No postoje i naslovi koji se ne uklapaju ni u jedan od navedenih scenarija, a u kojima uživate isključivo sami. Radi se o filmovima, žanrovima, filmašima ili filmskim situacijama koje odudaraju ne samo od tuđih, nego i od vlastitih estetskih i ideoloških kriterija, kao i od ukusa po kojem vas znaju prijatelji, kolege i poznanici.
Da, svjesni ste da je po priznatim kriterijima to što vam se u njima sviđa možda „loše“, ali i unatoč tome možete pronaći tucet argumenata zbog kojih je vama to baš super – točno tim riječima. Jer radi se o filmovima pred kojima zakazuje vaš kritičko-analitički aparat i u kojima proradi celuloidna inačica Barthesovog fotografskog punctuma – odnosa između filma i gledatelja, koji na njega djeluje iracionalno, probada ga i stvara dojam koji ne odgovara društveno kodificiranim reakcijama. Činjenica da je takvo što ponekad teško iskomunicirati drugima može stvoriti i osjećaj nelagode ili barem crvenilo u obrazima, a zbog osjećaja krivnje koji se pritom javlja nazivamo ih grešnim filmskim zadovoljstvima.
Budući da smo kroz razgovore s prijateljima shvatili da se mnogo (previše?) naših gledalačkih navika može svrstati u ovu kategoriju, zanimalo nas je kako po istom pitanju stoje domaći filmski autoriteti. Imaju li i oni svoje male filmske tajne i jesu li ih voljni podijeliti s drugima? Sastavili smo popis od tridesetak osoba s filmske i kulturne scene koje smo zivkali telefonom i spamali mailovima, a na temelju onoga što smo čuli u našoj filmskoj ispovjedaonici, došli smo do sljedećih zaključaka.
Prvi je zaključak da, suprotno našim uvjerenjima, nemaju svi grešna filmska zadovoljstva, barem ne onakva kako smo ih mi objasnili. Drugi je taj da se u većini slučajeva radi o, riječima našeg suradnika Igora Jurilja, atavizmu iz djetinjstva. Grešno zadovoljstvo često djeluje kao Proustov madelaine-kolačić i odvodi vas u vrijeme djetinjstva, kada je sve izgledalo „nevjerojatno novo, uzbudljivo i moguće“.
Treći je zaključak da veliku ulogu u formiranju grešnih zadovoljstava igra i televizija, pogotovo kada često reprizira određene sadržaje (to je, uostalom, i razlog zbog kojeg smo u odgovorima uvažavali i televizijske serije i emisije).
Četvrti je zaključak pomalo očekivan, a to je da grešna zadovoljstva često spadaju u žanrove koji uživaju veliku popularnost među mainstream-publikom, dok kritičari, ako ih uopće gledaju, to čine svisoka. Često su se spominjale tinejdžerske i romantične komedije, melodrame i tzv. chick flicks (teško je ne primijetiti i njihovu rodnu usmjerenost prema ženskom dijelu publike) tj. žanrovi koji još nisu dobili svoje revizionističke inačice (osim u autorskim opusima pojedinih redatelja) kao što se dogodilo s npr. znanstvenom fantastikom ili filmom strave tijekom 1970-ih. Nismo, primjerice, naišli na slučaj u kojem netko voli neki kanonizirani klasik, ali iz (po)grešnih pobuda.
Najviše nas je, ipak, iznenadio posljednji zaključak, a koji pokazuje da je grešno možda potpuno neadekvatan pojam. Naime umjesto onoga „skrušeno ispovijedam sve svoje grijehe“ u našoj se ispovjedaonici češće moglo čuti „i zbog toga mi uopće nije neugodno“. Takav nas je stav iskreno razveselio jer pokazuje da ni sve knjige, leksikoni, ni sati provedeni na festivalima, u kinotekama ni na predavanjima nisu ugušili ono nešto u nama što želi da ga se osvoji čarolijom priče, njezinim pretvaranjem u slike i zvukove, te izazivanjem emocija kroz empatiju s likovima, atmosferom i događajima.
To nešto možemo nazvati „djetetom u sebi“, „naivnim gledateljem“ ili „primitivnim“ porivima, ali nimalo slučajno oko njih stavljamo vijenac navodnika. Radi se, zapravo, o potrebi da se kroz subjektivni doživljaj svijeta pokretnih slika neprestano propituju vrijednosti na kojima počiva filmski kanon, o promišljanju razloga zbog kojih neke stvari slavimo, a druge nazivamo manje vrijednima, iako u nama izazivaju asocijacije i osjećaje koje bi možda vrijedilo podrobnije istražiti.
Svako grešno zadovoljstvo u sebi krije iskru koja u kanonu može izazvati požar, samo ako je se potpali na odgovarajući način!
U tome duhu Mario iščekuje svijetlu budućnost za erotske melodrame iz 1980-ih (čitaj: kičeraj u kojem je zvuk saksofona sinonim za erotično-romantično, a čiji likovi i ambijenti izgledaju kao oživjele naslovnice romana Barbare Cartland), a njihovom kumu i zaštitniku Zalmanu Kingu predviđa titulu soft-porn nasljednika Douglasa Sirka.
Tamara pak ljubi filmsko tlo pod nogama Ewena Bremnera, uvijek iznova pobožno tražeći svaki film u kome se isti ukazao makar na pet minuta, premda zna da su šanse da će svaki sljedeći uradak biti bliže čaroliji Juliena magarca (Julien Donkey-Boy, 1999) nego katastrofičnosti Aliena protiv Predatora (AVP: Alien vs. Predator, 2004) čak i statistički nikakve, i da će u svojim nadanjima vjerojatno na kraju biti – namagarčena, nema veze, šarm je svejedno tu.
I zbog toga im nije nimalo neugodno!
Ovo je prvi u nizu članaka iz filmskog magazina Filmonaut koji po prvi puta izlazi u tiskanom izdanju.
Net.hr će objavljivati niz članaka i recenzija iz novog Filmonauta (broj 3.) U tiskanom izdanju možete pročitati nastavak, koja su to grešna zadovoljstva hrvatskih javnih osoba.
Promocija Filmonauta će biti 20. lipnja u 21 sat u kinu Europa. Osim promocije moći će se uživati i na projekciji filma La corta notte delle bambole di vetro /Kratka noć leptira/, 1971 u kojem se pojavljuju Relja Bašić i Fabijan Šovagović. Nakon projekcije filma slijedi party.
Urednici: Tamara Kolarić i Mario Kozina Izdavač Filmonauta je Blank_filmski inkubator.
Prošla izdanja Filmonauta pročitajte ovdje.
