Trijumf Ljudoždera vegetarijanca i Pisma ćaći

Ako je tome tako i bilo uz časne iznimke tokom hudo mračnih 90.-ih, tvrdnja ne stoji već dobar niz godina. To što ne funkcionira kinematografski lanac, što domaći filmaši uglavnom ne znaju osim Matanića, Marasovića i Škorićke što je to marketing i kako se kvalitetno plasira film i pobuđuje interes za isti, tema je za drugu raspravu. Ali ovogodišnja Pula još jednom dokazuje kako obzirom na teritorij i godišnju proizvodnju te riktanje po zakonu malih brojeva, itekako imamo razloga za držanje glava nimalo pognutima ako je do domaćeg igranog filma. Obzirom na deset filmova iz službene konkurencije, malo ih se može prozvati debaklom, razočarenjem ili potpuno promašenim radom, dok ih je dobar dio pismenim djelima ako je do zadovoljavanja postulata struke s režijske i glumačke strane. O klasičnom deficitu kvalitetnih scenarija također možemo sve manje pribavljati. Žiri pod predsjedanjem Nine Violić donio je dosad najobjektivnije i najrealnije podjele nagrada.Najviše Zlatnih Arena zasluženo su osvojili izvrsni Schmidtov "Ljudožder vegetarijanac" čime je reprizirao podjelu iz vremena "Metastaza" i Čučićeva monodrama "Pismo ćaći". Najbolji film je "Pismo ćaći", najbolju režiju dobija Branko Schmidt za "Ljudoždera vegetarijanca", a najbolji scenarij Vlatka Vorkapić za "Sonju i bika". Najbolja glavna ženska uloga je Ana Karić za "Noćne brodove", a sporedna Olga Pakalović za "Halimin put", najbolja glavna muška uloga je Rene Bitorajac za "Ljudoždera vegetarijanca", a sporedna Mati Gulinu za "Pismo ćaći", dok je Damir Čučić dobio i nagradu za najboljeg debitanta. Hrvatski su kritičari nagradu Oktavijan predali Branku Schmidtu za "Ljudoždera vegetarijanca", dok je publika u Areni najviše pala na tragičnu dramu Arsena A. Ostojića "Halimin put" s prosječnom ocjenom 4, 86. Komparativno s festivalskim nagradama ovogodišnji repertoar je nudio sljedeće. Najbolji film ovogodišnje Pule bez dileme je Schmidtov žestoki triler "Ljudožder vegetarijanac", realiziran istom taktikom kako su radili "Metastaze", uz odlične uloge, uvjerljiv dijalog, dinamičnu kameru iz ruke, brze rezove, potpuno odgovarajuće schizofenoj temi korupcije u zdravstvu i prljavih igara iza "najčišće i najhumanije" profesije. Skriveni i neočekivani pogodak sjajna je eksperimentalna monodrama "Pismo ćaći" Damira Čučića koji je daleko od apliciranja na široku publiku, ali vrhunski putokaz nadarenim filmašima kako ideja rola i ostavlja dojam još uvijek daleko ispred svih kukanja nad manjkavim budžetima i inim spoticanjima u domaćoj filmskoj proizvodnji. Djelo od 30 000 Eura ne bi trebao biti pravilom nego putokazom k filtiriranju novih kadrova u domaćem filmu. Ovim su filmovima podjeljene i najvažnije ovogodišnje nagrade. Očekivanja je ispunila potencijalno populistička komedija "Sonja i bik", debitantski rad Vlatke Vorkapić čiji bi plasman u kinima najesen trebao pokazati je li granica od desetak tisuća gledatelja novi plafon što se tiče tuzemnih poimanja termina "blockbuster". Mirkovićeva sjetna road trip drama "Noćni brodovi" film je dobrih namjera, dočim je nastavak "Zagrebačkih priča" prepolovljen na pamtljive epizode (Radislav Jovanov Gonzo, Sara Hribar) i one druge. Novi film Krste Papića "Cvjetni trg" puno duguje stamenom scenariju Mate Matišića i bio bi puno zanimljiviji da je cjelosti realiziran kao crna komedija, a ne traganje između tvrde krimi drame s natruhama spomenutog žanra. Domaća je svakodnevica dojučer bila toliko alanfordovska da joj samo takav pristup opravdava maksimalni efekt pri gledatelju i uvjerljivosti. "Halimin put" Arsena A. Ostojića dirljiva je i tragična emotivno razvaljujuća priča postratne tematike fiksirane Bosnom u kojoj uz sjajan scenarij Feđe Isovića briljira glumica Olga Pakalović. Tehnički najdominantnji bio je debitantski film glasovitog i energičnog producenta Joze Patljaka "Slučajni prolaznik", prvi hrvatski 3D film, drama o ljudima s ruba, skupljačima plastičnih boca. Neusporediv s izdancima žanra made in Hollywood, ali hrabar potez vjerojatno jedinog čovjeka u Hrvatskoj koji je takvo što mogao realizirati u maćehinskim i recesijskim uvjetima. Koprodukcija "Košnice" više je popratne naravi, dočim Davor Žmegač u svom djelu održava formu, govoreći pristojnim rječnikom. Teško da se može govoriti o nekom značajnijm uzletu domaćeg filma, ali kao priprema za jubilarku sljedeće godine, ovogodišnja Pula je poslužila više nego solidno, ukazavši na sve kvalitete i mane domaće recentne filmske ponude.