Kakav se to muškarac budi s okovanim gležnjem? Mislim, kakav to trebaš biti tip da bi morao vezati vlastitu nogu za drveni stup dok spavaš? Zasigurno – poseban. Sve dok si to napravio svojevoljno, za razliku od, metaforički rečeno, okovanih stanovnika Platonove pećine koji ne znaju kako doista izgleda realnost osvijetljena Sunčevim svjetlom izvan svijeta sjena, odnosno, sve dok nisi u neosviještenoj većini koja prolazi bez dubljih promišljanja kroz život. Jedino je pitanje, je li riječ o nekome s posebnim potrebama ili barem naginje pozitivnom junaštvu? A to je nešto što moraš sam istražiti ako se zatekneš u takvoj nezgodnoj situaciji, bez sjećanja na to kako si zapravo završio u njoj.
„U tebi je kaos“, kaže antagonist (Ethan Hawke) protagonistu (Oscar Isaak) nove Marvelove televizijske miniserije Mjesečev vitez (Moon Knight), koja se baš počela prikazivati na Disney+. „U njemu je što?!“, pitaš se. Recimo samo da boluje od disocijativnog poremećaja ličnosti, pa je malo Steven Grant, uštogljeni prodavač u suvenirnici sklon gubitku svjesne kontrole nad vlastitim životom, a malo je židovsko-američki plaćenik, Marc Spector, koji je spletom okolnosti postao avatar egipatskom bogu Mjeseca Khonsua. On je Mjesečev vitez, „lutalica“, - ni po čemu običan, mentalno pomaknut i čudan stripovski super(anti)junak. S obzirom na to da je mračan, bori se protiv zla, ima alter ego milijunaša i problem osobnog identiteta, neki su ga proglasili „Marvelovim Batmanom“, ali ova dva lika se razlikuju koliko i njihovi kostimi, tako da je svaka sličnost slučajna.
Razlomljen identitet
Mjesečev vitez još je jedan primjer superjunaka koji se poput Batmana, Supermana, Spider-Mana itd., oslanja na ideju o egu i alter egu, personi i stvarnom „ja“, samo što je identitet Mjesečeva viteza razbijen na više različitih, izoliranih ličnosti unutar istog tijela. Doduše, konceptom i realizacijom njegov razlomljeni um sličniji je superzlikovacu Normanu Osbornu/Zelenom goblinu kako je prikazan u Spider-Manu (2002.) Sama Raimija. Iako u početku serije Steven nije svjestan (su)postojanja Marca i egipatskog boga, vrlo brzo spoznaje da u sebi krije konkurentske osobnosti, pa možemo čuti unutarnje dijaloge i razgovore između identiteta, što je vizualno manifestirano suprotstavljanjem njegova stvarnog lika odrazima u zrcalima ili glatkim površinama, kao i svjedočiti nadmetanju identiteta u dominaciji i kontroli tijela.
Dok je Steven dobar dečko, klasični luzer nesiguran u sebe koji sanja o romantičnoj vezi s nekom, bilo kojom ženom, Marc je opaki, istrenirani ubojica u službi moćnog mitološkog boga koji periodično obdaruje protagonista supermoćima, ali ga i izluđuje bezobzirnošću i krivim savjetima. Kada Steven na početku serije razgovara o osobnim problemima s uličnim živim kipom, on kao da u njemu podsvjesno pronalazi podvojenu naravi koja funkcionira kao njegova simbolička analogija. Dakako, riječ je i o zgodnoj narativnoj dosjetki za zabavu gledatelja. Mjesečev vitez kroz nastavke serije prolazi proces integriranja razdvojenih identiteta, učeći pritom da ga suradnja suprotstavljenih osobnosti čini moćnijim.
Nježan i razuman, a zao antagonist?
Interesantno je da je u Mjesečevu vitezu antagonist Arthur Harrow (Ethan Hawke), vođa kulta koji je bivši Khonsuov avatar povezan s bogom Ammutom, zapravo pozitivna negacija protagonista u formi zlog negativca. Pod tim mislim da se za razliku od protagonista doima kao priseban, racionalan lik, ali je u stvarnosti utjelovljenje straha od vječnog nemira jer sudi na osnovi budućih, još uvijek neostvarenih zlodjela.
