Sjećam se kako sam prije dosta godina, na kraju dokumentarnog serijala Drugi svjetski rat u boji, bio u takvom emocionalnom stanju da sam imao razumijevanja, pa čak i pojmio kao pravedno, brutalno američko razaranje Hirošime i Nagasakija atomskim bombama. Promatrajući vizualno upečatljiv i postupan razvoj događaja, u kontekstu totalnog ludila probuđenog čistim zlom u ljudskoj prirodi, taj užasavajući čin u konačnici se doimao katarzično, logično i zadovoljavajuće. "Zlo je pobijeđeno, a pravda zadovoljena", mislio sam, a takav je osjećaj u meni prevladavao jednom davno i tijekom obrazovanja, kada se opravdanost ovog povijesnog događaja nije previše propitkivala.
Pa ipak, bio je to paradigmatski primjer ratnog zločina, devijacije ljudskog uma koju je gotovo nemoguće uvjerljivo braniti s nekog etičkog stajališta. Nesrazmjeran, upitne nužnosti, bez ikakvog razlikovanja vojnih i nevojnih ciljeva i radikalno zlonamjeran, posebice uzme li se u obzir da je lakonski odbačena demonstracija moći novog oružja na nekom nenaseljenom području te da su civili bili svjesno odabrana meta.
"Sada sam postao smrt, razarač svjetova", dramatično je izjavio otac čudovišne atomske bombe J. Robbert Oppenheimer, citiravši stih iz Bhagavad Gite, a američkom predsjedniku Harryju S. Trumanu se požalio da osjeća kako su mu ruke krvave. Time je, barem naizgled, gotovo u cijelosti preuzeo moralnu krivicu za nastale užase na sebe, kao da je on osobno naredio bombardiranje, a ne Truman. Jesu li te izjave bile proizvod stvarnog obrata mišljenja pod utjecajem osjećaja krivnje zbog stravičnih posljedica bombardiranja, prouzročene patnje i straha od "lančane reakcije" ili su one bile još jedna manifestacija njegove narcisoidnosti, manipulativnosti, želje da se dopadne i bude obožavan?
Film Christophera Nolana Oppenheimer biografska je politička drama, bazirana na knjizi Američki Prometej: Trijumf i tragedija J. Roberta Oppenheimera. Bavi se moralno kompleksnom ličnošću Oppenheimera usred velikih previranja na svjetskoj sceni, nastojeći prikazati njegove mračne i svijetle crte na, koliko je to u jednom igranom filmu moguće, relativno objektivan način. Nolan ga je uskrsnuo u ključnom trenutku povijesti kada smo s jedne strane suočeni s hladnokrvnim pogledom plavih očiju diktatora iz Kremlja koji je ponovno aktualizirao prijetnju masovnog uništenja atomskim oružjem, a s druge strane svjedočimo kako "eksplozija" umjetne inteligencije nepovratno odvodi svijet prema nekom neizvjesnom i potencijalno opasnom ishodu za ljudsku vrstu.
Karakterna kompleksnost Oppenheimera
Izbor Cilliana Murphyja za ulogu protagonista pokazao se kao savršen. Ne samo zbog prodornog pogleda njegovih velikih plavih očiju koje poput snajpera mogu naciljati metu i držati ju na nišanu bez treptanja, nego i zbog očiglednog talenta da iznese zahtjevnu ulogu teorijskog fizičara i erudita zainteresiranog za filozofiju, religiju, politiku i poeziju. Oppenheimer je uz to u javnim intervjuima pokazivao izrazitu sklonost dramatičnom stilu govora, pa je ponekad bio poetski nadahnut kao da iz njega izvire sam Charles Bukowski. No, ono što su mnogi interpretirali kao neodoljivi "šarm", može se činiti i kao neiskrenost, sredstvo manipulacije ili lažna grižnja savjesti.
Pogledajte samo njegovu neverbalnu komunikaciju tijekom slavnog govora "Sada sam postao smrt…" - taj ukočeni pogled usmjeren ravno i lagano prema dolje, što inače indicira podčinjenost ili osjećaj krivnje, upotpunjen na ključnim mjestima kratkim, umjetnim šmrcanjem i brisanjem nepostojećih suza vanjskim dijelom kažiprsta - ne budi li u vama taj prizor osjećaj nelagode sličan onome kakav se mogao osjetiti tijekom svjedočenja Amber Heard? Ne čini li vam se kao da prisustvujete trenutku sjajne glume prije nego li iskrene poniznosti i kajanja?
