Gostujući nedavno u podcastu Joea Rogana, Quentin Tarantino rekao je nešto zbog čega sam se zamislio, da su, naime, '80-e i '50-e za njega bile najgore vrijeme u američkog kinematografiji za filmove ikada. Razlog tome vidi u političkoj korektnosti, pri čemu tvrdi da je u '80-ima bio problem sa samocenzurom nakon razdoblja cinizma '70-ih kada su se testirale i probijale granice mogućeg, a likovi poput Travisa Bicklea (Taksist, 1976.) nisu bili nužno junaci s klasičnim vrlinama.
„Odjednom, u '80-ima sve je to nestalo i najvažnija stvar u vezi likova je bila da su dopadljivi. Svaki lik je morao biti simpatičan“, uvjereno će Tarantino uz tvrdnju kako trenutno prolazimo kroz drugi dio '80-ih, s jednom razlikom da sada umjesto samocenzure drugi nameću regule.
Što se tiče vizualnosti i jahanja na nostalgiji doista trenutno postoji raširena eksploatacija tog razdoblja, posebice od pojave Vožnje (Drive, 2011.). Možda se može govoriti i o nekakvom općenitom trendu u američkoj kinematografiji glavne struje, pa svjedočimo vrlo snažnom vezivanju lijeve ideologije i filma u hollywoodskim produkcijama. Ipak, ne ulazeći u estetske preferencije, čini se kao da je Tarantinovo pamćenje iz nekog razloga selektivno.
Zna to i Tarantino, '80-e su poznate i po moćnim američkim filmovima koji su odudarali od mogućeg trenda, poput Kralja komedije (King of Comedy, 1982.), Lice s ožiljkom (Scarface, 1983.), Plavi baršun (Blue Velvet, 1986.), Muha (The Fly, 1986.), Istrebljivač (Blade Runner, 1982.) i brojnih drugih, dok su sadašnje vrijeme obilježili, primjerice, Joker (2019.), koji je poput mješavine Taksista i Kralja komedije, zatim Razmišljam o prekidu (I'm Thinking of Ending Things, 2020.), Jako mi je stalo (I Care a Lot, 2020.) itd.
Krađa tajnog dokumenta
Upravo jedan takav dopadljiv, simpatičan lik o kakvom govori Tarantino, kakav je bio kako kaže karakterističan za '80-e, protagonist je novog (retro) noir kriminalističkog trilera Stevena Soderbergha, redatelja meni izuzetno drage provokativne erotske drame Seks laži i videovrpce (Sex, Lies and Videotape, 1989.), Daleko od očiju (Out of Sight, 1998.) ili trilogije Oceanovih (Ocean's Trilogy).
Naime, glavni lik njegova filma nakrcanog fenomenalnim glumcima Bez naglog pokreta (No sudden Move), sitni crni gangster na dnu mafijaške hijerarhije Curt Goynes (Don Cheadle) u Detroitu 1950-ih godina, kroz cijelo vrijeme trajanja filma usprkos „pozivu“ portretiran je kao vrlo pozitivan i u osnovi pravedan tip s kojim publika može suosjećati i poistovjetiti se.
Curt prihvaća navodno jednostavan i brz poslić Douga Jonesa (Brendan Fraser) za sumnjivo visoku novčanu naknadu. Zajedno s još dvojicom njemu nepoznatih gangstera Ronaldom (Benicio del Toro) i Charleyjem (Kieran Culkin) treba zaprijetiti obitelji računovođe Matta (David Harbour) i ucijeniti ga da ukrade tajanstveni dokument iz sefa svog šefa. Međutim, kao što to obično biva u sličnim (neo)noir filmovima, stvari se vrlo brzo zakompliciraju, krv poteče i sve krene krivim putem.