Kao što je Hawke rekao za Collider, ako je lik Oscara Isaaka iz perspektive promatrača, poput Mjeseca u stalnoj promjeni, onda je Hawkov lik morao biti nepromjenjiv, nešto između liječnika i redovnika. „Ako je on nebalansiran, ja sam trebao biti balansiran, ako je on slomljen s oštrim rubovima, ja sam trebao biti mekan i nježan...ako je on trebao biti lud, osjećao sam da sam ja trebao biti razuman. I to je bio izazov, kako predstaviti nekoga tko je potpuno razuman kao nekoga tko je zao?“
Opravdanost kažnjavanja prije počinjenja zločina
U središnjem odnosu između Mjesečevog viteza i Arthura Harrova reflektira se ključno filozofsko pitanje serije: Dolazi li kazna nakon zločina previše kasno ili je moralno opravdano kažnjavati kao u Specijalnom izvještaju (Minority Report, 2002.) prije nego što je zločin uopće počinjen? Pitanje implicira i potpitanje: Je li moguće etički opravdati ubojstvo djeteta za koje znamo da će u budućnost počiniti teške zločine? Harrow namjerava uskrisiti Ammut kako bi zlo bilo sasječeno u korijenu, a Steven se naivno pita: „Misao ne može biti zla, zar ne?“, dodajući kako je za njega kažnjavanje nevine djece moralno odbojno.
Naivno, jer se čini nekonzistentno s ranijom sugestijom da Harrov nema samo moć razotkrivanja tajni „srca“, tj. da nema samo uvid u misli i moralni karakter osobe, nego da također može vidjeti kakva je duša i u svom još uvijek neaktualiziranom obliku – što implicira metafizički determinizam iz kojega izvire unaprijed utvrđen plan za svaku osobu.
Uzmite za primjer Adolfa Hitlera kao arhetip zla zapadne civilizacije. Kada bismo imali moć vratiti se u prošlost, sa znanjem o svim gnjusnim zločinima koje je počinio, moglo bi se učiniti da je njegova budućnost određena i nepromjenjiva, pa se postavlja pitanje ne bi li svijet bio bolji da je ubijen još dok je bio nevino dijete. Emotivno gledano, teško je zamisliti opravdanost ubojstva nevinog djeteta, čak i da se zove Adolf Hitler. No, racionalno gledano, sa stajališta maksimaliziranja sreće (utilitarizam), čini se da bi bilo opravdano ubiti Hitlera kako bi se spriječila nesreća i patnja ogromnog broja ljude diljem svijeta. Jedini problem je, ukratko, što ne možemo znati do kojih bi sve posljedica doveo takav čin i ne bi li izostanak Hitlera proizveo alternativnu povijest s još većom količinom zla.
Neujednačen, otkačen i kaotičan
Mjesečev vitez je interesantna miniserija koja me je ponovno navela da se zapitam zašto baš toliko volimo superjunačke filmove i serije? Osim što pružaju jasnu moralnu sliku dobra i zla, odnosno u slučaju Mjesečevog viteza relativno, barem naizgled jasnu, pretpostavljam da bi se jedan od razloga zasigurno mogao skrivati u tome što nam pružaju priliku osjetiti i zamišljati što bismo još mogli biti kroz poistovjećivanje s protagonistima koji u pravilu otkrivaju da se ispod njihova svakodnevnog identiteta krije nešto više. Oni su sve što želimo da jesmo, ali nemamo ni hrabrosti ni talenta da stvarno postanemo.
Ako niste previše zahtjevni i volite superjunačku tematiku, pretpostavljam da biste mogli uživati u seriji. Vrlo je pitka, iako možda konfuzna, fantastična drama/akcija pogonjena s humorom na liniji Deadpoola koja ne ide u same izvore super-lika, već kreće od trenutka osobne povijesti Mjesečevog viteza kada je već postao superjunak, samo što toga još nije svjestan svaki njegov identitet.
Estetski gledano, Mjesečev vitez se doima poput nekog B filma, sa skromnim specijalnim efektima u odnosu na visokobudžetnu braću. Objavljena su tek tri od šest nastavaka, od kojih su prva dva interesantna jer se poigravaju s gledateljem razbijajući očekivanja naglim prekidima narativnog kontinuiteta (simulirajući disocijativni poremećaj ličnosti) i otvarajući otkačeni eklektični svijet mitologije, simbolizma, akcije, pustolovine i suvremenosti. Treći je nastavak slabiji, kaotičniji i manje je vođen likovima a više akcijom i pustolovinom, iako se nada da će osvojiti gledatelje čarima egzotike Srednjeg istoka i misticizma nadnaravnog. Gdje i kako će serija završiti ostaje još za vidjeti, ali zasad je pristojna televizijska zabava.