Nolan je već na samom početku filma sugerirao moralnu problematičnost Oppenheimerove ličnosti prikazavši epizodu iz studentskih dana na Cambridgeu, kada je kao dobar teoretičar i loš praktičar, pod utjecajem zavisti i ljubomore, poput zle kraljice u bajci, kontaminirao otrovom jabuku svog mentora Patricka Blacketta. Međutim, Nolan je izostavio nezgodan dio da su ga njegovi utjecajni tatica i mamica spasili od izbacivanja s fakulteta i ozbiljnih kaznenih posljedica, ali je pritom i izmislio cijeli dio s njegovim idolom Nielsom Bohreom u kontekstu trovanja radi filmske priče.
Isti taj čovjek, koji je pokušao otrovati svog mentora, bio je vođa ekipe koja je zaslužna da je SAD prva država na svijetu koja je sama na sebe bacila atomsku bombu ugrozivši tim činom vlastiti narod. I ne samo to, nego pritom nije bila u potpunosti sigurna (iako su izračuni ukazivali da je vjerojatnost apokaliptičnog scenarija gotovo ravna nuli) da neće zapaliti atmosferu i uništiti svijet, a država je u velikoj zavjeri namjerno lagala o naravi eksperimenta s pripremljenom službenom verzijom priče za naivce nesvjesne što se zaista dogodilo.
Koliko lud moraš biti da tako nešto napraviš? Ili jednostavno bezobziran? Možda nije stvorio čudovište, jer atomska bomba ne može odlučivati i nema slobodu izbora, ali je napravio nešto monstruozno. Naravno, reći će apologeti, tu je neizostavan kontekst rata, strah da nacisti neće prvi razviti atomsku bombu. No, sve se to čini kao obična racionalizacija nemarnosti i nepromišljenosti, ako već ne promicanje teorijskog ofenzivnog realizma prema kojemu države nastoje sebično maksimalizirati moć u strahu od drugih država unutar anarhičnog svjetskog poretka.
Unutarnja borba savjesti i klasični realizam
Oppenheimer je važan film, u isto tako važnom vremenu - bez obzira što je Nolan dosta toga izostavio. Propustio je tematizirati posljedice nuklearnog testa na stoku, vodu, vegetaciju i okolno stanovništvo, neodgovorno odbijanje glavonja projekta "Manhattan" da pokrenu evakuaciju potencijalno ugroženih ljudi iz bojazni da bi se mogla proširiti panika i sumnja te posljedice daljnjih nuklearnih testova. Umjesto kroz širu socijalnu dramu, Nolan je etičku upitnost testa i svega onog što je pokrenuo sugerirao kroz unutarnju borbu protagonista iskorištenog od strane političara i ostavljenog na rubu političkog događanja i odlučivanja. Stoga je i jasnije zašto nije eksplicitno prikazao ni zastrašujuće prizore bombardiranja Hirošime i Nagasakija, nego je odlučio da vijest o tome čujemo zajedno s Oppenheimerom preko radija, u intimnoj atmosferi privatnosti. Usprkos tome, riječ je o antiratnom film koji upozorava na strahote atomske bombe i opasnost totalitarnog načina funkcioniranja vlasti u montiranim procesima.
Moguće je da će se iduća tvrdnja na prvu doimati bogohulno, budući da su tehnika snimanja i distanciranje od digitalno generiranih slika (CGI) bili toliko slavljeni tijekom promocije filma, no u odnosu na posljednje Nolanove filmove Oppenheimer je najmanje "filmičan" od svih njih. Ne mislim pritom na sam medij snimanja, filmsku vrpcu i kamere, nego na nešto drugo. Naime, ono što se inače slavi kao jedna od ključnih karakteristika filma - mogućnost prikazivanja pokreta i kretanja - u sjeni je beskonačnih dijaloga velikog broja likova, često unutar interijera. Film gotovo da stoji u suštoj suprotnosti njegovu predzadnjem filmu Tenet. Konačni je rezultat vrlo klasičan filmski komad realizma uvelike lišen akcije i vizualnih atrakcija. Iz ralja estetske predvidljivosti "vade" ga nelinearna priča, izmjena crno-bijele tehnike snimanja i filma u boji (semantički gledano, izmjena perspektive te subjektivnosti i objektivnosti), poneki prizor sanjarenja, eksplozija i zvijezda u funkciji izražavanja Oppenheimerove genijalne svijesti te sjajni zvukovi i izvanprizorna glazba Ludwiga Goranssona.
