Večeras, uoči rimokatoličke svetkovine Svih svetih, mnogi će proslaviti Noć vještica ili "Halloween" ukrašavanjem kuća bundevama i svijećama, maskiranjem u fikcionalne likove iz mitova i legendi, poput vampira, zombija i vještica te odlaskom negdje van u grad na dionizijsko bančevanje ili gledanjem horor filmova.
Takav tip "uvezene" zabave ponajviše ne odgovara radikalnim čuvateljima "morala" i "kršćanske tradicije", pa se svake godine mogu čuti zabrinute riječi o tome kako nikako nije riječ o "bezazlenom" događaju. Prošle je godine, primjerice, za Slobodnu Dalmaciju teolog Nikola Milanović rekao da je Noć vještica sa Zapada nametnuti "mračni", "antikršćanski" običaj "koji nije bezazlen niti naivan kakvim ga se nastoji prikazati".
U takvim ozbiljnim reakcijama i čvrstim stavovima vezano za fikcionalne entitete, događaje i zbivanja zapravo se reflektiraju psihološka nesigurnost, kao i vjerovanje u opstojnost očigledno fantastičnih natprirodnih bića i pojava. Uzmite za primjer nedavni slučaj kada je radikalno kršćanska udruga Vigilare reagirala na prvi zagrebački "Zombie walk" umjetnički performans zaljubljenika u horor žanr filmova, posebno onih sa zombijima, s apsurdno komičnim komentarom "...Kakvom umu ovo može biti zabava? Ovo nije nikakva šala, nego stvaranje novih nasilnika i bolesnika..."
Horor u jugoslavenskoj kinematografiji nije bio cijenjen
Budući da će se sigurno mnogi odlučiti provesti Noć vještica u jezivoj i mračnoj atmosferi kod kuće ispred "malih ekrana", odlučio sam se napraviti malu listu dobrih hororaca. A, može li nešto biti strašnije od jugoslavenskog horor filma u situaciji kada se mnogi domaći desničari, konzervativci i vrli vjernici uplaše i na sam spomen imena Jugoslavije koju shvaćaju doslovno kao manifestaciju pakla na Zemlji? Odlučio sam se zbog toga, prema preporuci filmskog portala Pazi, snima se!, pogledati u dva dana pet najboljih horor filmova bivšeg režima diktora s Dedinja, nadajući se da će me primjereno pripremiti za večerašnji kaos i mrak. Uz to popričao sam kratko s našim poznatim filmologom Nikicom Gilićem o prvom jugoslavenskom hororu Leptirica.
S obzirom da sam skoro sve filmove, osim zadnjeg Sveto mesto, pogledao jako davno dok sam još bio klinac, pa i da nikada nisam bio neki veliki obožavatelj jugoslavenske kinematografije, ponovno gledanje tih pet filmova bilo je kao da sam ih gledao prvi put. Iz sadašnje perspektive, uz izraženu društveno-političku kritiku, ono što me je na kraju možda i ponajviše fasciniralo jest u kojoj je mjeri prevladavalo prikazivanje žena kao emancipiranih fatalnih zavodnica koje znaju koristiti vlastitu seksualnost poput demonske moći, što je posebno izraženo u Leptirici, Već Viđeno i Svetom mestu.
Iako je kinematografija bivše države znala manje ili više koketirati s elementima horora, kako piše portal Pazi, snima se!, kao u slučaju filmova poput Čudotvornog mača (1950), Ljubavi i bijesa (1978), Variole Vere (1982), Davitelja protiv davitelja (1984), Gosti iz galaksije (1981), Krvopijaca (1989) i nekih drugih, pravih i kvalitetnih horora nije bilo puno za vrijeme Titova socijalističkog režima budući da taj žanr nije bio posebno popularan i cijenjen. Kao što je rekla Sanja Lazarević Radak u članku "Pokretne slike užasa: društveni aspekti jugoslavenskog horor žanra (1973-1990)", "horor u jugoslavenskoj kinematografiji nije doživio ekspanziju i nije našao pogodno tlo za komercijalizaciju".
Leptirica (Đorđe Kadijević, 1973)
Jedan od najcjenjenijih filmova strave iz SFR Jugoslavije svakako je Leptirica. Taj TV film Đorđa Kadijevića iz 1973. godine, svojevrsni jugoslavenski Nosferatu, slovi kao jedan od najstrašnijih i prvih takvih filmova bivše države, a kruži priča i da je tijekom premijernog televizijskog prikazivanja u Makedoniji jedan gledatelj doslovno umro od straha doživjevši srčani udar. Neki su kritičari otišli toliko daleko da su film nazvali "filmskim terorizmom", pa čak su neki tražili zabranu prikazivanja i uništavanje svih kopija filma.
