Festival je narastao u ove četiri godine. Jeste li zadovoljni učinjenim i odazivom publike? Zadovoljan sam, jako. Pitali su me kako sam dobio Oscare? Da nisam imao dobre suradnike koji su mi pomagali da napravim ono što sam naumio, nikad ne bih dobio Oscara. Isto tako, da nije bilo Nataše Popović i njenih cura koje su to pripremale, ne bi bilo festivala. To je preraslo granice da bih to mogao sam napraviti. Ohrabren sam i jer sam vidio koliko je ljudi došlo na taj bugarski film (Journey to Jerusalem, op.a.). Ta publika je plakala na jednu, da je nazovemo, šmirantsku glumu, to je jedan naivni film koji je jako dobar. Drago mi je da je tom filmu pečat dao i bugarski car, kojemu su suze tekle na film.
Jeste li se konačno preselili iz Hollywooda u Hrvatsku? Ne, još sam vezan u Los Angelesu nekim poslovima, koje nikad neću završiti. I moram donijeti sve stvari. Toga ima jako puno, kroz 25 godina svega se skupi, stvari koje uopće ne trebaju čovjeku u životu, ali on ih skuplja i skuplja... A kad umrete dođu i rasprodaju, i k'o da nikad nije bilo...
A što radite kad boravite u Hrvatskoj? Gledate filmove? Ne, filmove gledam u Americi, dan i noć. Pregledao sam 140, 150 filmova od svibnja prošle do veljače ove godine. Gledate po noći, pa gledate tri, četiri filma, i onda više ne znate što gledate, nego se sjećate dojma koji je film ostavio, pa po tom dojmu birate filmove...
Snimio i montirao: Franjo Tot
Pomaže li Vam supruga u odabiru filmova za festival? Ne, kad ja nešto vidim što mi je jako dobro, onda je zamolim da pogleda. I ona nekad pogleda, nekad ne... Ali, ona je jako osjećajna osoba koja ne voli te strašne filmove o holokaustu.
Na Jewish Film Festivalu i ove godine predstavljate filmove iz Izraela. Kakva je izraelska kinematografija? Mislim da se izraelska filmografija strašno uzdigla. To tumačim time da ima jako puno mladih koji se žele baviti filmom, koji misle da će se baviti nečim što nije teško. Kad zagrizu onda vide da je to jako teško. Jako je teško sve pokrenuti, dobiti novac. Kad to krene, onda je sve lakše. Film John Rabe, koji je otvorio festival, ne bi nikad bio snimljen da mu jedan financijer, koji je u industriji, a kome se svidjela tema, nije dao prvih pet i pol milijuna eura.
Postoji li tema koja prevladava, ili barem tema koja obećava? Ne. Stalno govorim – treba raditi suvremene teme. Mi se stalno vraćamo u borbu, u rat. Izrael zato ide naprijed, jer imaju teme koje se događaju danas, svakog trenutka.
Mislite li da je problem hrvatske kinematografije u tome što država financira proizvodnju filmova? Greška je u tome što država financira previše filmova. Trebalo bi to smanjiti. Pa, ne može svaki čovjek dobiti novac. Ja ne vjerujem da ima osam dobrih scenarija. Mislim da u ovako maloj zemlji ne može biti više nego jedan, dva dobra scenarija u godini dana. I onda što rade filmaši? Idu na televiziju, a to što gledamo na televiziji je strašno, znamo kakva je televizija. Kako oni nemaju program, jedva čekaju da dođe nešto, pa novac koji daju uvjetuju time da termin bude duži, da bi dobili seriju. Čim su dobili seriju produžili su radnju, pa film postaje dosadan. Druga greška je da svi žele napraviti art-film. Onaj Kenjac je zgodna tema, ali za kratki film, kao što su u Americi imali movie of the week... Naši ljudi žele od tih kratkih sadržaja napraviti dugačke filmove i oni postanu dosadni. Nije sve art-film, treba raditi zanimljive filmove, da ljudi vole ići u kino, i još da plaćaju.
A gdje su nam producenti? Ja predajem producentima na Akademiji i gledam te dečke i djevojke koji žele biti producenti – pa nije njima ćaća ostavio lovu da rade filmove. Oni nemaju distribucije, nemaju kome otići. Nemaju barem nekog distributera da ode prodati film u, recimo, Austriju, ili da rade koprodukciju. To su sve pametna djeca, ali oni nemaju banke. A tko su kod nas producenti – televizija i fond, nitko drugi ne ulaže. A tu je i problem distribucije – nije najvažnije film napraviti, važno je plasirati ga.
Jeste li vidjeli rezultate o financiranju projekata koje je odobrio Hrvatski audiovizualni centar (HAVC)? To je sramota što se dešava. Evo, moj prijatelj Branko Ivanda, koji snima film o Lei (Deutsch) i Dariji (Gasteiger), on ne može skupiti novac da počne snimati taj film. A to je jedan značajan film, jer još od Devetog kruga u Hrvatskoj nije snimljen film koji govori o holokaustu. Zar nitko to ne čita? Zar ne vide da je to kvalitetnije od drugih kojima dijele šakom i kapom? A taj scenarij ima šansu postati dobar film i probiti se u svijetu, a ovim raznim sranjima, da tako kažem, daju novac. Ali, tu počinje drugačija priča. Tko su ta dva člana komisije, tko su ti ljudi koji daju novac? Kakvo iskustvo oni imaju na rađenju filmova, jesu li oni ikad radili kakav film? Što znači filmografkinja, ja nikad u životu nisam čuo za takav naslov, to samo u Hrvatskoj mogu čuti.
