kao "otimač svijesti" gledatelja koji poput drugih filmova, ako su uspješni, u potpunosti zaokuplja našu pažnju, uvlači nas u svoj svijet, pa čak i mijenja kako se osjećamo, što mislimo i kakve stavove zagovaramo?
Zaokupljenost formom
Sve te namjeravane ili slučajne filozofske ideje Possessor prikazuje na estetski ušminkan i stiliziran način. Toliko da se čini kao da je Brandon pri snimanju bio više zaokupljen eksperimentiranjem s formom, stilom, tehničkim efektima i trikovima s kamerom, a manje pričom, razradom likova i njihovih odnosa. Likovi su hladni i distancirani, što naglašava jednako takva ambijentalno-elektronska izvanprizorna glazba koja nikada ne ostavlja mjesta za predah od napetosti. Iako je u pitanju klasični znastveno-fantastični film utemeljen u metafizičkom naturalizmu, onda kada je potrebno prikazati nešto nepoznato poput, primjerice, ontološki subjektivnog konflikta unutar uma, redatelj poseže za umjetničkom slobodom i rješenjima koaj nemaju nikakvo utemeljenje u realnosti. Primjerice, proces preuzimanja drugog tijela prikazuje interesantnim eksperimentalnim filmskim tehnikama kao metaforičko rastapanje tijela parazita-ubojice, slično topljenju voska svijeće, koje se doima kao da je dizajnirano za američki progresivni rock bend Tool, poznat po neobičnom artističkom vizualnom stilu glazbenih spotova.
Film zasigurno nije za svakoga, niti to želi biti. Iako vremenski traje kao prosječni dugometražni igrani film, vrijeme samog filma ostavlja dojam da teče puno sporije, pružajući tijekom izlaganja obilje prostora za intelektualnu refleksiju. Zbog toga zahtijeva pažnju, strpljenje i mentalnu otvorenost gledatelja prema novom filmskom iskustvu. Pri tome se poprilična količina nasilja, nanošenje tjelesnih ozljeda i obilje krvi koristi poput svježe boje ili estetskog materijala u oblikovanju impresije slike. Ujedno sadrži i neočekivano mnogo relativno eksplicitnog seksa koji je postao svojevrsna tabu tema komercijalnog igranog filma, ali se jako dobro uklapa u sveprisutnu psihologiju erosa i tanatosa.