Leptirica je zapravo adaptacija pripovijetke Milovana Glišića „"oslije devedeset godina" inspirirane srpskim legendama o vampirima kroz koju se tematizira ženska seksualnost. Radnja je vrlo jednostavna, odvija se u 19. stoljeću negdje u bajkovitom seoskom okruženju u Srbiji, čije stanovnike počinje terorizirat vampir. Riječ je o hororu s umjerenom dozom humora koji posjeduje klasične odrednice žanra, poticanje straha i natprirodno čudoviše, no jedinstven je zbog svoje pastirske atmosfere i vizualnih rješenja.
Našem poznatom filmologu Nikici Giliću, s kojim sam popričao u njegovu uredu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Leptirica je najbolji jugoslavenski horor film, ali pogledao ga je samo dva puta. Iako mu je omiljeni horor iz tog društveno-političkog perioda, Gilić priznaje da ga je strah ponovno pogledati taj film. Međutim, kaže da je to i "čar omiljenih filmova, neke želite stalno gledati, a neke vas je strah ponovno pogledati". Prva dva puta kada je gledao Leptiricu činio mu se kao jako strašan, tako ne želi da mu ponovno gledanje pokvari dojmove.
"Ne bih htio da mi pokvari tu prekrasnu uspomenu na fenomenalan film. A što ako nije dobar, što ću onda? Izgubio sam jedan film. Ovako ga imam negdje u glavi", rekao je Gilić, nadodavši da će ga ipak jednom pogledati jer mu se svidjela veza između vampirizma, čudovišnosti i erotike, koju su imali i američki i britanski horori.
Svidjela mu se i seoska sredina, jer ga je srpsko selo u kojemu se film snimao pomalo podsjetilo na neka hrvatska sela u kojima je imao priliku boraviti, kao, primjerice, selo Grab u Cetinskoj krajini gdje je bila vodenica poput one u filmu.
"Tamo je bila vodenica koja je bila ključno i kultno mjesto. Tamo je vodenica glavni sadržaj. Seoski život, priroda, kontinentalna klima, sve to skupa nekako mi je bilo simpatično i prihvatljivo, a onda usred toga se nalazi ovo nepoznato", rekao mi je Gilić odgovarajući na pitanje zašto mu je to ostao omiljeni horor film iz bivše Jugoslavije.
Osim toga, svidio mu se i učinkovit humor "koji je podupirao strah, jer imate tamo likove seljaka koji funkcioniraju kao likovi iz nijemih komedija. Oni se kreću zajedno kao kistonski policajci iz ranih slapstick komedija Macka Sennetta. Oni su kao neki kolektivni lik. Kolektivno su glupi i kolektivno su uplašeni i svi zajedno se ponašaju, evo tako to ja pamtim, kao jedan junak. Dakle, postoje neka formalna obogaćenja koja pamtim. A ta strava tog krupnog plana te zamračene leptirice ili karakonđule, to je meni bilo baš jako, jako dojmljivo. U rangu najstrašnijih stranih horora koje sam tada gledao".
Slično i nekim drugim teoretičarima poput Dejana Ognjanovića, koji slovi za jednog od najvećih stručnjaka za horor u Srbiji te je s pravom okrunjen titulom prvog srpskog "doktora horora", Gilić smatra da je film Leptirica originalan u prikazu čudovištu, neovisno o tome što kao televizijski film nije imao veliki budžet. No čini mu se da je originalan i u neprikazivanju nekih odnosa, tj. u tome što ostavlja nerazjašnjene odnose između crne lepirice, pravog leptira, čudovišta itd.
I dok je u vrijeme kada se pojavila za jugoslavensku publiku i kritiku Leptirica bila subverzivno filmsko djelo koje je sijalo strah i trepet među gledateljima, gledano s vremenske distance čini se ipak kao prosječni televizijski film sa zanimljivim idejama i atmosferom. Suvremenom gledatelju naviknutom na različite oblike filmskih ektremizama i razmaženom sofisticiranim specijalnim efektima teško da može utjerati strah u kosti, ali u svakom slučaju može vas na sat vremena prebaciti u neki drugi svijet u kojemu vladaju nečiste sile zla.