Sudjelujete li još uvijek u produkciji Ivandinog filma? Ja bih, ali nemam banku.
Spominjali ste televiziju. Jeste li gledali serijal Tito? Odmah da skratimo, Antun Vrdoljak je moj dobar prijatelj iz mladih dana i to ne bih komentirao.
A kako komentirate privatizaciju Jadran filma? Svojevremeno, kad se prodavao Jadran film, dao sam glas zajedno s Antunom Vrdoljakom da se ne prodaje. Naša zemlja još nije dorasla da dođe do privatne kinematografije... U ono vrijeme nije ga trebalo prodati.
Zašto se kod nas više ne snimaju koprodukcije, kao u zlatno doba Jadran filma? Ministarstvo financija nije našlo instrumente kako stimulirati stranog producenta da dođe ovdje i snimi film. Zašto bi on došao ovdje ako u Mađarskoj dobiva 28 posto od svakog dolara koji uloži, ili u Češkoj, ili Njemačkoj... Ovdje nitko nema sluha, treba dati popuste. Sjećam se kad sam još za vrijeme predsjednika Tuđmana išao kod Škegre da se dogovaramo, da nam daju neke ustupke, ali ništa od toga nije bilo.
Može li nas spasiti ulaganje u nove 3D tehnologije i studija? Ma... ako nema srca, onda te neće spasiti ni digitalna tehnologija. Pa vidite da je ovog tajlandskog režisera (koji je dobio Zlatnu palmu u Cannesu, op.a.) spasilo srce, njegov film je najbolji film jer ga je on režirao srcem, jer je on žalio kravu. Kod nas nitko nikog ne žali, mi idemo laktom, i tako dugo dok idemo laktom neće biti dobre kinematografije.
Prijeđimo na Oscare. S obzirom na lobiranja i novac koji se troši na kampanje, koliko je Oscar poštena nagrada? To nema veze. To je jedna od nagrada koja je najdemokratskija, ima oko 6.000 ljudi koji biraju. Filmski studiji troše velike pare na reklamiranje i radili bi to imali Oscara ili ne. To su dobri filmovi. Kao član Akademije odbacujem čak i pomisao da ima neke korupcije. To što se troše ogromni novci oko filmova, to je zato što se u Americi troši novac!
Snimio i montirao: Franjo Tot
Što mislite o Avataru? Ja sam mislio da će Avatar dobiti Oscara. Glasao sam za Avatara jer smatram da je to jedan prijeloman film, kao što je bio prijeloman tonski film. Mene prvi tonski film podsjeća na Avatara, to je jedna revolucija u kinematografiji. Bit će filmovi do Avatara i filmovi poslije Avatara.
Kako se mladi filmaš može izboriti za status u Hollywoodu? Samo na jedan način – da pravi dobre filmove.
Dakle, ne art-filmove? Definitivno ne art-filmove.
Mislila sam da se art-filmom etablira ime. To je bilo 1913. Danas art ide tamo kamo pripada, u art-kino. A art-kino nikad nema više od 80 sjedala.
Preživjeli ste holokaust. Kojeg se osjećaja najviše sjećate iz boravka u logorima, očaja, straha...? U ono doba nije bilo vremena za strah, niste osjećali strah nego ste samo željeli preživjeti, i to ne za mjesec dana, nego od danas do danas navečer, a što će biti sutra već je stvar u nečijim drugim rukama. Najviše mi je ostala u sjećanju scena kad su vješali ljude ispred nas, a mi smo stajali postrojeni, i kad su nas oni molili zadnjim riječima da prenesemo svijetu kako su umrli. Ja danas nemam noćne more, imam sreću da se jako malo sjećam – ali želim ne zaboraviti, i želim da ljudi oko mene ne zaborave.
O filmskom žanru koji voli... Najviše volim gledati avanturističke filmove. Cijeli život bih gledao Errola Flynna.
O redateljima s kojima želi raditi... Ja više ne želim raditi. Ali, uvijek bih želio raditi sa Spielbergom, jer smatram da je dobar čovjek. A smatram da ne možeš biti dobar redatelj ako nisi dobar čovjek, a on je više dobar čovjek nego dobar redatelj.
O Ridleyju Scottu... Ridley je profesionalac.
O filmu Život je lijep Roberta Begninija... Režija je jako dobra, no ja ne mogu prihvatiti da netko pravi sprdačinu od holokausta. Mislim da su Židovi koji sjede u Akademiji napravili grešku kad su mu dali Oscara...
O svom šeširu... Imam rupe na glavi koje su nastale od raka, a to je nastalo od filma. 53 godine stojim na suncu, nisam pazio. Trebao sam nositi šešir, ali nisam jer sam imao bujnu crvenu kosu...