Ispostavlja se da je Charley cijelo vrijeme bio korak ispred i znao više nego ostali, ali je to loše skrivao zbog nedostatka smirenosti i inteligencije. Shvativši da je riječ o namještaljci, po prirodi skeptični, oprezni i pronicljivi Curt bez razmišljanja ubije Charleyja te s Ronaldom kreće u riskantan poduhvat pronalaska tajanstvenog dokumenta i otkrivanje nalogodavca, shvaćajući da se iza svega krije neka veća igra i značajniji ulozi.
Zavjera na vrhu hijerarhije
Poput „buddy“ filmova u kojima se dva karakterno potpuno različita lika upuste u avanturu radi određenog cilja, Soderbeghov je film fokusiran na odnos slučajnih partnera koji prije toga vjerojatno nikada ne bi surađivali. Spletom nevjerojatnih okolnosti i neočekivano uspješno uspinjući se društvenim ljestvama otkrivaju korupciju i zavjeru utemeljenu u stvarnoj povijesti Detroita koja se tiče izgradnje autoceste i automobilske industrije.
Doduše, odnos je to obilježen nepovjerenjem u vremenu izrazitih rasnih sukoba, izdajom i višestrukim obratima, baš kao i cijeli ovaj film prošaran manje-više uspješnim crnim humorom. Sušta suprotnost Curtu, Ronald je pomalo dionizijski tip ličnosti. Flegmatičan alkoholičar, nije glup, ali nije ni najinteligentniji. Ne razmišlja previše unaprijed, nepromišljeno petlja s fatalnom šefovom ženom iako je svjestan da ima „skrivene motive“, što će ga kasnije i koštati.
Rasizam, rasne predrasude i tenzije izviru iz svake pore filma, horizontalno i vertikalno u društvenoj hijerarhiji. Tim više je interesantno gledat kako Curt zajedno s Ronaldom pronalazi put od samog dna sve do samog vrha koruptivne mreže na kojoj se nalazi glavni antagonist, ušminkani bijelac Mr. Big (Matt Damon), odnosno Mike Lowen.
„Dvojac se upoznao. Ti i ja. Protiv svih zakona povijesti, prirode, klase... Ne, kaste“, arogantno će Lowen poput krajnjeg šefa u igricama, umislivši da je božanstvo na Zemlji koje stvara zakone, usmjerava povijest na osnovi samo njemu razumljivog plana i pri tome običnim smrtnicima ostavlja samo iluziju slobodne volje.
Pisac scenarija Ed Solomon rekao je za Decider da nije ima namjeru politizirati ili komentirati društvene prilike razdoblja, nego snimiti mali kriminalistički film koji je situiran unutar povijesnog konteksta. Pa ipak, takvi filmovi su možda i najbolji društveno-kritički filmovi jer gledatelja smještaju unutar okvira svijeta kakav je, te bez izravnog, tj. jeftinog i patetičnog moraliziranja utječu na kultiviranje prosudbe pravednosti.
Najveći problem filma
Linearno izložen, Soderberghov film posjeduje očigledne karakteristike (neo)noira, od atmosfere, urbanog konteksta, glazbe, fatalne žene, pokvarenog policajca i drugih likova s moralnim nedostacima pa sve do pesimističnog tona i vizualnog stila obilježenog netipičnih kutevima snimanja, uporabom donjeg i gornjeg rakursa, ali i onim što je vjerojatno najveći problem filma – snimljen je širokokutnim objektivom koji distorzira kuteve slike ostavljajući blagi dojam „ribljeg oka“.
Imajući na umu da je vizualni stil noira ukorijenjen u njemačkom ekspersionizmu, jasno je kako zakrivljenost može izazivati osjećaj začudnosti, sugerirati deformiranosti društvenog i moralnog konteksta itd., ali mi estetski gledano općenito nije sjelo. Negdje funkcionira, dodaje kvalitetu sadržaju, ali najčešće izobličava prostor, objekte i likove na takav način da odvraća pažnju od pripovijedanja kao da namjerno želi spriječiti gledatelja da se uživii prepusti izlaganju.