Vamirica se zbog jeftine produkcije nerijetko doima fizički neuvjerljivo, a stravične scene su gotovo komične. S obzirom na kontekst u kojem se pojavio, naravno da je film stekao kultni status budući da je riječ o prvom pravom horor filmu na prostorima Jugoslavije, pa nije čudno kada ga kritičari poput Dejana Ognjanovića hvale kao autentičan film koji nije robovao žanrovskim specifičnostima sličnih filmova na Zapadu, nego crpi inspiraciju iz srpske tradicije.
Izbavitelj (Krsto Papić, 1976)
Kao što su filmski teoretičari primijetili, mnogi filmovi strave sadržavaju implicitnu društveno-političku kritiku ispod površinskih slojeva izazivanja straha audio-vizualnim sredstvima "pokretnih slika". IzbaviteljKrste Papića iz 1976. godine sjajan je primjer takvog horor filma koji je više od onoga što nudi na površini. Utemeljen na noveli Aleksandra Grina "Štakoraš", Izbaviteljeva priča odvija se u neimenovanom europskom gradu oko 1930-ih godina tijekom ekonomske krize.
Nakon što ostane bez krova nad glavom, siromašni, besposleni i neuspješni književnik Ivan Gajski otkrije da gradom pokušavaju zavladati ljudi-štakori koji posjeduju moć transformacije kao i druge posebne moći. Papićev film može se promatrati i kao preteča ProyasovuGradu Tame (Dark City, 1998), pa čak i Matrixu (1999) Lane i Lilly Wachowski, jer s njima dijeli osnovne elemente priče: poredak svijeta je podijeljen na realnost i iluziju, što otkriva izabranik s odlikama spasitelja koji posjeduje moć promatranja realnosti onakvom kakva doista jest po sebi.
Očigledno, ovaj sjajan psihološki horor s gotičkim i noir elementima, moguće je alegorijski čitati u antinacističkom ključu, na što su upućivali i promidžbeni materijali za film. No, kako je primijetio Nikica Gilić u članku "Predratna psihoza: slike 30-tih u 'Izbavitelju' Krste Papića", to nikako nije jedino moguće, kao ni nužno tumačenje. Dapače, prema Giliću, Izbavitelj cilja na "univerzalnost zla", neovisno dolazi li u nacističkoj, fašističkoj ili nekoj drugoj formi. Stoga ga je moguće u kontekstu autoritarnog socijalističkog režima u kojemu je nastao shvatiti kao suptilnu, implicitnu kritiku tog jednopartijskog političkog sustava.
Izbavitelj je upravo zbog višeznačnosti i danas aktualan, posebice u situaciji kada državni poslovi slove kao najsigurniji, a mediji sve žešće okreću svoju kritičku oštricu protiv "uhljeba". Kao što u filmu Gajskom kaže čuvar parka Rupčić, koji ga je sklonio u napuštenu zgradu Centralne banke gdje se skivaju ljudi-štakori: "Pa eto, trgovinu sam likvidirao zbog dugova, pa sam stupio u državnu službu. Tako je mnogo sigurnije. Moja plaća me uvijek čeka."
Koliko je aktualna metafora štakora iz Papićeva Izbavitelja kao bića koja vladaju kriznim vremenima, podsjetio je nedavno i Ivan Pernar kada je dosjetljivo odgovorio na premijerovu usporedbu tri zastupnika Živog zida s tri mala miša
"Ja bih vas usporedio s jednim drugim stvorenjem, lukavim i mračnim bićem iz filma Izbavitelj, to je njihov kralj štakora. Ovakav je njegov opis: nose odijela, imaju lica, oči, kretnje tako da se u ničemu ne razlikuju od ljudi. Pogoduju im glad, epidemije, ratovi, najezde, tada se štakori skupljaju tajanstveno preobraženi, radeći kao ljudi. Ti ćeš govoriti s njima ne znajući tko su, oni kradu i prodaju s dobitkom neshvatljivim za poštena čovjeka. Obmanjuju sjajem svojih odijela i mekoćom govora, varaju i uhode, okruženi su raskoši i jedu i piju dosta i iznad svega vole vlast. U kriznim vremenima među njih stiže Izbavitelj, veliki gvinejski štakor. On im daje moć neshvatljivu za ljudska poimanja. Ja sam u ovom opisu, u ovim kriznim vremenima za HDZ, prepoznao vas."
