Dovraga, bilo je to dosta davno. Toliko davno, da imam osjećaj kao da sam od tada promijenio već deset tijela ili ostavio iza sebe jednako toliko, ako ne i više, osoba. Koliko sam mogao imati godina? Ne znam točno. Bio sam u nižim razredima osnovne škole, nosio naočale i živio u ludom vremenu kada su se u širem centru Osijeka održavale svinjokolje, filmovi se gledali s kopija piratiziranih videokazeta, a u grad su dolazili cirkusi s divljim životinjama.
Jednom me je prilikom djed odveo na predstavu s lavovima i kojekakvim ekstremnim ekshibicijama, u sklopu čega je bilo moguće fotografirati se s čimpanzom koju su nosali kroz publiku od čovjeka do čovjeka. Koliko god da sam to priželjkivao, toliko sam se i bojao jer su baš tada kružile priče da je netko ostao bez obraza u zagrljaju sa simpatičnim primatom. Kada je došao red na mene, sjećam se da sam bio iznenađen snagom kada me je zagrlio svojom dlakavom rukom. Iako malen, osjećao sam da bi mi s lakoćom mogao otkinuti vrat, samo ako bi to poželio.
Da nisam pogledao Nikako (Nope), novi film Jordana Peelea, vjerojatno bi ta blago hororična epizoda ljudske taštine usred čudnovatog spektakla ostala zakopana negdje duboko u riznici osobnih sjećanja. Naime, u filmu dječji glumac azijatskog podrijetla svjedoči tijekom snimanja komedije situacije krvavom masakru podivljale čimpanze nakon naizgled bezazlenog puknuća balona. Da stvar bude zanimljivija, izgleda da je i sam Jordan Peele zaboravio da je prije šest godina tvitao o neobičnom snu koji je, kako se čini, poslužio kao ideja za retrospektivni prizor filma.
"Sanjao sam da je beba čimpanze napala neke ljude, a onda je dotrčala do mene i prestrašena me zagrlila. Probudio sam se sa suzama koje su mi tekle niz lice", napisao je 2016. Peele na Twitteru. Upitan o tvitu, Peele je ove godine izjavio za Dazed da je potpuno zaboravio na to, što, kako kaže, zapravo pokazuje koliko njegovi filmovi dolaze negdje iz nesvjesne nutrine.
Ne piljite, ne buljite...
Poruka za upamtiti: ne igraj se naivno sa silama koje se nikada ne mogu ukrotiti jer će vas u konačnici uništiti. Neke životinje, ali i ljudi, izravan i neprekinut pogled shvatit će kao izazov i prijetnju njihovu hijerarhijskom statusu moći i dominacije. Ne piljite, ne buljite netremice ako ne želite isprovocirati reakciju koja vam se neće svidjeti. Nikako. I tu se nalazi neobična Peelova poveznica između čimpanzinog ubilačkog pohoda i misterioznog letećeg entiteta na nebu skrivenog među oblacima iznad kalifornijskog područja Agua Dulce prošaranog rančevima u predgrađu Hollywooda.
Za razliku od 2001: Odiseje u svemiru Stanleyja Kubricka, gdje je scena s majmunima i montažno spajanje bačene kosti sa svemirskim brodom sjajan prikaz evolucijskog progresa čovjeka kroz otkriće alata za destruktivne i konstruktivne svrhe, Peeleova užasavajuća scena s čimpanzom otkriva tek neukrotivu životinjsku narav koju dijeli s tajanstvenim neidentificiranim letećim objektom. Izravan pogled prema njemu mogao bi vas koštati života, ali ni tjeskoba pred nepoznatim nije funkcionalno rješenje. Naime, pomalo paradoksalno, nikako ga ne smijete drsko pogledati i, istovremeno, nikako ga ne smijete ispustiti iz vida.
Poput klasičnog znanstveno-fantastičnog horora, Nikako je film koji napetost i užas gradi postupno, kroz na prvi pogled neobjašnjive događaje na granici biblijske fantastičnosti poput kiše metalnih novčića, putem prikrivanja suvišnog, otkrića nepoznatog misterioznog objekta na nebu i spoznaju da se ponaša poput čudovišnog predatora pa do nekoliko vrlo kvalitetnih "jump scare" trenutaka koji vas tjeraju na skok. Međutim, Nikako nikako nije "čisti" znanstveno-fantastični horor.
