Lagao bih da nisam imao dobar predosjećaj, i to tek na osnovi polovično pogledanog trailera i dizajna filmskog plakata u stilu filma Franka Millera Sin City, ali nisam znao koliko će mi CGI medvjed na "bijelom" u kinu biti šlag na kraju već ionako sjajnog vikenda. Istina, slab sam na retro eksploatacijske, pretjerane i nasilne "grindhouse" filmove pa me je Kokainski medvjed (Cocaine Bear) dobio na prvi pogled unatoč svim svojim slabostima, problemima i lošem ukusu.

Mislim, kako me ne bi dobio kad počinje uz rokerske taktove legendarne "Jane" Jefferson Starshipa dok našmrkani diler kokaina iz aviona na autopilotu baca torbe prepune droge, da bi potom u totalnom narko ludilu, pri pokušaju skoka iz aviona, opalio glavom o rub otvora i poginuo da gluplje ne može? A da stvar bude smješnija, u osnovi se, manje-više, tako i dogodilo u stvarnost 1985. godine, naravno uz slobodnu fikcionalizaciju događaja.

Naime, bivši policajac i odvjetnik Andrew Thornton doista je postao spletom okolnosti krijumčar droge i njegovo mrtvo tijelo s neotvorenim padobranom brzo je dovedeno u vezu s mrtvim medvjedom koji je progutao oko 34 kilograma kokaina usred šume Chattahoochee. Kako piše The Sun, leteći iz Kolumbije, Thornton je ispuštao pakete kokaina iz aviona iznad Georgije, od kojih je jedan pronašao medvjed. Zatim je sam skočio s ostatkom droge privezanim za struk, a letjelica je na autopilotu udarila u planinu u Sjevernoj Karolini. Prema istražnom uredu Georgije, Thornton je zapravo udario glavom o rep zrakoplova dok je skakao i nije uspio otvoriti padobran.

Ukroćivanje kaosa

Cocaine Baer je zabavna crna horor komedija inspirirana s ovom nevjerojatnom pričom koja je poslužila samo kao teza za još nevjerojatniji, izmišljeni razvoj događaja. Što bi se dogodilo da je medvjed preživio? Kako bi kokain utjecao na njegovo ponašanje? Možda ćete se iznenaditi da je film režirala tijekom pandemije koronavirusa i zatvaranja svijeta prilično poznata američka glumica Elizabeth Banks na osnovi scenarija Jimmyja Wardena. Banks je u razgovoru za Time izjavila kako ne nema većeg simbola kaosa od medvjeda na kokainu, kao i da joj je režiranje filma bilo gotovo katarzično jer je mogla barem malo "ukrotiti kaos" i osjetiti povezanost s drugim ljudima kroz zabavu, smijeh i užas.

Prednost film u usporedbi s drugim kritičkim razvikanim ili nominiranim za nagrade je to što dobijate upravo ono što možete i očekivat od jedne takve horor komedije. Šašavu zabavu, hrpetinu klišeja, već viđenih rješenja, klasično ispričanu priču uronjenu u i dalje aktualnu nostalgiju za neprežaljenim 1980-ima, ali s tim komičnim obratom da se alfa predator pod utjecajem narkotika otima izvan svake kontrole u krvavom pohodu kakav ne možete ni zamisliti. Fascinirani suludom idejom, neki su mediji poput portala Complex čak i konzultirali neuroznanstvenika ne bi li im objasnio kako se životinje ponašaju pod utjecajem droga.

Alegorija o Kremlju

No, sve je to totalno sekundarno u svjetlu ruske invazije koja se otela s lanca. Obična praznina fizikalizma, materijalizma i naturalizma. Uskogrudnost mišljenja zarobljenog u gabarite dozlaboga dosadne svakodnevice prirodnih sokova i zdravog života. Jer, ako malo bolje razmislite, Kokainski medvjed, sasvim slučajno, prerasta u ultimativnu alegoriju današnjeg kaosa. Alegorija je to o čudovišnom Kremlju natopljenom kokainom kojeg su lukavi Amerikanci u diverziji ispustili iznad Rusije - inače mirne zvijeri, koja je pod narkotičkim utjecajem totalno pukla, razvaljena od previše lajni, ili kako oni to znaju reći od prijeđenih "crvenih linija". Alegorija je to o ruskom medvjedu kojeg je Zapad, kako to kaže veliki ofenzivni realist John Mearshmeier i njegovi sljedbenici, pretjerano bockao (drogom) i uznemirio, pa je prekinuo san, izašao iz pećine i počeo klati sve što sliči na "ukrajinske neonaciste" i oslobađati Ukrajince od njih samih.

I zato bi Kokainski medvjed trebao dobiti Oscara kao najbolji film. Ne samo što u njemu glume glumci različitih rasa i promovira nedovoljno zastupljene grupe, ne samo da je protagonistica žena Keri Russell, btw. ultimativna romantična duša svih tinejdžera s kraja 1990-ih i početka 2000-ih, Felicity, nego je riječ o djelu koje detektira stvarno stanje stvari, objašnjava kako je došlo do pobješnjele invazije jednog iskompleksiranog diktatora na kraju života. Kad je bal nek' je maskenbal. ŠČ!