Marvelov filmski svijet postao je u zadnje vrijeme prepoznatljiv kao platforma lijeve ideologije, što ne bi nužno bilo toliko loše da nije prožet patetikom i klišejima, kao i da ne oskudijeva opuštenom zabavom nezainteresiranom za propagandu političke korektnosti. Stoga nije čudno što me je nakon gledanja Marvelove Crne udovice (Black Widow, 2021.) od pretjeranih ocjena (na IMDB-u 6.7/10, a na Rotten Tomatoes 81%) jedino manje iznenadio neskriveni ideološki podtekst. Kao da je izašao s trake radikalnofeminističkog pokreta, Crna udovica modelira patrijahalno strukturirani fikcijski svijet na vrhu čije se hijerarhije nalazi zao muškarac, sovjetski general Drejkov (Ray Winstone), koji, baš kako i priliči, ima jednako tako zao plan realizacije apsolutne (nad)moći.
Poput svemoćnog i sveznajućeg Boga, shvaćajući da stvarna moć dolazi iz nevidljivog utjecaja, Drejkov se iz sjene priprema za sudbonosni "drugi dolazak" u zračnom postrojenju među oblacima gdje provodi tajni sovjetski program Crvena soba. Kemijski kontrolirajući i podređujući umove odbačenih djevojčica njegovoj volji, stvorio je mrežu crnih udovica putem kojih ima moć utjecaja na svjetske vođe i kretanje povijesti. "Te djevojčice su bile smeće (trash). Bačene su van na ulicu. Ja recikliram smeće i dajem im svrhu", kaže spasitelj Drejkov, objašnjavajući razumu teško probavljivu premisu na kojoj počiva film.
Za razliku od prostora kaosa i beskonačnih mogućnosti nadnaravne Crvene sobe u Twin Peaksu, fiktivna sovjetska Crvena Soba u Crnoj udovici smještena je unutar prostora i vremena, s primarnom svrhom stvaranja specijaliziranih tajnih agentica. One svoja tijela bez autonomne volje poklanjaju pod apsolutnu kontrolu jednog muškarca. Ako odemo korak dalje, jasan feministički podtekst može se pronaći na simptomatskoj razini interpretacije, tako da Crvena soba kroz radikalnofeministički teorijski okvir postaje mjesto stvaranja prostitutki i ostvarenja krajnje perverzne muške fantazije koje zaslužuje biti uništeno zajedno s Drejkovim - simbolom muškog supremacizma i nasilja.
Odmak od 'hiperseksualiziranosti' lika
Borbu protiv Drejkova i patrijarhata predvodi od malena odgajana Crna udovica, kasnije agentica obavještajne agencije S.H.I.E.L.D i vođa Osvetnika (The Avangers) Nataša Romanoff (Scarlett Johansson), koja se prvi put na filmu pojavila prije jedanaest godina u Iron Manu 2 (2010.). Johansson je u razgovoru za Collider istaknula da se u samostalnom filmu o Crnoj udovici željela odmaknuti od ranije "hiperseksualizanosti lika". "Govorilo se o njoj kao da je komad nečega, kao da je posjed ili stvar ili što već – poput komada dupeta, zaista. A Toni ju čak u jednom trenutku naziva nečim takvim. Što on kaže? 'I ja želim malo", objasnila je Johansson, koja je također i izvršna producentica, otkrivši pri tome koliko je tijekom godina promijenila mišljenje i percepciju sebe kao žene da joj fizički komplimenti više nisu potrebni za bildanje vlastite vrijednosti.
Naravno, kada to kaže Johansson koja je karijeru izgradila velikim dijelom zahvaljujući i svom izgleda, onda je logično da to zvuči neiskreno i otrcano, ali veći je problem što zapravo potiče oblik (samo)cenzure unutar umjetničkog svijeta koji bi trebao biti, između ostalog, zabavan prostor slobode. Kao što možete pretpostaviti, nova rodno osviještena Crna udovica ostavila je iza sebe svoju zavodničku moć klasične femme fatale, inteligentne, privlačne, samosvjesne i buntovne žene koja se ne boji biti zločesta. Johannson ju je portretirala kao dosadnu, slatku i dobru superjunakinju lišenu manipulativne ženstvenosti.
Film zadovoljava tzv. Bechdelov test, tj. mjeru zastupljenosti ženskih likova u fikciji, tako da sadrži barem dvije žene s imenom koje razgovaraju neko vrijeme o temi koja se ne tiče muškaraca, reflektirajući na taj način problem rodne (ne)jednakosti na filmu. Natashina glavna superjunačka suradnica je njezina pseudosestra Jelena (Florence Pugh), također vješta Crna udovica, s kojom je odrasla u ruskoj špijunskoj obitelji uz tatu supervojnika Alekseja (David Harbour) Red Guardiana, odnosno ekvivalenta Kapetanu Americi, te mamu znanstvenicu i Crnu udovicu Melinu (Rachel Weisz).
Marvelov #MeeToo film
Feministički predznak očituje se i u gotovo osvetoljubivom portretiranju muških likova, pa pored mizoginog i poput Harveyja Weinsteina odbojnog antagonista Drejkova, tu su još Natašin prijatelj i agent Rick Mason te njezin otac. Rick je romantično zainteresiran za Natašu, ali je u odnosu na stereotip tajnog agenta previše beta da bi ju zaveo, odnosno pokušava joj se približiti kao osjećajni "davatelj" kroz prijateljstvo i brigu. Natašin tata, Red Guardian, prikazan je kao čista parodija superjunaka – fizički zapušten, neodgovorni i budalasti tip-idiot, ne toliko obdaren inteligencijom koliko sirovom snagom.
Johansson je objasnila za Yahoo da je Crna udovica postala Marvelov #MeToo film baš usred skandala s Weinsteinom, dok je radila na priči sa scenaristicom Jac Schaeffer. "Morali smo komentirati kakav je to nevjerojatan pokret žena koje podržavaju druge žene i s druge strane prolaze kroz ta zajednička iskustva traume istupajući i podržavajući jedne druge", rekla je Johansson. Međusobna podrška žena doista se ističe kroz cijeli film, toliko da sugerira kako ne postoje zaista loše žene, a onda i kada se doimaju istinski zle, da im je potrebno samo "otvoriti oči" ne bi li progledale pogledom lišenog muške dominacije.
Primjerice, Nataša unatoč smrtonosnoj prijetnji ne odustaje od naizgled supernegativke, agentice Olege, poznate kao Taskmaster, koju je njezin otac Drejkov transformirao u ultimativno bezosjećajno oružje. Doduše, pomalo ironično, Taskmastera je većinu vremena pod maskom odigrao njezin dvojnik koji je muškarac.
Možda je ideološka pozadina razlog zašto su ocjene filma toliko visoke, možda su kriteriji gledatelja opali, a možda je došlo do degradacije prosudbe i ukusa. Ne znam. Možda bi se moglo argumentirati da je bolji od nastavka Čudesne žene (Wonder Woman 1984, 2020.), iako ostavlja dojam sličnog osrednjeg djela bez kojeg se moglo, ali nije na odmet što postoji. Razlika je u tome da Crna udovica nastoji biti ozbiljniji film kroz žanrovski spoj špijunskog filma i znanstvene-fantastike prošaran ne baš uspjelom komedijom. Ne bi to ni bilo loše da realizacija nije neujednačena, da priča nije šuplja i ne curi na sve strane, da akcijske scene nisu generične i već viđene, a zadnji dio filma da nije dosadan eksplozivni marvelovski spektakl s ciljem konzumerističke eksploatacije.
