Jesu li muškarci zaista takve svinje? Dobro, možda je to pretjerana generalizacija. Ali, jesu muškarci u tako velikom broju svinje? Takve svinje da zaslužuju da netko, između ostalog, snimi film o muškarcima koji pod krinkom „dobrih dečki“ seksualno iskorištavaju intoksicirane žene koje su jedva ili nikako sposobne donositi razumne odluke. Nećemo se lagati, takvih kukavički podlih seksualnih predatora u janjećoj koži ima na sve strane, a njihova benignija verzija su fini dobri dečki koji nemaju hrabrosti ženi izravno reći da im se sviđa, pa neizravno, zaobilazno-manipulativnim putem perfidno-nevine prijateljske veze pokušavaju u trenucima slabosti doći do njezinih intimnih dijelova. Pored istog cilja, objema verzijama zajedničko je pretvaranje da im je stalo. Oni baš jako vole pomagati ženama, nuditi im prijevoz, priliku za putovanje, obožavaju kupovati pića, čokolade, poklone i biti s njima onda kada im je najteže.

Da ne bude varke, nisu ni sve žene svetice. Iako je točan postotak teško utvrditi, prema nekim procjenama u Europi i SAD-u je između dva i šesto posto lažnih optužbi za silovanje, a motivi se protežu od materijalne koristi, stvaranja alibija, osvete pa sve do kajanja nakon dobrovoljnog čina. Primjerice, prošle godine se pisalo o vrlo zanimljivom slučaju iz Slavonije, kada je Vrhovni sud u Osijeku potvrdio oslobađajuću presudu kojom je mladi Slavonac oslobođen zatvorske kazne zbog navodnog silovanja djevojke. Naime, kako je pisao Glas Slavonije, do dramatičnog preokreta je došlo nakon što je ona u obnovljenom postupku sve opovrgnula, rekavši da je u trenutku kada ga je lažno optužila za silovanje bila “mlada, luda i zaljubljena” te da mu je željela napakostiti. Izjavila je da nije mogla više imati na savjesti činjenicu da je zbog njezine nepromišljenosti osuđen netko nedužan, kao i da je odluku o povlačenju iskaza donijela kada je sve što se zapravo dogodilo priznala suprugu.

Međutim, na stranu sad taj fenomen, silovanje je i dalje toliko veliki problem, da nerijetko završava u filmu i poput ogledala zrcali poremećene aspekte pojedinaca, društvenih skupina i društvenih mehanizama. Sjetit ćete se brutalne scene analnog silovanja iz francuskog ekstremno nasilnog filma Gaspara Noé Nepovratno (Irréversible, 2002.), eksplicitnih scena u Rasturi me (Baise-moi, 2000.) ili, primjerice, tematike ratnih silovanja iz Grbavice (2006.) bosanskohercegovačke redateljice Jasmile Žbanić. U odnosu na njih, debitantski film redateljice i scenaristice Emeralde Fennell, Obećavajuća mlada žena (Promising Young Woman, 2020.) fokusiran je na fenomen silovanja “na spoju” (“date rape”) kombiniranjem mračno-komičnih pripovjedačkih elemenata s trilerom, eksploatacijskim filmom i filmom osvete. Pri tome mračnu i zastrašujuću tematiku stavlja u kontrast prema koloričnom, poput šarenih bombona prekrasnom vizualnom stilu i pop estetikom ’80-ih i ’90-ih. “Vrsta je lijepo umotanog slatkiša, a kada ga pojedete shvatite da je otrovan”, zgodnom je metaforom redateljica opisala ovaj pomalo neobičan film za Variety.

Neočekivani obrati

Fennellin film me je odmah podsjetio na dobar tjelesni horor Američka Mary (American Mary, 2012.) u kojemu obećavajuća specijalizantica kirurgije svoje vještine preusmjeri u svijet podzemne ekstremne kirurgije i tjelesnih modifikacija te kreće u osobnu osvetu nakon što ju siluje njezin bivši profesor medicine na zabavi kirurga. Za razliku od Mary, Cassie u Obećavajućoj mladoj ženi, kao glavna protagonistica i bivša studentica medicine, motiv osvete ne pronalazi u osobnoj stravi silovanja, nego u silovanju njezine prijateljice Nine kojoj nitko nije vjerovao što se dogodilo te je, kako se sugerira, počinila samoubojstvo. Umjesto prikazivanja eksplicitnih scena silovanja i nasilja kao u Američkoj Mary, film redateljice Fennell u pravilu skriva ekstremne prizore, samo ih implicirajući izlaganjem priče, pri čemu je većinu vremena fokusiran na psihologiju likova, razradu napetosti i neočekivane narativne obrate u svrhu provokacije mišljenja na moralno propitivanje.