Kadrovi se izmjenjuju brzim rezovima, kako unutar istog prostorno-vremenskog prizornog zbivanja, tako i između prizornih situacija različitih prostornih koordinata i vremenskih trenutaka. Nolan pritom gledatelju daje malo vremena za razmišljanje. Bombardira vas informacijama, imenima, vezama, sugestijama, slikama prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Kao što već pogađate, nelinearno izložena priča je poprilično složena i ambiciozna. Možda i previše ambiciozna, zbog čega pate određeni njezini segmenti poput, primjerice, plošno i dosadno portretiranih afera sa ženama. Kad smo već toga, čemu one gole sise komunistkinje Jean Tatlock koja se napali na Oppenheimerovo citiranje Bhagavad Gite, "Sada sam postao smrt..."? Častim vas pivom ako vam mozak u tom trenutku ne pomisli, logično, "I razarač p*čaka?" Površno, bezveze, degutantno, slabo, suvišeno, "wannabe" umjetnički. A nisam nikakav puritanac i ne bih imao baš nikakav problem da je napravio erotski triler fokusiran isključivo na njegov ljubavni život, avanture s budućom suprugom Katherine Puening, koja je tada bila udana za drugoga, i nagađanja o njegovim preljubima. Dapače, pogledao bih ga sa zanimanjem.
Usprkos tome što priča posjeduje nekoliko slojeva te zahtijeva prilično dobro poznavanje stvarnih događaja i konteksta, mogla bi se posložiti vrlo linearno - od ranih Oppenheimerovih dana do testa nuklearne bombe "Trojstvo" i potom sve do saslušanja Oppenheimera na kojem je postao predmetom "lova na vještice" i izgubio sigurnosnu dozvolu zbog osvetoljubivosti Lewisa Straussa, višeg člana Komisije za atomsku energiju SAD-a, te saslušanja samog Straussa u Senatu.
Objektivno gledano, Nolanov film je zaista tehnički i izvedbeno vrlo dobar kao audio-vizualno jedinstvo, tako da su dizajn zvuka i glazba jednako pažljivo uzeti u obzir, stvoreni, izraženi i neodvojivo povezani s vizualnim aspektom filma. Prije svega su učinkoviti u poticanju osjećaja napetosti, iščekivanja i nekakvog neodređenog intelektualnog divljenja, što eruptira do vrhunca dva puta tijekom filma - pri kulminaciji testa eksplozijom atomske bombe (pomalo antiklimaktično, iako zanimljivo s obzirom na to da je primarni fokus na reakcijama prisutnih, a sekundarno na realnom prikazu same eksplozije) i pri kraju karakternom eksplozijom Straussa koju je Robert Downey Jr. genijalno aktivirao poput Jacka Nicholsona u Malo dobrih ljudi (1992.).
Pa ipak, neovisno o impresivnosti, izvrsnoj glumi, glazbi i korištenju zvuka, cjelokupni dojam filma nakon prvog gledanja na mene osobno nije ostavio emocionalni dojam kakav bih volio da je ostavio. Kad razmišljam koji su razlozi tome, prvo što mi se nameće često narušavanja kontinuiteta skokovima u narativno iznimno nabijenom filmskom djelu koje teži prikazati previše događaja iz života Oppenheimera unutar samo tri sata, pri čemu onda dosta toga ostaje obrađeno na površnoj razini. Entuziasti zainteresirani za inženjerski aspekt testa, kao i oni koje zanimaju posljedice testova i pakla Hirošime i Nagasakija te američko skrivanje informacija o tome što se dogodilo, mogli bi izaći iz kina nezadovoljni. Vrlo dobar film, ali remek-djelo i njegov najbolji film? Ne znam baš...