Peele je posložio film s namjerom da nas pomakne iz komfor zone subverzijom očekivanja i sjajnom uporabom moći zvuka za izazivanje horora i sugestiju na takav način da ćete uz pomiješane emocije pomisliti da je film zaista čudan. Film o filmu kao mediju (digitalnom i analognom), film o drugim filmova, film o Hollywoodu, film o filmskom setu, film čije je postojanje i razumijevanje ovisno o postojanju drugih filmovima, film o ljubavi prema kinu… Nećete pogriješiti ako odmah pomislite na, primjerice, majstore kinematografije Godarda i Tarantina. No, Peele gura (meta)film prema filmu o vanzemaljcima, ali ne onakvima kakve očekujete, a onda i prema filmu kao društvenoj kritici.
Magnetična privlačnost
I bez obzira na sveprisutni osjećaj neobičnosti, film nikako nećete moći prestati gledati. Sukladno žanrovskom spoju horora, trilera, znanstvene-fantastike, komedije i vesterna, nije iznenađujuće ako na trenutke budete osjećali nelagodu, prestravljenost i začuđenost, a na trenutke zabavu i poriv za smijehom. Nikako posjeduje nekakvu svjesnu magnetičnu privlačnost, osvješćujući spektakularnu narav samog filmskog medija paralelno kritičkom pristupu spektakularizaciji svijeta, grotlu taštine, destruktivnosti i profiterstva Hollywooda i senzacionalizmu medija. U intervjuu za Today, Peele je rekao da je želio napraviti spektakl koji će ljudi morati vidjeti. "Osjećao sam kao da se borim za film, da se borim za iskustvo gledanja filma u kinu dok sam pisao film. Dakle, radi se o spektaklu. Onda sam to istražio i počeo na neki način otkrivati ono što mislim da je mračna strana našeg odnosa sa spektaklom."
No, film po sebi može biti više od spektakla, odnosno vizualno dojmljivog slijeda slika. Kao zapis stvarnosti može imati stvarni spoznajni značaj manifestiran već slavnom, pionirskom Muybridgeovom kronofotografijom trkaćeg konja u galopu iz 1879., koju je Peele pametno iskoristio u metafilmske i društveno-kritičke svrhe, zbog čega sam jednom prilikom predložio da bi se početak nove ere nakon Krista trebao početi računati od rođenja filma - nasuprot Isusovu mesijanskom pozivu na vjerovanje u "veselu vijest" putem glasa, riječi i čudesnih, fantastičnih djela, izumom filma dobili smo sredstvo s kojim smo prvi put u povijesti imali priliku učahuriti audiovizualni fragment prostora i vremena, a samim time i istine.
Dok je Muybridgeov "Konj u pokretu", moguće prvi film u povijesti ili radije "GIF", znanstveni eksperiment s ciljem otkrivanja istine putem analize pojedinačnih fotografija o načinu galopa konja, tj. postoji li trenutak kada su sve četiri noge u zraku, Peele je zainteresiran za rasu (crnog) jahača i "simptomatsku" interpretaciju unutar šireg ideološkog konteksta, tj. onu koja ide dalje od tumačenja eksplicitnih i implicitnih značenja. Misteriozni jahač prva je filmska zvijezda, prvi kaskader, krotitelj konja, i sve to u jednom, kako se tvrdi u filmu koji se doima kao da je Peeleov bizarni cjelovečernji prednastavak u boji za Muybridgeov slavni "GIF".
Napisati klasični filmski osvrt na Peeleov film čini mi se da bi bio uzaludan pothvat, zbog čega sam ga i pokušao u nekoj mjeri izbjeći. Jer sve što bih napisao, svaka analiza glumačkih izvedbi, likova, ljepote kadrova i fotografije, rada kamere, podsjećanje na Peeleovu redateljsku i glumačku prošlost završilo bi u najboljem slučaju kao grebanje po površini. Kako uopće pisati o filmskom spektaklu koji će vas zainteresirati, uznemiriti, potaknuti na razmišljanje i iščekivanje a onda završiti jednim velikim, bizarnim "puf"? Apsurdnim, nadrealnim, antiklimaktičnim rasprsnućem u daljini, kao da je riječ o nečemu mekanom, beznačajnom, polupraznom. Kao da je u pitanju umjetnost u plinovitom stanju.
Neće vam se ništa loše dogoditi ako pogledate Nikako, osim možda osjećaja da ste prevareni, zavarani i zbunjeni. No, možda je baš u tome poanta filma, demonstrirati gledatelju nesupstancijalnost, efemernost i beznačajnost spektakla upogonjenog radi profita i pohlepe koji nas proždire odvraćajući pažnju od onog bitnog. Peeleov film je tako, slučajno ili namjerno, zašao u filozofiju plasirajući gledatelju na prvi pogled skupi ljetni blockbuster.