Jedan takav izvrsno izveden neočekivani obrat, na kojemu se zapravo i temelji premisa filma, pronalazimo na samom početku kada u noćnom baru promatramo Cassie kako u separeu sjedi u pozi razapetog Isusa potpuno sama, naizgled totalno razvaljena od alkohola, privlačeći izgledom “ne tako nevine djevojke” poglede trojice prijatelja za šankom. Jedan od njih, na prvi pogled uglađeni mladi urbani džentlmen, odvaži se otići do nje ne bi li provjerio osjeća li se dobro te joj poput pravog “bijelog viteza”, kao dobronamjerno i kao zabrinuto, ponudi da ju otprati kući na sigurno. Scenarij je, nažalost, vrlo dobro poznat. Vjerujući da je pijana, umjesto kući, ljigavi yuppievac odvede ju u svoj stan sa skrivenom namjerom da ju iskoristi. “Što to radiš?”, pita Cassie prvo pijano ležeći na krevetu, dok se on približava njezinim intimnim dijelovima i počinje skidati gaćice. “U redu je, sigurna si. Bože, tvoje tijelo!”, nastavlja on u svom naumu. No, tada slijedi šokantni preokret. Cassie se odjednom uspravi te, na zaprepaštenje potencijalnog silovatelja, potpuno trezveno, razgovjetno i mirno upita: “Hej, rekla sam, što to radiš?”

Ne baš tako radikalan kraj

Nakon traumatičnog iskustva s prijateljicom Cassie je odustala od karijere u medicini da bi postala nešto poput odmetnute liječnice silovatelja skrivenih iza lažnih maski "finih dečki". Kao svojevrsna superjunakinja živi dva života, tajni dok se preobražava u femme fatale osvetnicu s misijom ispravljanja nepravdi i moralnom podučavanju pokvarenih muškaraca, te javni s alibijem obične 30-godišnje žene koja radi u kafiću i još uvijek živi neostvarena sa svojim roditeljima. Fennell je za Variety rekla kako su je oduvijek prilično zanimale moralne priče i da je film snimljen slično grčkoj tragediji. "Cassie kao anđel osvete koji dolazi i nudi otkupljenje ili kaznu. I u konačnici, to je za mene film o oprostu, ali tako da ljudi dobiju oprost samo ako priznaju zlodjela", objasnila je redateljica.

Taj se "anđel osvete" u konačnici trasformira poput Jokera, izgledajući pomalo poput njegove ljubavnice Harley Quinn, u društvenu buntovnicu koja doživljava mentalni slom slično Williamu Fosteru u filmu Dan ludila (Falling Dawn, 1993.). Dok se priprema za još jedan noćni lov, Cassie čak u jednoj sceni na početku filma nanosi šminku poput Jokera slušajući video savjete neke influencerice kako našminkati "savršene usne za pušenje".

Cassie je izvrsno utjelovila Carey Mulligan, inače poznata i po sjajnim ulogama u veličanstvenom, stiliziranom neo-noiru Vožnja (Drive, 2011.) i briljantnoj psihološkoj drami o seksualnom ovisniku Sramota (Shame, 2011.). Podsjećajući malo na Britney Spears, čija se instrumentalna obrada hita "Toxic" našla i u filmu, Mulligan je odlično uprizorila ženu razapetu između svjetla i tame, obične slatke djevojke i dominante opasne vučice.

Možda je Fennell željela napraviti prokativan film koji potiče na razmišljanje, možda film i želi biti radikalan. Sudbina protagonistice je neočekivano šokantna, pa i realno moguća, da film dolazi do ruba ponora istinskog nihilizma. No, u trenutku kada bi film zaista mogao biti radikalan, kao, primjerice, Američki psiho (American Psycho, 2000.) ili sjajna crne-komedija Gore ne može (Very Bad Things, 1998.), jednostavno se zaustavlja i ne ide do kraja. Fennell se odlučila na siguran završetak klasičnom katarzom i podilaženje osjećajima publike pobjedom dobra nad zlom. Doduše, slično kao u većini slučajeva nasilja, ni konačna kazna nije eksplicitno prikazana, nego tek sugerirana.

U skladu s nostalgičnim valom vraćanja na estetiku prošlih razdoblja, film izgleda privlačno preliven šarenim neonskim bojama, prožet reinterpretacijama starih pop pjesama i referencama, iako kadrovi ostavljaju dojam plošnosti. Neovisno o tome što je stilski neoriginalan, riječ je o zabavnom uratku koji kao da je krojen za netipičan provod za Valentinovo. Osim toga, poučit će vas onome što većina već ionako vrlo dobro zna - dovraga, ne vjerujte dobrim dečkima, jer takvi su često najgori. Međutim, teško se oteti dojmu da su nevjerojatno visoke ocjene i otrcani superlativi tipa "remek-djelo koje mijenja igru" ipak pretjerani. Film je solidna zabava, često dobre, ali ponekad i loše glume. Uz sve to sadrži solidan društveni komentar, iako uglavnom ne izlazi izvan okvira već viđenog.