Čovjek koga treba ubiti (Veljko Bulajić, 1979)
Ako ste večeras antiklerikalno raspoloženi za žestoku kritiku Crkve, onda će vam za Noć vještica, sjajno sjesti Bulajićev osebujni sotonistički film hrvatsko-crnogorske koprodukcije, u kojemu se tzv. povijest miješa s fantastikom i stravom, a interesi i oportuno djelovanje Crkve izjednačuju s interesima i djelovanjima Sotone. Film je osvojio nekoliko nagrada, a između ostalog osvojio je Brončanu arenu za režiju i Srebrnu arenu za scenografiju na Pulskom festivalu.
Negdje krajem 18. stoljeća, nezadovoljan odnosom snaga između predstavnika pakla i predstavnika raja na Zemlji u trenutku kada je carica Katarina II. u suradnji s Ruskom pravoslavnom Crkvom zauzela prijestolje naručenim ubojstvom ruskog cara Petra III., vrhovni Sotona šalje učitelja sotonologije jedne osnovne škole u paklu, Farfu, kao agenta trećeg reda, fizički vrlo sličnog ruskom caru, u Crnu Goru kako bi tamo u svojstvu dvojnika zavladao te nakon toga preuzeo rusko prijestolje i povratio ravnotežu dobra i zla. Razlog zašto je Farfu poslao baš u Crnu Goru, malenu i beznačajnu zemlju, nalazi se u tome što je Crnogorcima detronirani ruski car Petar III. bio vrlo drag, sloveći kao njihov pokrovitelj i zaštitnik u borbi protiv Turaka i Mletaka.
Film je utemeljen na povijesnoj priči i tradiciji o Šćepanu Malom, rodom vjerojatno iz Dalmacije ili Bosne, koji je došao 1766. u Crnu Goru kao travar i narodni ljekar. Legenda kaže da je Šćepan oduševio Crnogorce kao da je njihov te postao vladar Crne Gore od 1767.-1773. godine lažno se predstavljajući kao protjerani ruski car Petar III.
Poslan od same Sotone, koji je prikazan poput grofa Drakule, s ljekovitim biljem, moći iscjeljivanja i izvođenja čuda, analogno Isusu, Farfa zadobije povjerenje crnogorskog naroda koji pomisli da je car Petar III. i preuzme vlast od starog vladike. I dok mu se u početku nije odlazilo iz pakla u neku tamo malu zabit, svidi mu se crnogorski narod koji ga je zavolio, pomogne im u obrani od Turaka te se na kraju odbije vratiti nazad u podzemlje pakla i ispuniti Sotonine zapovijedi. Tako postane otpadnik koji odbija služiti zlu jednako kao i Crkvi. Farfa kao samoproglašeni car Šćepan Mali želi treći, samostalni i sekularni put, pa u jednom trenutku lažnom predstavniku svih Crkava kaže da će se držati Isusove "Caru carevo, Bogu Božje". Da svojim slobodarskim duhom ne bi zarazio i druge narode, Sotona naredi Šćepanovo ubojstvo.
Naš filmolog Tomislav Šakić ustvrdio je u članku "Dvije filmske interpretacije legende o Šćepanu Malom" da Čovjek koga treba ubiti iz današnje perspektive "predstavlja jedan od vrhunaca sustavne politizacije hrvatskog i jugoslavenskog filma toga razdoblja". U pitanju je politička alegorija provučena kroz fantastične motive, tako da se film u jugoslavenskom kontekstu nastanka može shvatiti "i kao metafora jugoslavenskog trećeg puta između sila tame i sila mraka" ili poput Sanje Lazarević Radak reći da je film "sarkastični prikaz stravičnosti geopolitičke'/geosimboličke situacije, stvarne i simboličke ovisnosti Balkana o 'velikim silama'". No, jednako tako, film se može promatrati i iz univerzalističke perspektive kao kritiku svakog oblika totalitarnog mišljenja i žudnje za moći.
Već viđeno (Goran Marković, 1987)
Komorni psihološki horor Već viđeno iz 1987., srpskog redatelja Gorana Markovića, o povučenom i psihološki nestabilnom pijanistu koji postupno sve više gubi razum nakon što upozna fatalnu plavušu, uvršten je 2007. godine u 100 najboljih europskih filmova strave u knjizi Britanskog filmskog instituta BFI, "100 europskih horor filmova". To se zasigurno nije dogodilo tek tako jer je riječ o doista odlično napravljenom hororu u kojemu je izvrsnu ulogu jugoslavenskog psiha i manijaka Mihajla odigrao Mustafa Nadarević.
