Dodatni motiv zbog kojeg sam se pomalo bojao razočarenja su i izjave Jamesa Camerona kako je ovo film gdje je priča potpuno u drugom planu i kako ga je snimio „samo“ da iskoristi 3D tehnologiju, pa ga, malte ne, ne bi ni trebalo gledati u kinima koja to nisu u stanju da pruže.
Izjava da je priča u drugom planu, sad kad sam film odgledao to mi je potpuno jasno, samo je ograđivanje od filozofije „red pucačine, red filozofije“ na koju smo navikli u protekloj kino-deceniji. Priča, ne samo da nije zapostavljena, već je potpuno savršeno izbrušena, linearna, zapanjujuća, prepuna duha, dirljiva. Rječju, klasična, ali u najpozitivnijem smislu te riječi: poput priča zbog kojih smo u djetinjstvu svi mi i zavoljeli filmove i kino.
U Hollywoodu se odavno govori kako bi se trebalo opet vratiti na klasiku, na sense of wonder koji te tjera da razrogačiš oči poput djeteta koje si nekad bio ispred prizora na platnu, i Cameron svakako nije prvi koji je to pokusao. Ali, jedno je znati ŠTO TREBA uraditi, a drugo je ZNATI TO URADITI. Cameron nije tamo neki Peter Jackson da nas bombarduje masovnim scenama, ptičijim perspektivama, nabrijanom pseudoklasičnom muzikom, baroknim pokretima kamere i tako dalje SAMO ZATO JER ZNA DA TAKO TREBA. On to sve radi prirodno kao sto vi i ja DIŠEMO prirodno, kao sto je Rembrandt slikao prirodno.
Ako će Hollywood svakih 10 godina iznjedriti ovako nešto, film zbog kojeg Hollywood JESTE Hollywood, onda mu opraštam sve Matrixe 2 i 3, sve Hulkove, sve horrore bez krvi, sve Armagedone i Deep Impacte, Day Aftere i Troye, sve remake, opraštam mu svaku jebenu eksploziju. Nakon, ne znam koliko vremena, ponovo sam bio ispunjen čistom SREĆOM što sam u kinu i što se smijem i zadržavam dah skupa sa ostatkom prepune sale. Parafrazirajući talijanskog pisca Alda Busija kad govori o romanima, ja sam gledao film ne da vidim kako ce završiti, već u nadi da neće završiti NIKAD.
Kao i u svakom remek djelu, i u Avataru je ta sreća što si u kinu potpuno potisnula i onih par, ali zaista par, stvarčica koje bi mi izgledale suplje da je riječ o „običnom“ filmu: afro-eco-newage aspekat koji se provlači drugom polovinom filma je jedna od tih stvarčica. Ostala simbolika je, srećom, vrlo nepretenciozna i u funkciji storytellinga. U jednom momentu, na primjer, na njuški letjelice koja donosi razaranje selu Na'Vi-ja možemo nazrijeti sticker zmaja koji jako podsjeća na STVARNOG letećeg zmaja-ubojicu zvanog „Posljednja sjenka“ (kako dobro ime!) sa planete Pandora. Vrlo jasna analogija, bez puno kerefeka.
Vizualna raskoš, naravno, doprinosi filmskom užitku puno više nego klasična priča. Jasno se vidi da je film predviđen za 3D tehnologiju, i to je nešto što me ipak ražalostilo, ali i ovo što je ostalo da se vidi na dvodimenzionalni način je, ponovno, sense of wonder u punom, dječjem sjaju. Ovako nešto se do sada viđalo samo u stripu, međutim ne mora obraćati pažnju na troškove, budući da tuš košta isto bilo da crtaš krupni plan glavnog junaka, bilo da prikazuješ tuđinsku džunglu sa sve ekosistemom. Kadrovi Avatara izgledaju kao da su izasli sa stranica Metal Hurlanta, pred njihovom neobuzdanom i raskalašenom maštovitošću jednostavno zastaje dah.
Da sam entuzijast, kakav sam bio prije deset godina, za ovaj film bih definitivno navijao, i misionarski bih pričao ljudima o njemu, kao što sam navijao za Pulp Fiction, Matrix, Blade Runner, Scarface, kao sto se navija da što više ljudi pogleda nešto što je tebi ZAISTA bitno, nešto što je zaista dio tebe. Ovako odrastao i ozbiljan, mogu samo reći da sam zahvalan Cameronu na ovih petnaest godina koje je proveo razvijajući Avatara: puno mi to znači, James.
Prethodni članci:
arti-200912160216006 arti-200912080018006 arti-200911090334006