U intervjuu Dejana Ognjanovića, Marković je rekao da je priča filma Već viđeno nastala na osnovi njegove vrlo interesantne pretpostavke da će se onaj tko se ne može realizirati kroz umjetničko djelo ostvariti putem mraka ili zločina, baš poput Hitlera kojega je Umjetnička akademija u Beču dva puta odbila, da bi nakon toga postao samo utjelovljenje zla. "Ja sam krenuo, recimo, od pretpostavke da ako se netko ne može realizirati kroz umjetničko djelo, onda će se ostvariti kroz nešto što je mrak, zločin. Dakle, netko tko ne može biti pijanist, postat će ubojica."
Izvrstan Markovićev film Već Viđeno ima jak politički podtekst, a kako je primijetila Sanja Lazarević Radak, očigledna je satirizacija komunističke partije i socijalističkog sustava. Za samog Markovića taj je film kritika sedamdesetih jer smatra da su to bile "najodvratnije godine u 20. st.". Razlog tome vidi jer se po kraju revolucionarne i idealističke 1968. pojavljuju mediokriteti i bivši hipiji. Stoga je želio putem umjetničkog djela karikaturno prikazati vrijeme sedamdesetih za koje vjeruju da su uzrokovale kaos devedesetih.
"Ja sam pošao od pretpostavke da socijalizam može biti izvor, katalizator tih horor situacija i naš općeniti strah koji smo imali od jednog strašnog licemjerja se ne razlikuje od nekog horora."
Sveto Mesto (Đorđe Kadijević, 1990)
Ovaj gotički intoniran horor redatelja Leptirice, snimljen na temelju pripovjetke "Vij" Nikolaja Vasiljevića Gogolja iako se od nje poprilično razlikuje, sa sad već kultnom sugestivno erotskom scenom na početku filma kada ružna baba vještica zajaše mladog studenta teologije koji je kod nje na salašu zastao s dvojicom prijatelja teologa kako bi se odmorili tijekom noći, za Noć vještica udovoljit će apetitima i najčanrgizavije štovatelje Noći vještica.
Mladi teolog babu vješticu uz riječi molitve uspije nekako skinuti s vrata, pa je počne udarati rukama i daviti, sve dok se baba odjednom ne transformira u prekrasnu djevojku koju je vidio ranije na putu. U nadrealnoj sceni, između zbilje i stvarnosti, počinje je pohotno ljubiti dok ne shvati da djevojka ne daje znakove života. Kad, potom, ugleda crnu kočiju pobjegne glavom bez obzira i vrati se u školu gdje studira kako bi postao svećenik.
Taman kad je pomislio da se riješio noćne more koju je doživio s babom vješticom, dolazi molba lokalnog bogataša da dođe moliti tri noći za pokoj duše njegovoj preminuloj kćerki Katarini koja je tražila baš Tomu za tu svrhu. Kada Toma doputuje, ispostavlja se da je preminula kćerka vještica s početka transformirana u istu mladu djevojku.
Kao što je i Ognjanović primijetio u svom ogledu o filmu, vještica Katarina je klasična femme fatale, zavodnica i žderačica muškaraca, pa čak i žena. Ona je fatalni tip ženskog lika koji je u to vrijeme u zapadnoj kinematografiji bio poprilično popularan u neonoir filmovima i erotskim trilerima. No, kako sugeriraju mještani u filmu Katarina ide i nekoliko koraka dalje budući da je stupila u incestuozni odnos s ocem.
Film Sveto mesto ostao je uglavnom neprimijećen najvjerojatnije zbog toga što se pojavio pred sam početak paklenog kaosa na prostorima biše Jugoslavije, smatra Ognjanović, pa kao takav vlastitom eskapističkom stravom nije mogao parirati stvarnom strahu i prijeziru koji su zaposjeli ovdašnje prostore. Ako je vjerovati, interesantna je informacija da su negativi filma, navodno, ostali kod nas u Hrvatskoj gdje se film i razvijao. Ognjanović smatra da je nakon toliko godina potrebna ponovna prosudba ovog vrlo zanimljivog djela.
"U pitanju je film izvanvremenskih kvaliteta, i to što je po svemu bio izdvojen od dnevne politike samo je kvaliteta više i svjedočanstvo integriteta njegovog stvaratelja. Za razliku od većine naslova nastalih u to vrijeme, Sveto mesto i dva desetljeća kasnije djeluje svježe i originalno, i potpuno zaslužuje kritičku re-evaluaciju."
